Živio sam, na moju sreću, i u vremenima kad su Turci u nas gledali kao u bogove. Košarkaške. I kad su bili spremni dati što god treba da mogu učiti od nas i biti s nama u istom košarkaškom društvu. Vremena su se tako brutalno promijenila. Danas bismo mi dali što god treba da nam Turci turnu koji milijun kako bismo spasili naše košarkaške izvore od potpune propasti.

Prošlog sam svibnja tijekom Final Foura u Berlinu razgovarao s Ibrahimom Kutluayem, legendom turske košarke, koji je danas jedno od zaštitnih lica Doğuş Grupe. S obzirom da ta kompanija desecima milijuna eura puni rezervoare Eurolige i uspjela je svojim kapitalom ‘bezimenu’ Darussafaku ugurati u euroligašku elitu, a u Hrvatskoj vodi ozbiljne poslovne projekte na području Dalmacije, zanimalo me koliko ih zanima ozbiljnije ulaganje u hrvatsku košarku od sadašnjeg za njihove pojmove prilično simboličnog.

I kad sam pročistio naš razgovor od uobičajene kurtoaznosti i očekivanih floskula o “prekrasnoj zemlji s velikom košarkaškom tradicijom”, ostao je deprimirajuće bijedan dojam da jednostavno više nismo dovoljno ozbiljni za neke ozbiljnije košarkaške projekte. Ono što Doğuş Grupa u Hrvatskoj uloži u košarku, u ‘bezimenoj’ Darussafaki potroši na sapun i WC papir. Nemojte me pogrešno shvatiti, nije ovo ni najmanja kritika na njihov račun. Dapače, svaka im čast što u hrvatski sport ulažu makar i jednu kunu. Ovo je samo mala sličica o tome koliko su se košarkaški realiteti promijenili. U ne toliko puno vremena.

Naredne sezone Kutluayeva kompanija konačno ulazi i u Fenerbahçe. Ovaj već danas zastrašujući Fenerbahçe, čiji budžet od nekih 25 milijuna dolara nadmašuje tek onaj moskovski koji je preko 40. Očekuje se da će se na krilima jednog od najvećih sponzora Eurolige Fenerov budžet već naredne sezone prilično približiti CSKA-ovom i stvoriti još veći jaz pred pratnjom čiji su budžeti za ostatak Europe također nedostižni, a opet ni blizu CSKA-ovom i Fenerovom.

Realno, turska košarka s eventualnom Fenerovom titulom ima jako malo veze. Više ima srpska ili američka

CSKA se s rekordnom potrošnjom plasirao na 14 od 15 zadnjih završnih turnira, a i Fenerbahçe je već zaokružio tri zaredom u eri Željka Obradovića. Obistine li se najave o dodatnom napumpavanju Fenerova novčanika, izvjesno je da će se narednih godina ostatak Eurolige boriti tek za dva preostala mjesta na Final Fouru. I nadati se nekom lucky punchu u toj jednoj utakmici.

Barcelona je do 2003. bila pojam košarkaškog gubitništva. A onda su se dosjetili osnovati svoju ligu, napuniti je svojim sponzorima, smjestiti je u svoj grad, kupiti sve što se moglo, dovesti Final Four u svoju dvoranu i napraviti apsolutno sve što je trebalo da konačno s leđa skinu te luzerske uroke. Uključujući i ‘pošteno suđenje’ kad god im je zatrebalo.

Fenerbahçe je prošao sličan put. Iako nije osnovao svoju ligu, bio je jedan od glavnih razloga da bogati turski sponzori zadnjih godina praktično privatiziraju Euroligu. Nakon desetljeća poraza i činjenice da usprkos silnim ulaganjima turska košarka još uvijek nema ni reprezentativnu, ni klupsku titulu europskog prvaka, ove su sezone odlučili ići na sigurno. Nakon što su prošle godine za dlaku ostali bez naslova, shvatili su da je ispred njih vrijeme velikih odluka. I da je bolje živjeti sto godina kao milijunaš, nego sedam dana u bijedi.

Iako se unutar četiri zida zabrinuto vrtjelo glavom i zbog sigurnosne situacije i zbog činjenice da je Istanbul bio domaćin prije samo pet godina, bilo je potpuno jasno da nitko u Euroligi nema toliku moć i tolika muda da bi rekao ne svim tim silnim turskim milijunima u kojima se kupaju.

Nikad u povijesti Final Foura domaćin nije izgubio finale. A samo se jednom dogodilo da nije osvojio titulu, i to CSKA u Moskvi 2005. zbog poraza od Tau Ceramice u polufinalu. Istina je da se istanbulski Final Four ne igra u njihovoj dvorani, ali to će biti nevažna tehnikalija kad u nedjelju navečer u Sinan Erdem Areni zagrmi više od 10.000 žuto-plavih grla.

I tako je Fenerbahçe retuširanim Barceloninim poučkom došao na korak od trenutka kad će turskoj košarci omogućiti da sa sebe skine luzersku stigmu. Iako, realno, turska košarka s eventualnom Fenerovom titulom ima jako malo veze. Više ima srpska ili američka. Nijedan turski košarkaš nema čak ni ozbiljniju epizodnu ulogu ove sezone, a uvjeriti svoje šefove da jedino tako može ostvariti ono što od njega traže bila je jedan od zahtjevnijih Obradovićevih zadaća po dolasku u Istanbul. Turci su mu samo smetali.

“Iskrcajte lovu i sklonite se”, poručio je Žoc. Poslušali su. Na svoju i njegovu sreću.

Na putu do konačnog cilja stoji mu još samo jedna prepreka. Ozbiljna, visoka prepreka. Prepreka koja je već jednom, ne tako davno, bila na Final Fouru u Istanbulu u ulozi janjeta za klanje. A onda nokautirala svog dželata i nad njim zaplesala sirtaki.

Željko Obradović je navikao pobjeđivati Olympiacos. Štoviše, navikao mu je nabijati i rogove i komplekse. Toliko puta su ga crveni dresovi s druge strane parketa sjetno gledali kako slavi. Ali kad je to radio, Vassilis Spanoulis je bio na njegovoj strani. A sad ga čeka u suprotnom kutu ringa. Grize gumu u zubima, strelja ga pogledom i čeka svoj lucky punch. Motiviran do neba.

Jednom je Željko Obradović podcijenio tvrdoglavost i volumen muda najvećeg šampiona europske košarke u zadnjem desetljeću. Rezultiralo je katastrofalnim posljedicama po Panathinaikos. I nenajavljenom renesansom Olympiacosa.

I bez obzira što mu ovog puta sve ide na ruku i što će ga svatko realan proglasiti apsolutnim favoritom zbog sjajne momčadi, odlično tempirane forme i navijačkog grotla koje će nositi njegovu momčad, ne sumnjam da je Željko Obradović već nabavio broj ginekologa gospođe Spanoulis.

Čisto da provjeri.