Međutim, ako se za trenutak vratimo onoj vremensko/prostornoj komponenti, vrijedi se zapitati je li taj posao u financijski stabilnom klubu poput Rijeke, uz malo strpljenja, mogao biti još i bolji? Riječ je o 23-godišnjaku koji je danas praktično četvrti stoper ugledne reprezentacije, a pitanje je koliko će još dugo zdravlje i motivacija služiti Vedrana Ćorluku i koliko će još strpljenja imati Dejan Lovren za grijanje klupe.

Uz potencijalnu reprezentativnu budućnost i potencijalnu titulu koja bi Rijeku usmjerila prema blještavilu Lige prvaka, koja dramatično podiže igračku vrijednost, cijena mladog Požežanina mogla se još više približiti rekordnoj cifri koju je Rijeka ostvarila s Kramarićem.

U cijeloj priči, međutim, ne treba zanemariti činjenicu da je Mitrović još prošlog ljeta imao nesuglasica s upravom i odbijao potpisati novi ugovor. To sugerira da se nije dugoročno vidio u riječkom projektu, što je možda i pomoglo odluci Damira Miškovića i društva da ga puste već ove zime.

Sve u svemu, pravu vrijednost Mitrovićeva transfera saznat ćemo tek u svibnju, kad odzvoni posljednje zvono posljednjeg prvenstvenog kola. Ako Rijeka uspije sačuvati prednost na vrhu ljestvice i proslavi svoju prvu titulu, Mišković će morati nositi ragbijaške štitnike na ramenima da bi se zaštitio od silnog tapšanja. Dogodi li se, međutim, da zbog četiri zimska milijuna “proguta” poneki gol koji će ga koštati naslova, Mišković će zauvijek nositi križ pogrešne procjene i ispuštene prigode koja se možda neće ponoviti godinama.

Jer usprkos notornoj činjenici da je kompletan hrvatski nogometni sustav, koliko god neki privatni mediji i privatni novinari pravili ljude budalama i pozivali ih da zajedno s njima guraju glavu što dublje u pijesak, u zadnjih deset godina modeliran po mjeri i potrebama Zdravka Mamića i njegovog biznisa – Rijeka ima šansu. Itekako ima šansu. Ako želi.

Ako 70 godina čekaš pravog trenera, momčad i priliku, zar je toliko naivno očekivati da taj trenutak osjeti i gazda? Nije li to poanta svih navijačkih snova o bogatom gazdi?

Ima šansu jer ima najboljeg trenera lige. Jer je taj trener u Rijeci u nekoliko godina pokazao da pravom treneru ne trebaju ni vrijeme, ni alibiji. Jer prvi put u svojoj povijesti ima i uigran sustav, ali i individualnu kvalitetu kojom može izliječiti svako povremeno kašljucanje tog sustava. Ima šansu jer je na terenu, 11 na 11, bolja od Dinama. Ostatak lige da i ne spominjemo.

No jesu li najbolji trener i momčad u Hrvatskoj dovoljni za titulu? I je li Damir Mišković uopće svjestan čemu to Rijeka zapravo prijeti

Ako je svjestan, trebao bi znatno ozbiljnije shvaćati poruke koje periodički izlaze iz centrale. Poput posljednje iz vrha sudačke organizacije prema kojoj je “Dinamo od sudaca najviše zakinut, a Rijeka od njih najviše profitirala”. Puno se iz te ‘analize’ može pročitati, tko želi čitati između redaka.

Rijekin predsjednik dosad je igrao prilično čudnu igru. Stari poklič riječkih navijača “Sami protiv svih” zamijenio je puno pragmatičnijom krilaticom. “Drži prijatelje blizu, neprijatelje još bliže”. I ne može se reći da je ta igra iz riječke perspektive bila neuspješna. Dapače.

Savez koji je Mišković sklopio s Mamićem kako bi iz jednadžbe eliminirao Hajduk donio je puno šećera i meda u odnosu naspram mrskog splitskog rivala. Iako, ruku na srce, onakav Hajduk – neposložen, nesiguran i nezaštićen – i nije bio neki prevelik zalogaj za dvojac M&M.

Rijeka je preskakanjem Hajduka savladala prvu prepreku. Međutim, novi je izazov puno ozbiljniji. Jer za eliminirati Dinamo neće imati nikoga za odigrati dupli pas. Taj će dribling morati odraditi sama.

Mišković je u tijelima HNS-a dosad bio samo fikus koji je Dinamovom krilu koje upravlja savezom bio potreban kako bi mu dao legitimitet i sigurnost. Brzo su shvatili da je takvog tipa bolje imati uz sebe, nego protiv. Za razliku od Hajduka i božićnica umotanih u novine, Mišković je pošteno suđenje plaćao šutnjom o bilo kojem problemu koji opterećuje hrvatski nogomet. Od sudačke organizacije, preko Udruge prvoligaša, do Lokomotive. Brzo je riječki gazda prihvatio mantru “nikih problema”, dokle god se oni direktno nisu češali o njegov klub. No to nije moglo potrajati vječno.

Ta šutnja postala je zaštitni znak kluba s Rujevice, a kad bi netko prekršio omertu bio bi brzopotezno ušutkan. Diskretno, poput gunđavog trenera ili direktno poput klupskog šefa društvenih mreža kojemu je na Twitteru pobjegao “simpatičan penal”. Mišković je čak i sebi samome zalijepio zaušku nakon prve i jedine strelice koju je nakon Maksimira odapeo iz Dubaija. I uz prijateljski osmijeh povukao sve ultimatume.

Kakve je to garancije dobio u onom interkontinentalnom razgovoru nakon Maksimira? I je li njegov bijes bio tek odglumljeni performans?

Mišković je nekoliko puta istaknuo kako Rijeka mora postati samoodrživa. I to je apsolutno točno, to je smjer kojem bi svaki klub dugoročno trebao težiti. Međutim, ponekad je potrebno i prepoznati priliku koja ti iskoči na putu, na nju reagirati, ponešto i riskirati. Posebno ako su ti džepovi ionako puni pa rizik i nije neki.

Ako 70 godina čekaš i konačno dočekaš trenutak u kojem imaš i pravog trenera i pravu momčad i pravu priliku, zar je toliko naivno očekivati da taj trenutak osjeti i bogati gazda? Da okupi suradnike i naloži: “Lova me ne zanima, do ljeta nema prodaje, hoću titulu!” A zatim napokon presječe pupčanu vrpcu koja ga je u jednom trenutku hranila, a u drugom mu se može omotati oko vrata.

Konačno, zar to nije poanta svih navijačkih snova o bogatom gazdi?

Suprotno brojnim skepticima koji i dalje ne bi stavili svoju kunu na to da će Rijeka u svibnju slaviti titulu, ja bih. Rijeka ima šansu. Itekako ima šansu. Ako želi. Ali će morati pokazati i muda i zube.

Na terenu ih je ove jeseni pokazala.

Ali za titulu će ih morati pokazati i izvan njega.