Juriš

Rečenica koja je rekla sve

Može li Hajduk europsku iskru pretvoriti u domaću vatru?

Sudbina je ponekad stvarno tvrdoglava. Često i duhovita. Čim pomisliš da si s njom zakopao ratnu sjekiru, ona se nasmije. Čim pomisliš da si dovoljno snažan i sposoban raščistiti tonu kamenja koja stoji ispred tebe, ona ti iz čiste zajebancije iskrca još jedan šleper. Čisto da vidi od kakvog si materijala. Hoćeš li se predati ili nastaviti dalje čistiti.

Taj ples tvrdoglave sudbine ovog je ljeta pratio Hajduk u ždrijebu sva tri europska pretkola. Pa se, koliko god Levski, Brøndby i Everton bili najteži protivnici koje je Hajduk na svom ovoljetnom europskom putu mogao izvući, brzo zaboravilo kako mu je u prošle dvije sezone u Slovanu iz Libereca i Maccabiju iz Tel Aviva nudila praktično najlakše moguće prepreke u završnoj rundi.

Valjda zato da bi ga dražila. I pokazala mu da nije spreman.

Ove sezone sudbina je podignula letvicu. Najprije je hajdukovce testirala u Sofiji, natjeravši ih da se spašavaju nakon pet ili šest promašenih zicera. Pronašli su put. Pa im je već u trećem pretkolu poslala protivnika razine Slovana ili Maccabija. Pronašli su put. Pa im je na koncu udijelila Everton, čisto da provjeri jesu li prva dva kola bila slučajnost.

Nisu.

Hajduk je protiv Evertona odigrao dvije ozbiljne utakmice u kojima je većina igrača  doista bila na svom tjelesnom i taktičkom maksimumu. O razini tog maksimuma se može raspravljati, makar je besmisleno uspoređivati dva neusporediva svijeta u kojima žive Everton i Hajduk.

Dva svijeta u kojima u sredini terena prilično ravnopravnu bitku vode igrač za kojeg je Everton platio 50 milijuna eura i igrač za kojeg je Hajduk platio 0,25 milijuna. I onda pričamo o toj jednoj lopti koju je taj Hamza Barry izgubio na 40 metara od gola, a Gylfi Sigurðsson samo u toj jednoj (re)akciji na cijeloj utakmici pokazao zbog čega je 100 (slovima: sto) puta skuplji od toga kojem je uzeo loptu i onoga kojeg je 40 metara dalje našao na krivoj nozi zajedno.

Hajduk je protiv Evertona sva tri gola primio tako što je izgubio loptu na svojoj polovici i bivao kažnjen. U samo te tri reakcije se vidjelo da je Hajduk momčad iz HNL-a, a Everton iz Premier lige. U te tri sekunde. Pa iako se ne slažem sa subjektivnim dojmom koji se širio nakon utakmice da je dalje prošla momčad koja je u tih 180 minuta manje pokazala, Hajduk se nakon Evertona nema čega sramiti.

Dapače.

U glavi su još uvijek vrlo živi dojmovi koji su ispratili europska ispadanja u prošle dvije sezone. Nakon Slovana je bila depresija. Nakon Maccabija razočaranje. U oba slučaja više zbog načina na koji se ispalo, nego ispadanja samog. Nakon Evertona nije bilo ni jednog, ni drugog. Bilo je ponosa i vjere. Vjere da je Hajduk konačno na dobrom putu.

Hajduk je bez ikakve je dvojbe pokazao napredak. No, sve dobro što se ovog ljeta dogodilo pravu će vrijednost dobiti tek sad, kad se vrati u domaću jesensku realnost

Everton je bio izazov. Ali Everton nije bio Hajdukov lakmus-papir. To je bio Brøndby . Momčad koju prošlogodišnji ili pretprošlogodišnji Hajduk ne bi prošao. Ovogodišnji ju je prošao gotovo rutinski. U tome leži najvažnija istina ovogodišnjeg Hajdukova europskog puta. I temelj na kojem se treba nastaviti (g)raditi.

Bila su vremena, ne tako davna, kad je Europa Hajduku bila jedini spas za preživljavanje do kraja sezone. Danas više nije tako. Hajduk je pomeo, itekako je pomeo u svom dvorištu i stvorio uvjete da konačno može planski razmišljati o izgradnji momčadi. U milijun sitnih i krupnih detalja se vidi napredak. U milijun stvari koje može primijetiti samo onaj tko zna kako su ti detalji izgledali prije samo nekoliko godina.

Iako će velika većina površnih pratitelja Hajdukov napredak ocjenjivati isključivo po vidljivim rezultatima seniorske momčadi, Hajduk je već podignuo razinu u mnoštvu nevidljivih detalja.

Danas nakon ispadanja iz Europe Hajduku ne prijeti rasprodaja. No, bilo bi dobro kad mu se ne bi dogodila ni prodaja. Prije svih kapetana Zorana Nižića, koji igra nogomet svoje karijere.

Užasava me stav kako je “28-godišnjem Nižiću krajnje vrijeme za inozemni transfer”. Uvijek iznova pitam – zar je inozemni transfer jedini smisao postojanja hrvatskih klubova? Iskreno, odšteta o kojoj se priča u Nižićevom slučaju za ozbiljan klub je smiješna, da ne kažem uvredljiva. Da se radi o ponudi koja “izbija iz cipela”, nitko ne bi riječ rekao. Ali ako je Hajduk svog kapetana i jednog od stožernih igrača spreman prodati za par stotina tisuća eura, o kakvom velikom Hajduku se uopće može razmišljati?

Nije uopće poanta u obrambenom potencijalu, ima ga Hajduk u Ardianu Ismajliju i Petru Bosančiću koliko hoćete, čak je i Brazilac Gustavo Carbonieri zasad ostavio solidan dojam. Poanta je u poruci koju šalješ ako se za tako sitne pare odričeš kapetana. Pokaži mu da ga cijeniš, nagradi ga, povećaj mu plaću ako treba. Ostavi ga da bude vođa ove momčadi i da se bori za Svjetsko prvenstvo u Rusiji narednog ljeta.

A ako ovaj Hajduk nastavi rasti, ako se u prvenstvo preslikaju europske izvedbe, spreman sam se kladiti da će se na Nikoli Vlašiću višestruko vratiti sve ono što bi se moglo zaraditi na Nižiću. Vlašić je i protiv Evertona nastavio oduševljavati, obje su utakmice pokazale da je najveći Hajdukov dragulj i tjelesno i mentalno i tehnički potpuno ravnopravan igračima iz Premier lige i da su njegovi potencijali neograničeni.

Ova sezona jednostavno mora biti sezona njegove eksplozije u kojoj će se definitivno iz svjetskog potencijala transformirati u igračku klasu. Sezona u kojoj će se kupovati ulaznice da bi se njega došlo vidjeti. On iz Hajduka mora otići kao gotov proizvod, a ne kao sirovina. I klub u tom procesu mora pokazati puno mudrosti.

Primjerice, je li Hajduku važnije da Futacs, Ohandza ili Said pucaju penale i bildaju svoju statistiku ili je pametnije da to radi Vlašić? Ružni Saidov egotrip protiv Evertona samo je još jedan argument da takve situacije nisu za “onoga tko se najbolje osjeća”. Te su situacije za Nikolu Vlašića. Ako njega nema – za Antu Ercega. Tek treća opcija može biti onaj tko se najbolje osjeća.

Brancov i Carrillov Hajduk bez ikakve je dvojbe pokazao napredak. No, sve dobro što se u Europi ovog ljeta dogodilo pravu će vrijednost dobiti tek sad, kad se Hajduk vrati u svoju domaću jesensku realnost. Realnost koja ga je često usisavala u živo blato iz kojeg se ne bi znao izvući sve do kraja sezone.

Ni Dinamo, ni Rijeka ove sezone ne izgledaju nedohvatljivi kao prošle. Dinamo kašljuca na svim razinama, a Rijeka će jesen provesti u zahtjevnom paralelnom slalomu između domaćih i europskih izazova. Hajduk u izdanjima protiv Levskog, Brøndbyja ili Evertona ima argumente za vjeru kako ove sezone može preskočiti barem jednog od njih. Pitanje je samo može li Joan Carrillo ono što mnogi prije njega nisu mogli.

Europsku iskru pretvoriti u domaću vatru. U Maksimiru, recimo, nije uspio.

A kad već pričamo o iskrama, nemoguće je ne spomenuti još jednu čarobnu poljudsku večer pjesme, navijanja, ljubavi i ponosa. Bez i najmanjeg izgreda. Da je Poljud imao onaj svoj stari kapacitet od 50.000 gledatelja, sve bi protiv Evertona bilo puno. Još samo uoči Hajdukovih utakmica možete sresti onu gotovo izumrlu endemsku vrstu švercera ulaznica koji izgmižu ispod kamena i preprodaju vrijednosne papiriće za koje Hajdukovi navijači pristigli sa svih strana svijeta ne pitaju za cijenu.

Ta bezuvjetna i prilično iracionalna ljubav i odanost koje je Hajduk uz sve rezultatske neuspjehe i upravljačka lutanja sačuvao u vremenima u kojima je malo takvih ljubavi preživjelo, najjasnija su poruka svima koji ne razumiju magnitudu i snagu onoga što Hajduk predstavlja. I najbolji odgovor svima koji neinformirano, zlonamjerno ili ljubomorno klub naroda pokušavaju prekrstiti u klub ulice.

Čak ni Englezi ovog puta nisu glumili Engleze. Njihovi su novinari nakon utakmice u, za njihove standarde posve neočekivanom izljevu emocija naspram nas iz ‘Trećeg svijeta’, konstatirali da je Premier liga u zadnjem desetljeću puno toga dobila, ali je izgubila – “ovo”.

A pola sata prije početka utakmice je Robert Elstone, Evertonov izvršni direktor, umjesto u klimatiziranom VIP salonu uz pršut, paški sir i čašu vina, već bio na svom mjestu u loži. S rukama u džepovima i osmijehom na licu upijao je lica razdraganih i raspjevanih muškaraca, žena i djece na tribinama oko sebe i vrteći glavom svojim domaćinima dobacio samo jednu rečenicu:

This is what football is all about.”

Rečenicu koja je rekla sve.