Nisu prošle ni dvije godine, a on se vratio na mjesto nesreće. U posebno prilagođenom bolidu samo s ručnim komandama odvozio je preostalih 12 krugova. I to kako odvozio. Jer je želio završiti utrku. Jer je morao završiti utrku. Vratio se stazama, vratio se brzinama. Provozao je čak i bolid Formule 1. I putem se zaljubio u ručni bicikl. S njim završio njujorški maraton. Osvojio šest paraolimpijskih medalja. Četiri zlata. Jedno od njih točno na 15. godišnjicu one nesreće. Koja ga nije uništila. Samo promijenila.

“Sretan sam čovjek. Osjećam da je moj život vječna privilegija.”

Ona se zove Yusra Mardini. Tinejdžerica koja je samo željela plivati. Bazenima i svijetom. No, odrasla je u dijelu lopte zemaljske koji je postao vrlo opasan. U Siriji. Pobjegla je od rata držeći sestru za ruku i ukrcala se na čamac koji je iz Turske krenuo prema Grčkoj. U čamac za šestoro naguralo se njih dvadesetak.

Motor je otkazao, čamac popuštao. Samo Yusra, njezina sestra Sarah i dvojica muškaraca znali su plivati. Skočili su u hladno Egejsko more i gotovo četiri sata vukli čamac prema obali. Kasnije je “balkanskom rutom” došla do Berlina. I samo godinu dana nakon što je svojim plivanjem spasila dvadesetak života, plivala je na Olimpijskim igrama u Riju.

“Plivanje je spasilo moj život, ali i živote mnogih drugih te noći. Zato na to danas gledam kao na pozitivno iskustvo koje me tjera naprijed.”

Ona se zove Jillion Potter. I iz sveg glasa može zapjevati onu “Ljubav je bol”, jer žena se zaljubila u ragbi. Dok se međusobna ljubav rasplamsavala, romansa je na igralištu rezultirala slomljenim vratom. Milimetri su je dijelili od toga da zauvijek ostane nepokretna. Imala je sreću u nesreći, pa su je logično svi proglasili ludom i nezahvalnom kad se samo godinu dana kasnije vratila ragbiju. Sportu koji nije bezazlen. Ali koji se igra zbog ljubavi, ne zbog milijuna.

Kad je slomljeni vrat nije uspio potjerati s terena, novi pokušaj sudbine da skrši njezin duh dogodio se četiri godine kasnije. Dijagnosticiran joj je rak mekog tkiva i to u prilično poodmakloj fazi. Prošla je kemoterapije, borila se, izborila i pobijedila najtežeg protivnika. A ragbi? Zar ste sumnjali? Postala je kapetan američke reprezentacije na Olimpijskim igrama u Riju. Ragbi je ljubav. A ljubav je bol.

“Ragbi me naučio svemu što trebam znati o životu. Obore te, padneš, ali se uvijek moraš dignuti i ići dalje. Uvijek se moraš boriti.”

Ona se zove Zahra Nemati. Bila je najveća iranska ženska taekwondo nada. Brzo je došla do crnog pojasa, ali prije negoli je počela dohvaćati svjetske taekwondo visine, na ulici ju je pokosio automobil. Slomio joj noge i kičmu. Ostala je paralizirana ispod struka. Od taekwondoa se morala oprostiti. Ali ne i od sporta.

Uzela je u ruke luk i strijelu i napisala stranice sportske povijesti. U Londonu je osvojila, u Riju obranila paraolimpijsko zlato. Prvo i drugo koje je jedna Iranka ikad osvojila. Postala je jedan od tek nekolicine sportaša koji su se u istoj godini kvalificirali i za Olimpijske i Paraolimpijske igre. Zaslužila je privilegiju da u tradicionalnoj i patrijarhalnoj zemlji poput svoje dobije u ruke najveću čast koja sportaša može zapasti. Državnu zastavu na otvaranju Olimpijskih igara u Riju.

“Željela sam iranskoj mladosti, posebno djevojkama, pokazati da iranske žene nisu ništa lošije od drugih. Željela sam srušiti stereotipe i sretna sam što sam uspjela.”

On se zove Kieran Behan. Sa samo 10 godina otkriven mu je tumor u nozi, a komplikacije koje su nastale kao posljedica njegovog odstranjivanja prvi su ga put zakovale za kolica. Oštećeni su mu svi živci u nozi i liječnici su njegovim roditeljima priopćili kako njihov mali gimnastičar više nikad neće hodati.

No, samo godinu i pol kasnije, negdje oko 12. rođendana, ne samo da je prohodao nego se i vratio u gimnastičku dvoranu u koju se zaljubio. Ubrzo je doživio težak pad sa sprave koji je ostavio teške ozljede glave, nagnječenje mozga i oštećenje unutarnjeg uha zbog kojeg je imao problema s ravnotežom i koordinacijom. S dvije stvari koje su temelj gimnastike.

Po drugi put se vratio u kolica. Proveo u njima tri godine. Ponovno učio kontrolirati i pomicati dijelove dijela. Liječnici su mu i drugi put u njegovom kratkom životu rekli da neće normalno funkcionirati bez kolica. Da nikad više neće normalno hodati. Ne samo da je opet prohodao, nego se opet vratio u gimnastičku dvoranu.

I kao da mu nije bilo dovoljno izazova i prepreka koje treba savladati, u 21. godini mu se dogodilo ono što je noćna mora svakog sportaša. Prednji križni ligament. I to – molim vas, pripremite se – najprije jednog, a zatim i drugog koljena! Odustao? Da, možete misliti.

Vratio se bolji nego ikad, kvalificirao se i za London i za Rio i postao tek drugi irski gimnastičar u povijesti kojemu je uspjelo otići na Olimpijske igre. Iz dvorane u Riju odvezen je u kolicima jer je tijekom vježbe u parteru ozlijedio koljeno. Pitati je li usprkos ozljedi vježbu odradio do kraja je isto kao i pitati ima li kruha u pekari.

Možda nijednu od ovih ili čitavog oceana drugih sličnih životnih priča dosad niste uspjeli čuti. Možda ste ih i čuli, ali vas nisu dodirnule. Možda ne znate koliko je boli i suza utkano u živote Sandre Paović ili Anđele Mužinić. I koliko je njihovo srce.

Možda su vas uvjerili da ste nebitni, nesposobni, neuspješni. Da ne možete. Ali sve što vam netko drugi kaže je tek jedno obično mišljenje. Svatko je general svog života. Svojih odluka. Svatko je kormilar svoga srca.

Ovi su ljudi ostvarili svoje snove. Ne zbog svojih predispozicija, nego usprkos njima. Ne zato što su imali najbolje uvjete, najbolje trenere, najveći talent, najizdašnijeg sponzora.

Ostvarili su ih zato što su svoj život uzeli u svoje ruke i zato što su odbili odustati. Zato što su sami sebe uvjerili da u životnom basketu dva na dva “Nemoguće” i “Odustajem” nemaju nikakve šanse protiv “Hoću” i “Mogu”?

Zato što su na vrijeme shvatili i iskoristili najveću istinu ljudskog organizma.

Srce je najjači mišić.