Juriš

Kakin način

Atipični Brazilac zaslužio je ući u legendu kao apsolutni pobjednik

Za razliku od klasičnih brazilskih priča o getu i favelama u kojima je nogomet jedina izlazna strategija, život obitelji Leite dos Santos bio je posve drugačiji. Otac građevinski inženjer i majka profesorica malog su Ricarda dobili u satelitskom gradu Gami, inicijalno naseljenom radnicima koji su gradili novoustanovljeni glavni grad Brasiliju.

Gradska obitelj sa snažnim vjerskim pečatom preselila se u Sao Paulo kad je malom Ricardu bilo sedam godina. Mlađi je brat zaslužan za to što je umjesto običnog Ricardinha, kakvih u Brazilu ima na milijune, postao jedan i jedinstveni – Kaka.

Živjeli su u bogatijem dijelu najnapučenijeg brazilskog grada, daleko od favela, kriminala i siromaštva. Iako je nogomet poput svih drugih slavnih Brazilaca igrao i učio na ulici, nikad nije morao upoznati njezinu surovost. Nije se morao nositi s onim s čime su morali mnogi njegovi budući suigrači koji su odrastali na ulici, ali zato mu je sudbina namijenila neku drugu vrstu životnih izazova i prepreka.

Bio je kržljav i nizak tinejdžer, uvijek najmanji i najslabiji među vršnjacima. Zbog toga je godinama bio na posebnom režimu prehrane koja je trebala ubrzati vrlo spor razvoj njegovih kostiju i mišića. Terapija je uspjela, jer je do zadnjih tinejdžerskih godina visinom od 186 cm prešišao vršnjake, ali je istovremeno uspio zadržati brzinu, disciplinu i koordinaciju.

Kad je navršio 18, dogodila se nesreća koja mu je promijenila život. Prilikom jednog skoka snažno je glavom udario u dno bazena i slomio vratni kralježak. Dva mu je dana trebalo da prizna što mu se dogodilo, dva dana u kojima je odradio i dva nogometna treninga. Kad je bol postala neizdrživa, otišao je kod liječnika koji su bili šokirani činjenicom da je mladić slomljenog vrata dva dana trpio bolove i još odrađivao treninge. Samo ga je sreća spasila od trajne i nepopravljive štete na kralježnici i cjeloživotne paraliziranosti.

Sreća i Bog, protumačio je. I od tog trenutka uspostavio čvrstu i intenzivnu vezu koju više nikad i nigdje nije skrivao. Bogu je zahvaljivao u svakoj prilici, svaki svoj gol proslavljao pokazujući prema nebu, a majica s natpisom “I belong to Jesus” uvijek je bila ispod dresa kojeg je nosio.

Dok je dva mjeseca ležao nepokretan, zapisao je na papir 10 životnih ciljeva. Prvi je bio “udariti loptu nogom”. Oni kasniji “zaigrati za Sao Paulo i Brazil” i “igrati u Europi”. Ljepilo koje se prelijevalo između svih 10 točaka uvijek je bilo isto:

“Živjeti s Bogom.”

Samo dvije godine kasnije sjedio je na svjetskom nogometnom tronu s Ronaldom, Rivaldom i Ronaldinhom i ljubio FIFA-in zlatni nogometni globus.

Negdje na pola puta između te dvije prijelomne životne točke započela je njegova nogometna bajka. Ušavši s klupe kao nepoznati klinac u finalni dvoboj Trofeja Rio-Sao Paulo protiv Botafoga, u samo dvije minute zabio je dva gola, okrenuo utakmicu i donio trofej svom Sao Paulu.

Mršavi, brzi i okomiti mladić čije su noge plesale s loptom po travnjaku brzo je postao nova nacionalna nogometna senzacija. I najmlađi član zvjezdanog, šampionskog Brazila na SP u Japanu i Južnoj Koreji 2002. Ispalo je da je to bio vrhunac njegove reprezentativne karijere, jer u iduća dva pokušaja na Svjetskim prvenstvima nije prolazio dalje od četvrtfinala.

Moj život određuju obitelj i vjera u Boga. Želim živjeti život na ispravan način

Užarile su se telefonske linije između južnoameričkih skauta i europskih klubova, a najbrži je bio Milan. U ljetu u kojem je slavio svoju novu europsku krunu, za 8,5 milijuna eura koje će veliki gazda Silvio Berlusconi kasnije proglasiti “kikirikijem”, doveo je brazilsku senzaciju u svoje redove. Iako trener Carlo Ancelotti zapravo nije imao pojma tko je taj klinac. I nije mu zamjeriti. Bavio se važnijim poslom pokoravanja Europe.

“Pitali su me novinari o njemu, a ja sam pričao besmislice. Istina je da ga nikad prije nisam niti gledao, bio je tek talentirani klinac kojeg smo doveli. A zapravo smo dobili izvanzemaljca. Kad je na prvom treningu uzeo loptu, prestao sam pričati jer nisam imao riječi kojima bih objasnio ono što sam vidio”, priznao je Ancelotti u svojoj autobiografiji.

I odmah počeo smišljati mjesto za njega u šampionskoj momčadi koja je upravo pokorila Europu. Veliki Rui Costa morao se pomiriti s činjenicom da je u Milanello sletjela njegova mlađa i bolja inačica. Toliko dobra da je već u debitantskoj sezoni svojim prodorima, golovima i asistencijama odvukla Milan do scudetta i bila proglašena najboljim igračem Serie A!

Dok su Italija i Europa trljale oči gotovo ne vjerujući onome što vide, Milan je na Kakinim krilima u njegovoj drugoj sezoni opet došao do finala Lige prvaka. U mitskom istanbulskom okršaju s Liverpoolom Kaka je odigrao briljantno prvo poluvrijeme i direktno sudjelovao u sva tri Milanova gola. Asistencija Hernanu Crespu za treći gol bila je čista umjetnost koliko nogometa, toliko i matematike i fizike. Dao je sve, realizirao i penal u kasnijem raspucavanju nakon Liverpoolova povratka u drugom poluvremenu, ali naslov prvaka Europe ipak nije osvojio. Ne još.

Trebale su proći nove dvije sezone da se Milan opet vrati u finale. I opet tamo naiđe na Liverpool i opet na jugoistoku Europe, ovog puta u Ateni. Spremala se osveta. Maestralni Kaka, koji je u osmini finala srušio Celtic golom u produžetku, zabijao i Bayernu u četvrtfinalu i Manchester Unitedu u polufinalu (tri od pet Milanovih golova) i u finalu je bio ključna figura. Izborio je slobodni udarac nakon kojega je Pippo Inzaghi zabio prvi, a zatim mu asistirao za drugi gol i veliko slavlje crveno-crnog dijela Milana.

Bila je to najviša točka Kakinog nogometnog života. Bio je prvak Europe, najbolji igrač i strijelac Lige prvaka, najbolji igrač Serije A i, kao šlag na torti veličanstvene 2007., službeno najbolji nogometaš na svijetu. S 25 godina popeo se na svjetsko nogometno prijestolje, a u leđa su mu u izboru za Zlatnu loptu gledali 22-godišnji Cristiano Ronaldo i 20-godišnji Leo Messi.

Svijet je bio uvjeren da gleda trojku koja će na istom mjestu biti i idućih godina. Majstore lopte koji će vladati nogometnim svijetom. I pogodili su dvije trećine. Messi i Ronaldo već čitavo desetljeće igraju privatnu partiju tenisa na najvišoj svjetskoj nogometnoj koti. A Kaka više nikad nije pozvan na partiju s nogometnim bogovima. Iako je i dalje sjajno igrao.

Milan je ušao u tešku tranziciju s ostarjelom i ocijeđenom momčadi koju ni sjajni Kaka više nije mogao oživjeti. Ispali su u osmini finala Lige prvaka od Arsenala, u osmini finala kupa od Catanije, a u prvenstvu završili tek peti s poražavajućih -21 iza gradskog rivala Intera. Svoju posljednju veliku sezonu u Milanu potrošio je tek da bi prepolovio zaostatak za Interom na 10 bodova i ispao u prvom proljetnom kolu Europske lige od Werdera.

Milan je bio sve dalje od elite kojoj je Kaka i dalje itekako pripadao. Ali on nije gunđao. Čak ni kad je u siječnju 2009. Manchester City počeo mahati sa 100 milijuna eura odštete i nekoliko desetaka milijuna plaće, umirio je zapaljene navijače riječima kako “neće nigdje iz Milana, ako klub ne želi da ode”. No, kad je pola godine kasnije Real Madrid svratio u Milanello sa 67 milijuna, pragmatični direktor Adriano Galliani, svjestan klupske realnosti i nekonkurentnosti, potpisao mu je ispisnicu.

Real ga je ‘vidio’ još u Sao Paulu, Jorge Valdano tada je predsjedniku Florentinu Perezu skrenuo pozornost na “sjajnog klinca koji vrijedi 12 milijuna, a za nekoliko godina će vrijediti 60”. Perez mu je u kraljevskom stilu odgovorio: “Ne brini, Jorge, pričekat ćemo da dođe do 60.”

Tako je i bilo. Na početku svog drugog mandata Perez je potrošio 150 milijuna eura na Kaku i Cristiana Ronalda, koji su trebali biti temelj novih Galacticosa. Nije išlo baš glatko, jer je s druge strane ceste marširala Guardiolina i Messijeva Barcelona, no Ronaldo je brzo postao zaštitno lice Reala Madrida, a Kaka zapravo nikad nije izašao iz njegove sjene. Iako je imao i sjajnih partija i poteza u dresu Kraljevskog kluba.

Sa SP u Južnoj Africi 2010. vratio se ozlijeđenog koljena, a operacija i oporavak odnijeli su mu polovicu sezone. Uslijedili su novi zdravstveni problemi i pauze, a Realova mašinerija nikoga ne čeka. Sve je manje igrao, sve više grijao klupu. Odradio je četverogodišnji ugovor i odlučio se vratiti na “mjesto sreće”. U Milan. Loš, osmi Milan s čak 45 bodova zaostatka za prvakom Juventusom. Nije to više bio onaj njegov Milan. Bili su to tek njegovi ostaci.

Kad je to shvatio, prihvatio je ponudu iz Amerike, postao najskuplji nogometaš MLS-a i odradio nekoliko mjeseci posudbe u svom Sao Paulu. Nakon tri sezone u ispodprosječnom Orlando Cityju prošlog je tjedna objavio da mu je dosta. Da više ne uživa, da se sve teže oporavlja i da više ne želi biti odvojen od djece koja su ostala u Brazilu.

Njegove oproštajne suze malo su koga ostavile ravnodušnim. Njegove maestralne nogometne vještine koje su ga dovele na sam vrh nogometne igre pamtit će se jednako kao i njegovo skromno, iskreno i nasmijano lice koje je uspjelo sačuvati neku dječačku nevinost, čak i stidljivost, u svim nogometnim i životnim iskušenjima.

“Žene, automobili i slično nikad me nisu zanimali. Moj život određuju moja obitelj i moja vjera u Boga. Želim živjeti život na ispravan način.”

Mnogi su slično govorili, ali Ricardo Izecson Leite dos Santos svoje je riječi doista i živio. Živio je s Bogom. I sa svima nama koji smo uživali u raskoši njegova nogometnog talenta.

I zaslužio je u nogometnu legendu ući kao apsolutni pobjednik.