Juriš

Nasilje ne opravdava nasilje

Jasno je zašto mnogi žele da Hajdukov model ne uspije

Sljedeće ću godine zaokružiti dva desetljeća otkako kao akreditirani novinar pratim Hajduk. Dočekao sam i ispratio u tom periodu na desetke predsjednika, trenera, uprava i vizija, na stotine igrača i utakmica. Ali ne sjećam se da sam se ikad čudnije osjećao nego ovog tjedna. Jer puno onoga što se događalo prije, za vrijeme i nakon utakmice s Rudešom još uvijek nisam uspio procesuirati i sam sa sobom raščistiti.

Utakmicu protiv Rudeša sjeverna je tribina dočekala izvjesivši u tri reda svoje prosvjedne transparente na račun “iskoraka” koji je obećavao novi saziv NO-a, a koji se, prema njihovom mišljenju, nije dogodio. Transparentima je Torcida poslala poruku prvenstveno klupskoj upravi kako nije zadovoljna rezultatima i kako ne trebaju shvaćati baš doslovno onaj slogan o rezultatu kao trendu i idealu kao vječnosti.

I sve bi zacijelo prošlo bez ozbiljnijih posljedica, tek uz diskretnu medijsku konstataciju o navijačkoj ‘packi’, da su igrači na travnjaku napunili mrežu zagrebačkog kvartovskog kluba i popeli Hajduk na mjesto prvog pratitelja odmaklom Dinamu.

No, nakon šokantnog preokreta i katastrofe koja se u pola sata odvila na travnjaku, nezadovoljstvo se pretvorilo u bijes, prvenstveno prema igračima. Istim onima koje se prije samo dva i pol mjeseca ovacijama ispratilo s istog mjesta nakon utakmice s Evertonom.

Što se onda u međuvremenu dogodilo?

Dogodio se Split. U svom klasičnom obliku. Grad ekstrema. Sredina bez sredine.

Joan Carrillo izgledao je kao tip koji će konačno dobiti malo više vremena. I mira. Pisali smo već nakon Evertona da će puno veći izazov od ljetnih romansi za Španjolca biti kiše jesenje. Koje su potopile gotovo svakog Hajdukovog trenera u posljednjih desetak godina. Jesenski preobražaj i raspad Hajdukovih momčadi do negledljivosti već su postali stvar za psihologe i psihijatre.

Kako je moguće da momčad koja je onako moćno i čvrsto izgledala u velikom dijelu dvoboja protiv Levskog, Bröndbyja i Evertona samo tri mjeseca kasnije izgleda poput ispuhanog balona? Nema više Nikole Vlašića? Ako bez jednog igrača, ma koliko dobar i važan bio, ne možeš dobiti Lokomotivu i Rudeš kod kuće i jedva se provučeš protiv 10 igrača prosječnog drugoligaša u kupu, o čemu uopće imamo pričati?

Ako se projekt narodnog Hajduka službeno, jasno i isključivo ne distancira od nasilja, narodni Hajduk i Hajduk generalno nemaju nikakve šanse

Glasovi iznutra tvrde kako je Carrillo “izgubio svlačionicu”. Kako nije bio dovoljno čvrst ili, kako je to Mario Cvitanović nakon zadnjeg derbija artikulirao, “kurčevit”. Ali oni koji su ga doveli znali su što žele. I što dobivaju. Carrillo je u nekim situacijama doista izgledao kao trener koji bi konačno mogao povezati Hajdukove konce koji pucaju na prvoj krizi već čitavo desetljeće. Kao trener iza kojeg će se stati.

Nažalost, i on je poginuo već na prvom skliskom zavoju. Pa nikad nećemo saznati je li Carrillov Hajduk onaj koji je dobio Dinamo u Maksimiru i 135 minuta bio ravnopravan Evertonu ili onaj koji se jedva provukao u Šibeniku i izgubio kući od Rudeša.

I što sad? Sve ispočetka? Do prve nove krize? I onda opet u krug?

Hajdukova je momčad igrala loše i njegovi su igrači definitivno zaslužili zvižduke. Pa i pogrde. Riječ je o stadionu, ne o crkvi. Tribine imaju pravo na svoje mišljenje i svoje (ne)zadovoljstvo. Transparentima, dlanovima, glasovima. Ali nitko nije zaslužio prijetnje batinama, upaljač ili stolicu u glavu, razbijene automobile ili verbalne sačekuše ispred svojih domova. Te se granice ne prelaze bez obzira koliko nezadovoljni navijači bili.

Tužno je, međutim, bilo gledati koliko je zlobe i zluradosti nakon Rudeša isplivalo na površinu. Koliko je gnoja i govana bačeno na klub i od dijela ljudi koji ga vole i onih koji ga ne vole, a sve skupa prikladno umotano u onu famoznu mantru kako “ne može ulica voditi klub”.

“Ulica” koja ga je iščupala iz financijske provalije i svojim nadzorom dovela do samoodrživosti i financijske stabilnosti ne može, a oni koji su ga svojom neodgovornošću i trošenjem novca kojeg nemaju bacili u tu provaliju mogu?

Objašnjavati koncept demokracije nekome čiji je mozak nepovratno zaražen potrebom da bude rob kojem treba gazda ili ovca kojoj treba čoban je besmisleno. Puno sam puta argumentirao zašto smatram da je koncept narodnog umjesto privatnog kluba za Hajduk dobar. I da može biti uspješan. Ali i da taj koncept treba iz dana u dan proučavati, dorađivati, poboljšavati i prilagođavati. I naći način da se u njega privlači, a ne od njega odbija. I ljude i kapital.

Da treba pronaći način kako taj koncept proširiti i približiti čak i onima koji su danas možda protiv njega. Raditi na tome da se sasluša i one navijače koji imaju primjedbe na izvedbu aktualnog modela, koji možda ne shvaćaju svu njegovu širinu ili o njemu imaju krive informacije, bez da ih se automatski vrijeđa i proglašava neprijateljima Hajduka.

Borba za demokratski Hajduk nije samo borba za financijski čist i transparentan klub. To je i borba za pravo glasa. Svih, pa i onih koji se ne slažu s onim što vide. Ali svejedno dolaze na utakmice i od Hajduka ne žele dignuti ruke. Onih koji bi možda na neki način mogli, čak i htjeli pomoći, ali ih odbija isključivost stava “ili si s nama ili si protiv nas”. Najgore što se Hajduku može dogoditi je dodatno polariziranje i ukopavanje u rovove unutar vlastitog tijela.

Nije mi čudno što su mnogi kojima je Hajduk trn u oku putem svojih medijskih vazala jedva dočekali vatru koju su upalili navijači na utakmici protiv Rudeša tjedan dana zalijevati kanaderima punim benzina. Jasno je zašto mnogi žele da ovakav narodni pokret ne uspije. Jer ako uspije ovaj, mogao bi uspjeti još jedan. Pa još jedan. Pa još mnogi. A ako umjesto ovaca, nojeva i pudlica imaš narod koji misli svojom glavom, složno radi za svoju dobrobit i ne da se zajebavati, onda si generalno u problemu kako ga kontrolirati i eksploatirati.

Međutim, oni koji osmišljavaju i vode taj narodni pokret moraju jasno artikulirati koje metode smatraju dopuštenima u borbi za svoje ideale, a koje neće tolerirati. Načela borbe za transparentnost i demokraciju i u Hajduku i hrvatskom nogometu u globalu ne mogu sadržavati nasilje ni u kojem obliku. Zar nije nasilje upravo ono protiv čega se Hajduk načelno najviše i bori? Nasilje institucija. A ako želiš biti bolji od onoga protiv čega se boriš, ne možeš nasilje jedne vrste opravdavati nasiljem druge.

Huliganizam, divljaštvo i fizički napadi nisu nikakva borba. Prijetiti nekome jer se ne slaže s tvojim mišljenjem? Otići pred vrata nečijeg doma i prijetiti mu batinama jer je loše odigrao utakmicu? Alo? O čemu pričamo? Kakva je to borba? Za koje ciljeve? Za kakve vrijednosti? Za kakav Hajduk?

Ponovit ću ono što sam već jednom napisao – kidanje i paljenje sjedalica, bacanje baklji u teren, prekidanje utakmica, razbijanje kombija i glava, sačekuše, tjelesni napadi, upadi u terene i restorane neće riješiti ni jedno problematično pitanje u hrvatskom nogometu. Niti će Hajduk zbog toga biti bolji. A to bi trebala biti poanta ove navijačke borbe, zar ne?

Takve stvari vrijeđaju sve ono što bi narodni Hajduk trebao predstavljati. Takve stvari uništavaju sve dobro što je zadnjih godina u klubu i oko kluba napravljeno. A napravljeno je puno dobroga. Takve stvari samo daju za pravo svima koji tvrde kako “ulica vodi klub”, a prave budalama sve nas koji tvrdimo da to nije istina.

Ako se projekt narodnog Hajduka službeno, jasno i isključivo ne distancira od takvih metoda, bez obzira tko u njegovo ime bio izvršitelj, a tko žrtva, narodni Hajduk i Hajduk generalno nemaju nikakve šanse.

Jer koliko ga god žestoko branili od neprijatelja izvana, urušit će se iznutra.