Juriš

Je li si Rijeka pucala u nogu?

Zar Liga prvaka nije bila vrijedna rizika s Ristovskim?

Trebalo je zaista duboko kopati za podatak kad je Rijeka zadnji put doživjela dva prvenstvena poraza zaredom. Bilo je to u nekom drugom svijetu, na kraju sezone 2012./13., u kojoj su nogometnim Kvarnerom tek zapuhali novi talijansko-nigerijski vjetrovi. A trebalo bi kopati još dublje za podatak kad je zadnji put prije ovog tjedna Rijeka odigrala tri utakmice u nizu bez da je postigla pogodak.

Težak je tjedan iza hrvatskog prvaka. Nakon prolaska kroz ušicu igle protiv Red Bull Salzburga slijedio je poraz u Osijeku, koji je prorijedio riječke redove i za derbi s Dinamom i za okršaje s Olympiakosom. Dinamo je uzeo ponuđeno, ubilježio se kao prvi osvajač Rujevice i zabio svoj barjak na čelo prvenstvene ljestvice.

Pa ipak, više od dva neočekivana prvenstvena poraza riječki je tjedan obilježila priča oko transfera Stefana Ristovskog u Sporting iz Lisabona. 25-godišnji Makedonac, jedan od najvažnijih igrača u prošloj šampionskoj sezoni, najbolji desni bek lige i jedan od najomiljenijih igrača u svlačionici napustio je Rujevicu neposredno uoči utakmica koje mogu u potpunosti promijeniti lice i budućnost riječkog kluba.

Je li zaista tako trebalo biti? Je li Ristovski mogao i trebao ostati u Rijeci do kraja okršaja s Olympiakosom? Je li izdao sve ono u što se tek koji mjesec ranije kleo? Ili si je Rijeka nespretno i nepotrebno pucala u nogu?

Nekoliko je dana trajala medijska razmjena vatre na relaciji klub – igrač/menadžer, u kojoj su predstavnici Rijeke tvrdili kako je Ristovski odbio produžiti ugovor i kako je on sam inzistirao na odlasku. Makedonac je gotovo uvrijeđeno uzvratio kako mu novi ugovor nikad nije bio ni ponuđen, nego da je klupska uprava s njim isključivo pričala o transferu.

Nije sporna Rijekina namjera za monetizacijom svog ponajboljeg igrača. Rijeka je osuđena na prodaju kao i 99 posto nogometnih klubova na svijetu. Jasno je da ne može odoljeti višemilijunskoj ponudi za Andreja Kramarića ili manjemilijunskoj za Franka Andrijaševića. Isto tako nije sporna ni igračeva želja da prijeđe u jaču ligu i osigura si unosniji ugovor.

Sporan je, međutim, tajming realizacije transfera. I poruka koju šalje. “Ionako nećemo ući”.

Ristovski je prošle sezone bio jedna od ključnih karika riječke dominacije. U Kekovoj formaciji bio je daleko više od samog desnog beka. Bio je i branič i krilo i asistent i šilo. Njegova koprodukcija s Markom Vešovićem po desnoj strani bila je praktično nerješiva enigma za sve HNL-suparnike. Njegova je energija dizala radnu temperaturu čitave momčadi, a nerijetko i tribina. Bio je ljubimac navijača.

Stoga njegov odlazak u ovom trenutku očekivano nije dobro sjeo navijačima koji još uvijek sanjaju himnu Lige prvaka u svom gradu. Ristovski je morao ostati. Ako je Rijeka zaista ozbiljan klub ozbiljnih ambicija – ovo je trebala odigrati drugačije. Čak i pod cijenu da posao sa Sportingom propadne. Iako vjerojatno ne bi.

Sporting, naime, nije imao nijedan razlog ne pričekati još dva tjedna na igrača kojeg toliko želi dovesti. Cristiano Piccini, kojeg je ovog ljeta doveo iz Betisa, ionako je sigurna prva opcija na startu sezone jer Ristovski ne može zaigrati za portugalski klub u doigravanju za Ligu prvaka. A čak i da je zaigrao za Rijeku protiv Olympiakosa, svejedno bi mogao igrati za Sporting ili bilo koji drugi klub u Ligi prvaka.

U Rijeci tvrde kako su ponudili Sportingu smanjenje odštete ako se transfer realizira nakon Olympiakosa. Portugalci su navodno odbili, no ‘ispod glasa’ ćete od riječkih insajdera saznati da tu ponudu vjerojatno nije odbio Sporting nego ‘Team Ristovski’, koji je uvjerio Portugalce da će ‘riješiti’ da ga Rijeka pusti odmah. I ne riskira nekakvu ozljedu.

Je li riječki šef Damir Mišković u toj situaciji imao rezona zahvaliti Portugalcima i priopćiti im da mu je mogućnost ulaska u Ligu prvaka važnija od novca koji su ponudili za njegova najvažnijeg igrača? Bi li ih time prisilio da odustanu od igrača kojeg su silno željeli? Moguće, ali nije vjerojatno.

Iz kluba su priopćili kako je Makedončev menadžer ultimativno tražio da se transfer odmah realizira. No, što su i Ristovski i njegov menadžer mogli učiniti da je Mišković odlučio drugačije? Igrač je pod ugovorom, uvjete iz njega klub uredno servisira. Mogli su se malo duriti i u konačnici najviše naštetiti sebi.

Možda bio onaj trenutak kad udariš šakom o stol. Kad slušaš srce umjesto glave

Predsjednik Mišković puno je puta ponovio kako su “svi igrači Rijeke na prodaju”. Čak i neposredno nakon šampionskog zanosa i šampanjca koji je danima u potocima tekao Kvarnerom, riječki biznismen nije najavljivao pohod na Ligu prvaka, nego spuštao loptu na zemlju. Njegove su poruke bile realne. Ali za klub koji je 70 godina čekao naslov prvaka i mogućnost da se okuša u Ligi prvaka realnost baš i nije najljepša glazba za uši.

Miškovićeva ideja odavno je jasna i javna. Rijeka mora prihoditi koliko misli potrošiti. I to je uistinu ispravan put i stav. Dugoročno. Iako se baš i ne uklapa u onu paušalnu sladunjavu priču o “jednom gazdi koji plaća sve račune”, koja je kod nas potpuno pogrešno shvaćena.

Problem je, međutim, što su taj stav čuli i igrači. I njihovi menadžeri. I shvatili ga doslovno. Problem je što Mišković vrlo često nije tu, a sve velike odluke (logično) moraju proći njegovo odobrenje. Možda je zbog toga i kasnilo produženje ugovora s Ristovskim, zbog čega će tjedan dana uoči bitke za Ligu prvaka Matjaž Kek morati presložiti i posložiti praktično polovicu svoje momčadi.

Neslužbena informacija kaže da je ukupna vrijednost transfera Stefana Ristovskog oko tri milijuna eura. Od tog iznosa dio će otići u Speziju, koja je ovog ljeta ‘prepisala’ Makedonca Rijeci za postotak od prodaje, a dio Vardaru na ime Fonda solidarnosti. Koliko će na kraju točno pripasti Rijeci, vjerojatno se neće saznati, kao što se nije saznalo ni koliko je točno riječki klub uprihodio na transferima Kramarića i Andrijaševića, čijim su se komadima hvalili i u Dinamu.

S druge strane, ulaskom u Ligu prvaka Rijeka bi uprihodila najmanje peterostruko više nego što će joj pripasti od transfera Ristovskog u Sporting. Da ni ne spominjemo rezultatski motiv, dizanje rejtinga i kluba i igrača i sve druge marketinške i sportske benefite koje nosi nastup u Ligi prvaka. Da ni ne spominjemo šušur i spektakl u kojem bi Rijeka s ponosom i osmijehom na licu živjela čitavu jesen.

Zar sve to zaista nije bilo vrijedno rizika? Posebno kad znaš da ako i ne uspiješ opet imaš ‘zaštitnu mrežu’. Europsku ligu. Koja ti može kompenzirati sve ono što bi eventualno financijski izgubio ako bi Sporting zaista odustao od Ristovskog.

Budimo realni – Ristovski nije Messi. I da je ostao, Rijeka bi i dalje bila autsajder protiv iskusnijeg i skupljeg Olympiakosa. Njegov ostanak ne bi Rijeci garantirao skupinu Lige prvaka. Ali bi šanse hrvatskog prvaka bile daleko veće nego danas. To je nesporno.

Posebno uz jedan parametar kojeg je uprava hrvatskog prvaka također mogla uključiti u kalkulaciju vrijednosti transfera. Lijeva je strana jedna od najranjivijih točaka koju Olympiakos pokušava zakrpati već godinu dana.

Nakon što su na početku prošle sezone Arthura Masuakua prodali West Hamu, posudili su 31-godišnjeg Španjolca Alberta de la Bellu, koji je prošle sezone bio standardni lijevi bek. Nisu bili zadovoljni, pa su ovog ljeta iz PAS Giannine doveli 22-godišnjeg Leonarda Koutrisa, Španjolca su vratili Real Sociedadu, a na koncu su od Fiorentine kupili i Hrvoja Milića.

Koutris je odigrao obje utakmice protiv Partizana u 3. pretkolu, no s Ristovskim i Vešovićem u prošlogodišnjem šampionskom izdanju mogla je to biti jedna od rijetkih ozbiljnijih prednosti hrvatskog nad grčkim prvakom u okršaju za skupine Lige prvaka. Odlaskom Ristovskog ta je prednost uvenula.

Je li s njom nestala i Rijekina šansa da se ipak dočepa Lige prvaka? Nije, šanse uvijek postoje. Olympiakos nije ni Real Madrid, ni Barcelona. Olympiakos je favorit – danas, istina, veći nego što je bio u trenutku ždrijeba iz razloga što je Rijeka slabija. Ali ako se Partizan mogao nositi s Olympiakosom, može i Rijeka.

Jer i dalje ima Keka. Koji je već dokazao da od bilo kakvih sastojaka može skuhati dobru juhu. Ako dobije malo vremena.

Nažalost, ostao je baš bez toga. Bez vremena. Ne treba sumnjati da će s vremenom naći načina da nadomjesti i Ristovskog, kao što je nadomjestio i sve druge bez kojih je ostajao. Ali teško se othrvati dojmu da se time trebao baviti poslije, a ne uoči najvećih utakmica u riječkoj klupskoj povijesti.

Rijeka je pred vratima raja. Raja kojem će se tko zna kad opet toliko približiti. Ne samo Rijeka, nego bilo koji hrvatski klub nakon što se prema najavama promijeni format kvalifikacija.

Stoga je ovo možda bio onaj trenutak kad udariš šakom o stol. Kad pokažeš da imaš muda. Kad slušaš srce umjesto glave. Kad ideš loviti goluba na grani, umjesto stiskati vrapca u ruci.

Jer tko zna kad će ti se golub opet toliko približiti.