Juriš

Je li Dončić vrijedan tankiranja?

Zašto Amerikanci ne vide Slovenca kao prvi izbor NBA drafta?

Jedna od onih stvari koje NBA ligu čine jednom od najbolje osmišljenih i organiziranih sportskih natjecanja na svijetu je draft. Privilegija svih američkih sportova, koja ih lišava potrebe da imaju svoje klupske omladinske pogone, moćan je alat koji NBA ligu stalno održava svježom i konkurentnom. A franšizama daje mogućnost dugoročnog strateškog promišljanja i planiranja.

No, kako uz svaki slatkiš neminovno ide i karijes, tako je i sjajna ideja da najlošije momčadi prve biraju najbolje mlade igrače s godinama razvila svoju zubobolju. Tankiranje. Svjesno razvaljivanje momčadi i njezino višegodišnje guranje što dublje u rezultatski ponor. Uz koji idu i prazn(ij)e dvorane.

Sam Hinkie, bivši GM Philadelphia 76’ersa, zadnjih je godina postao sinonim za tankiranje. Njegova logika “nije dovoljno samo biti loš, moraš biti jako, jako, jako loš”, živcirala je i ligu i konkurenciju. Nekoliko je godina taj njegov sustav proizvodio horor i u otužnom Wells Fargo Centeru i u uredima NBA glavešina, ali činjenica je da je nakon pet godina ‘Procesa’ u svlačionici Sixersa naslagao potencijal kojeg bi inače bilo teško, praktično nemoguće dobiti.

“Vjerujte u Proces”, bila je mantra koju su ponavljali u Rockyjevu gradu dok su ih protivnici šamarali s 20, 30, 40 razlike.

Sixersi su na pet uzastopnih draftova uzimali ponajbolje mlade igrače (Nerlens Noel i Michael Carter-Williams 2013., Joel Embiid i Dario Šarić 2014., Jahlil Okafor 2015., Ben Simmons 2016., Markelle Fultz 2017.) i većinu su čekali barem godinu nakon drafta. Nije im se žurilo, jer nisu prerano željeli postati dobri. Trebalo im je još par draftova.

Na zadnja dva su imali prvi pick. I zamislite ovo – usprkos činjenici da su se ove sezone konačno maknuli s dna i upustili u borbu za doigravanje, opet i na idućem draftu imaju sasvim dobru šansu uzeti prvi pick. Ali o tome nešto kasnije.

Hinkiejev Proces već je 2014. doveo do pokušaja reorganizacije sustava draftanja. Ideja je bila da se svih 14 momčadi koje ne uđu u doigravanje stave u istu poziciju za dobivanje najboljih mladih igrača. Glasovanje među 30 franšiza, međutim, nije prošlo. Philadelphia i Oklahoma City tada su uspješno izlobirali “ne”, a potpuno je jasno zašto. Sixersi su taman bili usred Procesa, a Thunder ga je odradio nekoliko godina ranije kad je na tri uzastopna drafta uzeo Kevina Duranta, Russella Westbrooka i Jamesa Hardena.

Ipak, uoči ove sezone ponuđena je nova reorganizacija drafta, koja je ovog puta prošla prvo glasovanje. Prema njoj će se izjednačiti vjerojatnosti za dobivanje prvog izbora za sve tri najlošije momčadi iz prethodne sezone. Dosad je najlošija momčad imala 25 posto, druga najlošija 19,9, a treća 15,6 posto za dobivanje prvog picka. Od drafta 2019. sve će tri imati po 14 posto, što bi trebalo smanjiti kataklizmičko tankiranje prema najlošijem omjeru. Ali i dalje ga ne bi eliminiralo.

Jer realno, dokle god sustav draftanja favorizira lošije momčadi – tankiranje se neće moći izbjeći. A tako postavljen sustav je jedna od ključnih metoda disperzije kvalitete i kompetitivnosti, koje su temelj punih dvorana i užitka gledanja gotovo svih, a ne samo onih najboljih momčadi. I od toga NBA liga niti smije, niti želi odstupiti. Jer to joj je na koncu i najveća autoreproduktivna snaga.

Pojavile su se i ideje da se ugovori novaka ograniče na jednu ili dvije sezone ili da se svih 30 momčadi na kraju sezone ubaci u bubanj i izvlači redoslijed drafta bez obzira na njihov skor u minuloj sezoni. To bi možda bio najefikasniji način da se dokine tankiranje, ali bi se istovremeno uništila i kontrola kompetitivnosti i vrijednost pickova u razmjenama.

Sve bi to u konačnici opet bio žestok udar na najlošije momčadi, kojima bi se otežalo bilo kakvo dugoročno strateško planiranje i rebuilding i polariziralo ligašku kvalitetu. A moćan adut NBA lige koji puni dvorane i budžete, činjenica da svaka momčad može pobijediti svaku tijekom sezone, došao bi u veliku opasnost.

Iz perspektive različitih pogleda na draft problematiku i promjene koje stupaju od 2019., zanimljivo je pratiti ovogodišnji, vjerojatno posljednji draft u ovakvom sustavu. Iz razloga što će u njemu jednu od glavnih uloga imati igrač koji je sposoban promijeniti vizuru i budućnost čitave jedne organizacije. Tip koji je po svim kriterijima ‘franšizni igrač’ i za kojeg bi se definitivno isplatilo tankirati.

Nepisano je pravilo da se između centimetara i vještine uglavnom preferiraju centimetri. A posebno ako se bira između centimetara i *europske* vještine

O Luki Dončiću govorim, naravno. Slovensko čudo od djeteta prije 19. rođendana postao je najbolji igrač Eurolige i čovjek koji je sposoban odvesti jednu prosječnu reprezentaciju do europskog trona. Igrač, jer njega klasificirati samo ‘talentom’ je debelo podcjenjivanje, koji na parketu djeluje gotovo nestvarno ozbiljno i racionalno za svoju tinejdžersku dob.

Ne postoji nijedan 19-godišnjak koji će se ovog lipnja prijaviti na NBA draft s boljim referencama. Iako će i ove godine sveučilišna sezona iznjedriti nekoliko sirovih atleta i neizbrušenih potencijalnih zvijezda, ono što je Dončić odigrao u svoje tri seniorske sezone u Europi većina njih neće u cijeloj NBA karijeri.

I opet, na puno uglednih projekcija NBA drafta 2018. Slovenac nije predviđen kao prvi izbor. Puno češće je to 216 cm visoki centar DeAndre Ayton s Arizone, a Dončiću mnogi analitičari pretpostavljaju i Dukeova Marvina Bagleya. Vjerojatno bi i Michaela Portera, da se ovaj nije ozlijedio u prvoj utakmici sezone i morao na operaciju leđa.

Osim onog najprizemnijeg – “pih, Amerikanci” – postoji još nekoliko razloga koji mogu racionalizirati činjenicu zašto Amerikanci, za razliku od Europljana, Dončića ne doživljavaju kao siguran prvi izbor.

Prvi je razlog nepisano pravilo da se između centimetara i vještine uglavnom preferiraju centimetri, jer je vještinu, za razliku od centimetara, moguće usavršiti. A posebno ako se bira između centimetara i *europske* vještine. Drugi razlog su momčadi koje bi mogle birati prve.

Atlanta je trenutno momčad s najviše šansi za prvi izbor. Atlanta koja praktično u svlačionici nema ničega ozbiljnog osim dvojice bekova – Dennisa Schrödera i Kenta Bazemorea. Pa iako ih Dončić potencijalom obojicu šiša na nulericu, 116 milijuna koje su im kombinirano obećali u ovoj i naredne tri sezone sugeriraju kako će Hawksi radije na draftu potražiti centimetre.

Drugi pick zasad drže, dame i gospodo – Boston Celtics! Ponajbolja momčad Istoka! Njima pripada pick Los Angeles Lakersa ako padne od 2. do 5. mjesta. A ako padne izvan toga radijusa, uključujući i prvi pick, njegov vlasnik bit će – tam-tararaaaaam – Philadelphia 76’ers!

A zar ste očekivali nekog drugog?

Za trenutak ćemo u stranu gurnuti ludi rasplet u kojem će Lakersi zaista do kraja sezone pasti na zadnje mjesto i lutrijom dati Sixersima rekordni treći u nizu prvi pick drafta i posvetiti se nimalo nerealnoj mogućnosti da Boston Celticsi budu u poziciji da u svlačionicu već prekrcanu talentom dodaju i jedan od najraskošnijih europskih potencijala u zadnjem desetljeću.

S obzirom da Celticsi na Dončićevim pozicijama već imaju fantastičan arsenal u Kyrieju Irvingu, Gordonu Haywardu, Jaysonu Tatumu, Marcusu Smartu i Jaylenu Brownu, Danny Ainge bi mogao dobiti ozbiljnu glavobolju. Iz razloga što je dovoljno pametan da zna što mu se nudi u Dončiću, a istovremeno je svjestan da ima važnijih pozicija koje treba podebljati u svojoj potencijalno šampionskoj dinastiji.

Dončić bi u takvom raspletu doista mogao izgubiti prvu, čak i drugu poziciju. Ježi mi se koža od raspleta u kojem bi mogao završiti u nekoj od kronično disfunkcionalnih organizacija poput Sacramenta, Memphisa ili Orlanda, u kojima će trošiti vrijeme na klupska lutanja i pogreške i nakon nekoliko godina tražiti izlaz.

Prije sezone nekako sam se nadao da će barem jedna od tri razmontirane velike franšize zbog Dončića uključiti žestoki tanking mode. Post-melovski New York Knicksi, uskoro-post-dirkovski Dallas Mavericksi i izgubljeni-post-jordanovski Chicago Bullsi.

Knicksi su, međutim, po običaju donijeli krivu odluku. Umjesto da konačno svjesno žrtvuju jednu sezonu (koliko li su ih samo žrtvovali nehotice) za pravu nagradu, fantastičan tandem budućnosti Dončić-Porzingis, oni su se odlučili na besmisleno ganjanje doigravanja s prosječnim veteranima. Mavsi bi možda i tankirali, ali nitko nema muda i obraza tu ideju prezentirati treneru Ricku Carlisleu i Dirku Nowitzkom. A Bullsi?

Bullsi su ove sezone bili u savršenoj situaciji za totalni reboot. Nakon prošlogodišnje Dwyane Wade-Jimmy Butler-Rajon Rondo blamaže razbucali su svlačionicu, ostali s puno mladih, ne odveć uzbudljivih igrača, doživjeli potpuni kaos, čak i šaketanje na treningu. Uz tek jedno ekstra zanimljivo mlado tijelo u Lauriju Markkanenu i drugo na rehabilitaciji (Zach LaVine), mogli su se mirno posvetiti prčkanju mulja NBA poretka.

A oni – proigrali!? U prosincu dobili 10 od 12. Skočili nekoliko mjesta iako nikome nije jasno zašto. Još uvijek imaju šansu opametiti se i vratiti porazima, ali s obzirom koliko su puta pogriješili nakon što je otišao Michael Jordan, sumnjam da neće i ovaj put.

Dok vijeće mudraca NBA lige traži načine kako uspostaviti što bolji balans između planskih poraza i ligaške konkurentnosti, u sustavu u kojem svi imaju jednake budžete, mogućnosti i uvjete – razliku će na kraju dana raditi ono što je razliku radilo i dosad.

Kvaliteta, vizija i mudrost ljudi u klupskom menadžmentu.

Jer nekima ni godine tankiranja i lutrijskih pickova nisu dovoljne da naprave konkurentnu momčad. A neki s 28. i 57. pickom naprave dinastiju.