Juriš

Legenda o Bormiju i Čileancima

Povijest koje se nemamo pravo odreći

Jedna od stvari u kojima hrvatsko društvo najekstremnije iskazuje svoju nezrelost je odnos prema prošlosti. Tužno je kako smo dozvolili da nas političke elite zbog svojih interesa uvuku i stalno drže u neprekidnom vorteksu prekapanja grobova, rušenja i dizanja spomenika, korigiranja besmislenoga i svađama oko toga tko će nam u narednom mandatu ispred nosa krasti lovu iz budućnosti na račun svoje verzije prošlosti.

Ni sport od svega toga nije mogao pobjeći. Potaknut iritantnom nezainteresiranošću čelništva HOO-a na činjenicu da je Olimpijski komitet Srbije sebi pripisao medalje svih sportaša svih verzija Jugoslavije do 1992. godine, za vrijeme OI u Londonu 2012. napisao sam seriju tekstova u kojima sam argumentirao kako je hrvatska sportska povijest započela prije negoli se Hrvatska zapetljala u južnoslavenske asocijacije i davno prije negoli se početkom 1990-ih osamostalila.

Prošlog tjedna u Beogradu je u kratkom vremenu predstavljen već treći film koji se bavi sportskom poviješću iz vremena bivše Jugoslavije, a u kojima hrvatski sportaši imaju glavne uloge. Nakon svjetske titule košarkaša iz 1970. koja je opjevana u filmu Bićemo prvaci sveta, ove su jeseni predstavljeni novi zanimljivi dokumentarci 250 stepenika i Čileanci.

Grupa štrkljavih klinaca s frizurama koje su vrištale “lude osamdeesete” skupljala se u proljeće 1987. sa svih strana bivše države na Staroj planini. Izbornik Svetislav Pešić odlučio je prvu fazu priprema za SP u Bormiju odraditi u svom kraju, bez obzira što je to značilo kako će neki od igrača, poput Tonija Kukoča i Dina Rađe, do granice Jugoslavije i Bugarske putovati po dva dana, dijelom i u vlaku koji je prevozio stoku.

Mršavu, ali neviđeno nadarenu grupicu koja je već skrenula pozornost na sebe titulama kadetskih i juniorskih prvaka Europe čekalo je najveće moguće iskušenje. Amerikanci. Samo izgovaranje te riječi u to vrijeme izazivalo je strahopoštovanje. Pešić je znao što je prva stvar kojom se treba pozabaviti.

“Talent nije bio sporan, prštao je iz svakoga od njih. Ali većina mojih igrača bili su kao pilići. Bez dizanja tjelesne spreme s Amerikancima nismo imali šanse.”

Na drugu fazu priprema odveo ih je na Igman, planinu kraj Sarajeva, gdje ih je od prvog dana suočio s izazovima koji su trebali pomicati njihove tjelesne limite. Jedan od njih bio je penjanje na vrh skakaonice po strmih 250 stepenica triput dnevno, a drugi su bili – utezi. Riječ “teretana” tada još uvijek nije postojala, ali Pešić je odlučio te tinejdžere po prvi put upoznati s jačanjem mišića.

Nije išlo lagano. Kukoču je zbog tjelesne konstitucije profesor Slavko Trninić zabranio da i pogleda utege, kamoli da ih diže. Pešić ga nije prisiljavao, ali nakon što je vidio da cijela momčad svakodnevno ‘pumpa’ i Toni im se priključio jer mu je bilo bezveze stajati na drugoj strani terena i samo šutirati na koš.

Kad se napadački talent, koji je iz njih kipio, spojio s nabijenom snagom i izdržljivošću, nastao je nezaustavljivi stroj kojeg se do danas pamti kao najbolju omladinsku momčad u povijesti europske košarke.

Njihovoj tjelesnoj eksploziji pomoglo je i to što je turnir kasnio tjedan dana zbog katastrofalnih poplava u alpskom dijelu Italije. A kad su krenuli, rušili su sve pred sobom. Kinezi, Nigerijci i Australci bili su tek predjelo za prvi okršaj s Amerikancima koje je vodio legendarni Larry Brown. Buduće NBA zvijezde Gary Payton, Stacey Augmon, Larry Johnson, Kevin Pritchard, Scott i Brian Williams (koji je kasnije promijenio ime u Bison Dele i nestao u nikad razjašnjenom morskom incidentu) došli su po zlato, kao i svi njihovi prethodnici.

A onda su upoznali Tonija Kukoča. U utakmici koju je opisao kao “ono kad ti se čini da gađaš u kadu, a ne u koš” Kukoč je Amerikancima utrpao 37 poena, promašivši pritom tek jednu od 12 ispaljenih trica. Velika pobjeda osigurala im je lagano polufinale s Nijemcima, ali i dvije važne posljedice. Napaljene Amerikance u finalu s jedne strane i vlastito samopouzdanje nabildano višestruko jače od njihovih adolescentskih mišića s druge.

Iz tih reprezentacija izrasli su stupovi veličanstvenih sportskih uspjeha. I lijepo je što im se barem Beograd naklonio, kad već Zagreb ili Split nisu osjetili potrebu

Amerikanci su u finalu sav svoj obrambeni fokus stavili na Kukoča i uspjeli ga limitirati na samo 9 poena. Ali su zato nedostatak pažnje iskoristili ostali. Dino Rađa s 20 poena i 15 skokova i Vlade Divac s 21 poenom i 10 skokova uništavali su ih u reketu, a Nebojša Ilić zabijao je sve što bi nekako odskočilo izvan njega. Saša Đorđević bio je dirigent te sjajne petorke koja je po drugi put u pet dana ispeglala nedodirljive Amerikance i popela se na košarkaški vrh svijeta.

Bio je to period između dvije dinastije europske košarke, Cibonine i Jugoplastikine. U Bormiju se počela pisati nova povijest svjetske košarke, jer je upravo ta generacija, zaokružena s Draženom Petrovićem, Jurom Zdovcom, Stojkom Vrankovićem, Žarkom Paspaljem, Zoranom Čuturom, natjerala Amerikance da na SP i OI šalju svoje NBA zvijezde ako žele i dalje dominirati.

U Bormiju se počela pričati i legenda o Toniju Kukoču, koji je bio prava senzacija za čitav košarkaški svijet. Svijet koji je robovao šablonama, striktnim pravilima i strogo definiranim kretnjama koje su izlazile iz američkih ili sovjetskih košarkaških laboratorija, odjednom se susreo s univerzalnim koštunjavim klinjom koji je rušio stereotipe, tjerao trenere da paraju svoje crteže i igrao koju god je poziciju trebalo. Na način na koji nitko prije njega nije.

Toj je sjajnoj generaciji, vizionar kakav jest, Krešo Ćosić i prije Bormija širom otvorio vrata seniorske reprezentacije. Usprkos zgražanju ‘znalaca’ što u reprezentaciju “zove djecu kojoj tu nije mjesto”, njegovo povjerenje i zaštita dali su im krila da polete u visine o kojima se nitko dotad nije usudio ni sanjati.

A samo dva mjeseca nakon što je svijet upoznao košarkaše koji će obilježiti naredna desetljeća, s istog dijela kugle zemaljske počela se pisati i nogometna bajka.

Godinu dana ranije, na juniorskom EP koje se održavalo u Vojvodini, ‘čileanska’ je reprezentacija doživjela razočaravajući poraz u četvrtfinalu od DDR-a i pritom zakuhala tučnjavu i prekid. Put na SP u Čile spasila je uvjerljiva pobjeda protiv Rumunjske u razigravanju, ali izbornika Stevana Vilotića nije. Na njegovo mjesto Miljan Miljanić je instalirao Mirka Jozića.

Budući hrvatski izbornik uspio je nagovoriti Savez da mu osigura okupljanja reprezentativaca dvaput mjesečno, svaki put na nekom drugom mjestu. Trenirali su i bildali momčadski duh, iako nisu bili sigurni ni hoće li uopće putovati u Čile.

Osim vječnih financijskih, još su teži bili politički problemi. Iz partijskih krugova grmjelo se kako Jugoslavija ne bi trebala putovati u zemlju diktatora Augusta Pinocheta i igrati na stadionu koji mu je donedavno služio kao koncentracijski logor. Tijekom priprema brojnim su kandidatima počeli stizati pozivi za vojsku, među njima i Miroslavu Žitnjaku i Fabijanu Komljenoviću, sve dok svemogući Miljanić nije otišao tamo gdje se trebalo otići i Joziću osigurao mir.

Hrvatski kontingent činio je najvažniji dio te momčadi. Zvonimir Boban i Robert Prosinečki bili su šefovi veznog reda, Davor Šuker ‘ubojica’ u vrhu napada, Igor Štimac i Dubravko Pavličić stupovi obrane, a Robert Jarni nezamjenjiv uz lijevu aut-liniju. Sjajna je bila i crnogorska trojka Dragoje Leković – Branko Brnović – Predrag Mijatović, no bila je to reprezentacija u koju se nije ulazilo ni po klupskom, ni po nacionalnom ključu.

U grupi su s po četiri komada ispratili i Čile i Australiju i Togo i spakirali opremu kad su shvatili da ih u četvrtfinalu čeka Brazil. No, preokret i pobjednički pogodak Prosinečkog iz slobodnog udarca u 89. minuti okrenuli su im glave naopačke i prvi put natjerali da vjeruju. Bez obzira što ih je čekala ne jedna, nego čak dvije porcije Nijemaca.

DDR je predvodio sjajni Matthias Sammer, ali račune stare godinu dana poravnali su pogocima Štimac i Šuker. Ne bez cijene. Prosinečki, Mijatović i Štimac dobili su kartone zbog kojih nisu mogli igrati finale. No, Prosinečki je svoj dio finalnog zadatka odradio izvan travnjaka.

Istočni i zapadni Nijemci družili su se u hotelu uoči finala, a kako su zajedno bili brojniji, očito su se osjećali i dominantnijima. Svašta su pričali između sebe, kako bez Prosinečkog Jugoslavija nema šanse, sprdali se s “balkanskim frizurama” (hej, Nijemci su se sprdali s nečijim frizurama!?) i dogovarali kako će sutradan zajedno slaviti zlato i broncu. Nisu imali pojma da Prosinečki razumije njemački i da je u svlačionicu odnio čitav šleper besplatne dodatne motivacije.

Finale je ponudilo 120 minuta totalnog rata. Boban je zabio za 1:0 u 85. minuti, ali najbolji strijelac prvenstva Marcel Witeczek izjednačio je iz penala samo dvije minute kasnije. Otišlo je do jedanaesteraca u kojima je tragičar bio baš Witeczek, jedini koji u pet serija nije uspio zabiti. Zadnji penal realizirao je Zvone Boban i otrčao u zagrljaj ostatku svjetskih šampiona.

Reprezentaciji koja je, kako je podvukao Jozić, “u Čile otišla poput siromaha, a vratila se poput kralja”.

Robert Prosinečki proglašen je najboljim igračem prvenstva i namrštio lice Ćiri Blaževiću koji je najavio gutanje vlastite diplome ako ovaj ikad postane igrač. Zvone Boban u istom je izboru bio drugoplasirani, baš kao i Davor Šuker na ljestvici najboljih strijelaca. Nisu hrvatski ‘Čileanci’ bili najaktivniji samo na terenu, nego i izvan njega, pa je uz legendu o svjetskoj tituli rasla i legenda o dvoboju kojeg su Boban i Štimac vodili za srce lijepe lokalne djevojke koja je bila, ni više ni manje nego – Miss Čilea.

Bila je to kruna nevjerojatne godine za čitavu jednu generaciju klinaca rođenih krajem 1960-ih. Omladinskim prvacima svijeta te su 1987. postali i nogometaši i košarkaši, ali i rukometaši predvođeni Iztokom Pucom, Alvarom Načinovićem i Vladimirom Jelčićem, a vaterpolisti su bili srebrni.

Iz tih reprezentacija izrasli su stupovi veličanstvenih sportskih uspjeha koji su se protezali sve do kraja 1990-ih. Legenda o Bormiju i Čileancima u povijesti jugoslavenskog, a time i hrvatskog sporta, uvijek će imati posebno mjesto. I lijepo je što im se barem Beograd naklonio, kad već Zagreb ili Split nisu osjetili potrebu.

Jer te se povijesti nitko u Hrvatskoj nema pravo sramiti ili odreći.