Nenad Janković odavno više nije onaj kultni i genijalni dr. Nele Karajlić. Ali skečevi koje je proizveo s onom prijeratnom Top listom nadrealista i gotovo 30 godina kasnije zvuče kao Nostradamusova proročanstva. Uz bonus-dozu nenadmašne zajebancije. I tragikomičnu istinu da danas gotovo svaki političar s ovih prostora zvuči kao legendarni Zgembo Adislić.

I tako me spomenuta rečenica bocnula da potražim svoj prvi tekst o regionalnoj košarkaškoj ligi. I negdje duboko u šumi direktorija, prošavši četiri razine podfoldera koji su se zvali ‘Stari disk’, pronašao sam ga. Danas već gotovo punoljetan komentar, očekivano izričajno neiskusniji i stilski siroviji, ali sadržajno gotovo istovjetan onome što bih i danas napisao. I onome što sam u ovih 18 godina međuprostora toliko puta ponovio. I proživio.

Prošle je nedjelje odigrano vjerojatno najuzbudljivije zadnje kolo hrvatskog košarkaškog prvenstva ikad. Uključujući i eru prije ABA lige. Iz minute u minutu mijenjali su se parovi doigravanja, klub koji ispada, klub koji će krenuti s prve pozicije. U kupusu od sezone dogodio se i kupus od zadnjeg kola. Slatko-kiseli kupus u kojem je najskuplja momčad lige završila šesta. Iako je dugo držala kako će se i s drugom momčadi prošetati prvenstvom.

I znam, nema tu neke spektakularne kvalitete i košarke zbog koje ćete ostati otvorenih usta. Znam, Cedevita je tankirala da bi izbjegla Cibonu. Znam, klubovima koji su igrali ABA ligu sezona je bila užasno naporna i rubno regularna. Znam, 14 prvoligaša za Hrvatsku je previše. Znam, puno je toga u ovoj sezoni bilo i nejasno i neobično i neodrživo. Ali jedan “da” ipak je nadjačao sve te “ne”.

Da, opet imamo prvenstvo. Pa makar i ovako nadrealno.

Ideja kako nam prvenstvo ne treba jer je “nekvalitetno” jedan je od najglupljih argumenata. Nekvalitetno nam je i školstvo, znači li to da djeca ne trebaju u školu?

Mnogi su nakon 16 godina izvlaštenja hrvatske košarke pod normalno prihvatili nešto što je potpuno nenormalno. Da najbolji klubovi pola sezone ne igraju domaće prvenstvo. Stasala je čitava generacija onih koji su zbog prvenstva komprimiranog u dva proljetna mjeseca potpuno izgubili osjećaj vrijednosti i zanimanja za domaću ligu i domaće trofeje. A to je katastrofa. I teži poraz za hrvatsku košarku od ijednog reprezentativnog. A bilo ih je. Gadnih.

Prvenstvo svake zemlje je osnova. Nisu to ni europski kupovi, ni regionalne lige. Samo prvenstvo i kup svaki klub mora igrati. Sva druga natjecanja su njihov vlastiti odabir. I odluka. Sposoban si igrati četiri natjecanja paralelno? Samo izvoli. Neka ti HKS pomogne. Na bilo koji način, osim da te izuzme iz prvenstva.

Ideja kako nam prvenstvo ne treba jer je “nekvalitetno” jedan je od najglupljih argumenata koji vrludaju eterom. Nekvalitetno nam je i školstvo, znači li to da djeca više ne trebaju u školu? Nekvalitetno nam je i zdravstvo, znači li to da treba ukinuti bolnice? Ili ćemo ih pokušati učiniti boljima? Imamo to što imamo i s time se pomirimo. I pokušajmo od toga izvući najviše što možemo.

Prestanimo mjeriti hrvatsko prvenstvo prema onome što blješti s TV ekrana. Svima kojima su kriterij NBA, Euroliga, Liga prvaka ili Lige petice svako je natjecanje nekvalitetno i glupo. Čovjek bi rekao da naši regionalni predstavnici u najmanju ruku kvalitetom konkuriraju za titulu prvaka Europe, pa im je ispod časti dolaziti u Šibenik, Sinj ili Osijek.

HKS je godinama opće interese hrvatske košarke pretpostavljao interesima određenih klubova i ljudi. U gomili katastrofalnih poteza u zadnjih 20-ak godina posebno odskače nevjerojatna odluka da se košarkaški suverenitet s nacionalnog saveza prenese na jedno privatno natjecanje.

Taj podanički, kmetovski mentalitet, koji je bilo kakav opći nacionalni interes spreman prodati zbog nečijeg privatnog, nije u Hrvatsku stigao jučer. Odavno mi rješenja svojih problema tražimo u Beču, Budimpešti, Beogradu, Bruxellesu, umjesto u Zagrebu. Pa zašto bi i košarka bila izuzetak?

Srećom, neke su se stvari ipak promijenile. Dijelom zbog buđenja FIBA-e iz dubokog sna, dijelom i zbog kadrovskih promjena u HKS-u. Te promjene rodile su i neke pozitivne pomake kojima treba dati i šansu i vrijeme. Od inzistiranja na jedinstvenom prvenstvu, novog formata završnice Kupa, novog završnog turnira mlađih kategorija, ukidanja zaštićenog godišta, pomicanja juniorskog staža i još nekih nevidljivih, ali osvježavajućih detalja koji barem nude dojam da se nešto promišlja.

Puno je još posla i preslagivanja pred HKS-om, jer je nemoguće ono što se uništavalo 20 godina popraviti u jednoj. Ali s biljegom nekoga tko je dosad napisao enciklopediju kritika na adresu HKS-a, s guštom ću pozdraviti svaki dobar potez koji vodi boljitku hrvatske košarke. Tko god ga proizveo.

To nikako ne znači da treba ostaviti na cjedilu one klubove koji žele igrati regionalnu ligu. Činjenica je da su Cedevita, Cibona i Zadar u ovoj sezoni bili kolateralne žrtve neraščišćenog stanja u europskoj klupskoj košarci u kojem je zapeo i HKS. Tužno je što su račun, kao i obično, platili oni koji za to stanje nisu nimalo odgovorni. Igrači.

Cedevita prije svih, a zatim i Cibona i Zadar, danas su nositelji kvalitete hrvatske košarke i mora se pronaći kompromis između njihovog klupskog interesa i interesa hrvatske košarke. Jedno i drugo moraju ići ruku pod ruku. Ali igranje prvenstva tijekom čitave sezone ni za jedan klub više nikad ne smije biti upitno.

HKS je u posljednjih godinu dana pokrenuo neke zahrđale mehanizme, ali puno je toga još uvijek u magli. Jasno je da je ovakvo stanje neodrživo i da se ovakva sezona ne smije ponoviti. Svako daljnje odgađanje rješenja i kompromisa na relaciji HKS-ABA šteti i ligama i klubovima i igračima.

U 17 godina svog postojanja regionalna liga nije riješila nijedan strateški problem hrvatske košarke. A kreirala je priličan broj novih. ABA liga u teoriji nije loša stvar. I ne mora se ukinuti. Ali se mora reorganizirati. I repozicionirati. Mora se postaviti na mjesto koje joj pripada. A to mjesto je ispod nacionalnih prvenstava.

Onaj prvi tekst iz prošlog stoljeća pisao sam analizirajući teoriju i predviđajući budućnost. Današnji pišem analizirajući 17 godina prakse i proučavajući prošlost. U oba je slučaja zaključak isti: nijedno internacionalno natjecanje ne može biti zamjena za nacionalno prvenstvo. Može biti samo njegova nadogradnja.

I bez ikakve namjere da svoj medijski značaj i društveni kontekst stavljam u istu razinu s kultnim i nenadmašnim Nadrealistima, dozvolite da barem sebi u brk progunđam:

“Ako sam vam još na kraju devedesetih rekao što će se dogoditi, zašto me niste slušali?”

Ali možda je u ovim nerazumnim krajevima stvarno najrazumljiviji glas Zgembe Adislića.