Juriš

Muzej neiskorištenih potencijala

Hrvatska košarka kao fotokopija hrvatskog društva

Godinama sam imao samo dvije video kazete. Iako uopće nisam imao video. Teško je iz današnje perspektive dočarati to vrijeme u kojem je jedan od klinaca iz ulice imao video, drugi kožnu loptu za nogomet, treći monokromatsku videoigricu, a četvrti Commodore 64 s malim odvijačem za štelanje glave. Ali nitko nije imao sve. Ne zbog siromaštva, nismo bili nikakvi klinci iz geta, dapače. Jednostavno – takvo je vrijeme bilo. Nisi morao imati sve, da bi imao sve.

Te dvije BASF kazete kupio sam u paketu, iako mi je trebala samo jedna. No, proradio je valjda u meni imotski ekonomski gen pradjedova i šapnuo da je pametnije i jeftinije uzeti obje. Kao da je znao da će mi i druga trebati.

Rođak je taman kupio prvi video koji je ikad ušao u našu obiteljsku kuću, pa smo danima u njega gledali zaljubljeno i očarano kao Kolinda u Donalda. Nikad prije toga mi video u životu nije trebao. Imali smo pametnijeg posla od gledanja televizije. Ali znao sam da ovu utakmicu moram snimiti. Srećom, ispalo je da se igrala dvaput. Na početku i na kraju Igara.

Ovog se tjedna navršilo 25 godina od prve za koju mi je trebala kazeta. A za desetak dana će isti rođendan proslaviti i ona druga, ona bitnija, za koju sam kazetu dobio na sniženju. I 25 godina kasnije obje su žive, hvala na pitanju. Obje su na istom mjestu. Samo zbog njih još uvijek u dnu ormara čuvam i stari video. Znam, glupo i besmisleno u vremenu kad obje utakmice stoje samo na par klikova udaljenosti.

Ali te kazete za mene odavno već nisu puki nosači video signala. Te su kazete vremeplovi u neka druga vremena. U neki drugi svijet.

U svijet u kojem američki košarkaški savez praktično prisiljava Međunarodni olimpijski odbor da prekrši pravila i dopusti hrvatskoj košarkaškoj reprezentaciji nastup na Olimpijskim igrama. “Ako mi dolazimo s najboljima, onda želimo i igrati s najboljima”, bio je službeni stav saveza koji je za Barcelonu okupio najspektakularniju momčad u povijesti sporta.

U vremenu kad su se vodile neke puno važnije i teže bitke, takvo priznanje je došlo kao injekcija adrenalina u izmučenoj i iscrpljenoj ratnoj svakodnevici.

Zar hrvatska košarka nije fotokopija hrvatskog društva u ovih 25 godina? Zar se sve ono što se dogodilo košarci istim hodogramom nije dogodilo i hrvatskoj državi?

Amerikanci su bili neprikosnoveni gospodari ne samo košarkaškog, nego i čitavog olimpijskog natjecanja. U njihov Dream Team svi su gledali kao u nešto izvanzemaljsko. Nešto nedoživljeno. Svi osim Hrvata. Mislim, nemojte me krivo shvatiti, gledali smo ih i mi s jednakim oduševljenjem kao i svi ostali. Ali istovremeno smo s jednakom strašću gledali i u svoj Dream Team.

Jer i mi smo ga imali.

Baš kao Amerikanci, i mi smo po prvi put u povijesti sve ono najbolje što smo imali stavili pod svoju zastavu. Bila je to prva hrvatska košarkaška reprezentacija u povijesti. Prva i najveća. Prva do najvećih. Do američkih vanzemaljaca.

Ako je ikad u povijesti za ijednu momčad vrijedilo ono izlizano “srebro zlatnog sjaja”, onda je to bila Hrvatska u Barceloni.

Međutim, još ljepše od tog veličanstvenog srebra bilo je uvjerenje da je to tek početak velikih trijumfa. Ne samo hrvatske košarke ili hrvatskog sporta, nego i moderne države i poštenog društva kojeg ćemo izgraditi. U vremenima kad je ratom, smrću i patnjom obilježena sadašnjost još uvijek izgledala sivo i neizvjesno, budućnost je dobivala bitke. Budućnost je bila motivacija. Budućnost je bila adrenalin. A sportski uspjesi sve ono što smo kao nova zemlja i novo društvo čitavom svijetu toliko željeli izraziti i pokazati.

A košarka je u to vrijeme bila najljepši cvijet našeg sportskog buketa. Vjerovali smo da će žetvu trofeja koju su tijekom 1980-ih započele Cibona i Jugoplastika na najljepši mogući način okruniti reprezentacija.

Hrvatska reprezentacija.

Nažalost, na višu stepenicu od one u Barceloni hrvatska se reprezentacija nikad nije popela. Deset mjeseci nakon olimpijskog finala sudbina nam je uzela jedinog čovjeka na kugli zemaljskoj koji je vjerovao da se američki Dream Team može pobijediti. Jedinog čovjeka koji nije bio zadovoljan ‘samo’ srebrom.

Bez Dražena Hrvatska je na tri naredna turnira zapinjala u polufinalu i osvajala bronce, koje smo tada smatrali škartom. Gotovo pa uvredom. S obzirom na sav talent i kvalitetu kojima je Hrvatska tada raspolagala, vjerojatno se doista moglo napraviti više.

Nažalost, bio je to tek prvi impresivni postav u muzeju neiskorištenih potencijala kojeg Hrvatska marljivo puni već četvrt stoljeća.

Mi ćemo se još dugo mrcvariti raspravama oko toga kako bi povijesne knjige hrvatske košarke i sporta izgledale da je Dražen umjesto u Golfa sjeo u zrakoplov. Lako je tumačiti kako bi sve bilo drugačije i bolje, lako se skriti iza onoga što se nikad neće moći provjeriti. Lako se skloniti iza Draženovih leđa i za sve okriviti višu silu i sudbinu kletu.

A ja, recimo, nisam uopće uvjeren da bi išta bilo dramatično drugačije nego danas. Da, vjerojatno bismo uzeli poneku sjajniju medalju od bronce. Možda bismo na europskim, svjetskim i olimpijskim postoljima potrajali još koju godinu duže, slavili godišnjicu još poneke veličanstvene pobjede. Možda bi nas Dražen sam odveo do neke medalje.

Ali kad iz današnje perspektive bacite pogled na sve što smo u periodu od 25 godina uspjeli uništiti i obezvrijediti, umjesto izgraditi i uljepšati – zar zaista mislite da bi se tom autodestruktivnom porivu uspjela oduprijeti i košarka čak i sa živim Draženom Petrovićem?

Zar nisu u ovih 25 godina brojni ‘Draženi’, ne samo u košarci i ne samo u sportu, razvlačeni po blatnim kaljužama i natjerani u bijeg ili ravnodušnost čim su se drznuli dirnuti u privatne interese nekakve vladajuće elite?

Na početku 1990-ih puna adrenalina, ambicija i pobjedničke energije, nabildana samopouzdanjem i hrabrošću i spremna prkositi i bogatijima i moćnijima od sebe. A onda pod čizmom korupcije, klubaštva, egoizma, nepotizma i nesposobnosti onih koji su njome upravljali sustavno pljačkana, devastirana i uništena na svim razinama.

Zar hrvatska košarka nije vjerna fotokopija hrvatskog društva u ovih 25 godina? Zar se sve ono što se dogodilo hrvatskoj košarci istim hodogramom nije dogodilo i hrvatskoj državi?

Četvrt stoljeća nakon Barcelone svima nama koji se još uvijek sjećamo tog adrenalina koji se pretvorio u melankoliju, tih snova koji su se pretvorili u iluziju i te budućnosti koja nikad nije postala sadašnjost preostaje samo s vremena na vrijeme raskopati ormar, spojiti prašnjavi video na neki stari televizor i gurnuti unutra onu video kazetu.

I poput prevarenih, iscrpljenih staraca u mladim tijelima sanjariti o onome što smo bili.

I što smo mogli biti.