Na trenutak mi se ukazao Cardiff. Ne ovaj u kojem će se za tri tjedna dvojica Hrvata trijumfalno popeti na nogometni Elbrus, nego onaj koji je prije nekih mjesec dana proslavio svoju prvu desetljetku.
Onaj Cardiff u koji su Hrvati i Mađari s konjima i Sanaderima ujahali kao tobože sigurni domaćini Eura 2012. I ponašali se tako sve do tobožnjeg noćnog hotelskog stampeda vražjeg kuma Hrihorija Surkisa, koji je od sumraka do zore tobože uvjerio one koji odlučuju da u Poljskoj i Ukrajini, a ne Hrvatskoj i Mađarskoj, med i mlijeko teku u potocima. I tobože namagarčio naivne Hrvate. A zapravo ih spasio.
Čitavo desetljeće kasnije Hrvatska je ipak organizirala Euro. Umjesto blještavih laži kojima su nam do tog fatalnog Cardiffa hranili ego fantazirajući kako ćemo u zemlji s tek jednim ozbiljnim i oronulim stadionom, koji domaća reprezentacija svejedno zaobilazi, ugostiti najveće sportsko natjecanje u Europi, dobili smo ono što je hrvatskoj nogometnoj zbilji puno realnije. Europsko prvenstvo kadeta. Klinaca za čije loptanje ne treba graditi nezasitne spomenike nečijem egu i bahatluku.
I zapravo uopće nije ispalo loše. Iako je HNS još jednom propustio pružiti ruku prema jugu zemlje i uz Rijeku i Kostrenu drugu polovicu prvog dijela natjecanja smjestiti, primjerice, u Dugopolje, Šibenik, Imotski, Žrnovnicu, pa onda završnicu odigrati u Zagrebu i okolici, treba reći da je kvarnerski dio, kojem sam osam dana neposredno svjedočio, ispunio visoke kriterije. Od organizacijskih do nogometnih.
Zapravo me izuzetno intrigirala mogućnost da osam dana živim s osam različitih reprezentacija, mentaliteta, pogleda i shvaćanja nogometa. I sve to projicirano na materiju koja je još uvijek dovoljno sirova da može pružiti čiste odgovore na brojna pitanja o nogometnoj filozofiji sustava iz kojih dolaze. Gledati kako se 16-godišnjaci iz različitih nogometnih kultura ponašaju u različitim situacijama.
I sve to usporediti s hrvatskim stanjem uma.
Pa, recimo, gledaš Španjolce kako reagiraju u situaciji kad na otvaranju utakmice prime dva iznenadna gola od Turske. Nikako. Nastavljaju istim tempom, istim ritmom, istom logikom. Vrti okolo, od noge do noge, bez panike i bez ikakvog iskakanja iz plana utakmice. Drži svoju igru do besvijesti. Bez panike, bez brzopletih, izvannastavnih rješenja. Rezultat će doći. Ako dođe. Ako i ne dođe, nije strašno. Naravno, došao je. Dobili su 3:2. Ali manje impresivno od samog rezultata bilo je gledati golobrade klince kako ni u jednom trenutku ne gube glavu, niti pokušavaju skrenuti utakmicu u neke individualne prečice.
Ili, recimo, gledaš Nijemce, među kojima je malo Nijemaca. Ali u glavi su svi Nijemci, koje god prezime ili boju kože imali. Svi imaju istu disciplinu, isti mentalitet, isti stav. Melju svih 90 minuta. Ako vam mogu zabiti 14 golova, zabit će vam 14 golova. Ni sa 16-17 godina neće ih ponijeti zaigranost ili sažaljenje prema suparniku. A ako nešto i zabrljaju, jedna od desetak kamera kojima snimaju svaku utakmicu sve će im razjasniti.
Ili gledaš Irce kako se muče s loptom u nogama, kako teško spoje četiri-pet dodavanja, ali su čvrsti i disciplinirani i nadskočit će i izgurati svakog suparnika bez obzira koliko viši i jači djelovao. Jedan žgoljavi momčić s frizurom ‘na teću’ toliko je ustrajno mlatio srpske i bosansko-hercegovačke suparnike da su njihovi jauci odjekivali i izvan stadiona. Bilo je toliko očito da je plan bio unervoziti nesretne Balkance i tjerati ih što dalje od duela. I to je apsolutno uspijevalo. Irci su na kraju su i jedne i druge ostavili iza sebe, iako su realno igračkim potencijalom debelo ispod njih. I iako su od Nijemaca u zadnjem kolu fasovali sedam komada. Nijemce, naime, nisu stigli prestrašiti. I prebiti.
Puno je lakše reći da “nismo imali sreće” ili da se “protivnik iskrumpirao”, nego priznati da od najranije dobi djecu učimo krivim stvarima
Ili gledaš Turke kako fanatično, iz sveg glasa zagrljeni pjevaju svoju himnu. I imaš osjećaj da su pušteni s lanca kad krene utakmica. Tjelesno moćni, trkački besprijekorni, direktni, okomiti i prljavi. Gurat će, čupati, vikati, simulirati. Raditi sve što treba. I ne treba.
Ili Talijane kako ‘pjevaju’ kad se treba zatvoriti, a ‘kašljucaju’ kad treba napasti. Kod njih se od najnižih kategorija prema višima sustavno nivelira balans između defenzivne i ofenzivne igre, s tim da je obrana i pozicioniranje apsolutni prioritet što su kategorije mlađe. Svi moraju proći taktički vrtić, osnovnu i srednju školu, ako žele na fakultet. Prioritet nije zabiti. Prioritet je ne primiti. Smiješ izgubiti. Ali ne smiješ ispasti iz sustava.
A onda dođemo do nas. I slušamo uvijek istu priču. Priču o talentu.
Priču kako “nije neka generacija” čuo sam i prije nego sam došao u Rijeku. I priču o “skupini smrti”. Priču koja je unaprijed trebala služiti kao alibi. Nakon svih pogledanih utakmica, Hrvatska je u svojoj skupini definitivno pokazala najmanje. Ali ne zato što ima najmanje talenta, nego zato što je najmanje izvukla iz onoga što ima.
Sukus onoga što je nakon utakmica govorio izbornik Dario Bašić je da suparnički igrači “igraju na višoj razini od Hrvatske” i da su suparnički igrači u svom razvoju “imali više podražaja”. Sa 16 godina? Bašić je ovim očito posredno ciljao na talent svojih igrača, ali zapravo je neposredno naciljao posve drugu metu.
Jer ako stoji to što je rekao, onda uopće nije poanta u talentu nego isključivo u radu i struci. Ako našim klincima od 16 godina nije osigurana potrebna količina “podražaja”, zar to onda ne govori o manama i pogreškama sustava koji ih školuje?
Ako već pričamo o talentu, što se dogodilo s onom “ekstratalentiranom” Dinamovom generacijom 1998., generacijom Šempera, Mora, Sose, Brekala, Solde, Kalaice, Majića i ostalih, koja je pod Bašićevim vodstvom otišla na kadetsko Europsko i Svjetsko prvenstvo, a zatim potpuno rezultatski nestala samo dvije godine kasnije kad je došla do juniora? Zar nije Romeo Jozak prisezao kako će ta “povijesna” generacija hrvatskom nogometu donositi medalje i medalje nakon što prođe kroz njegov dril?
Gdje je zapelo? Zar je i ta generacija odjednom ostala bez talenta?
Već u kadetskoj kategoriji Nijemci i Španjolci svojim klincima glavu pune momčadskom igrom. Odgajaju igrače prema strukturi igre koju žele stvarati. Kod nas je obratno. Mi uvijek pričamo o individualnom, umjesto o momčadskom talentu.
Jasno je i zašto. Momčad ne možete unovčiti, pojedinca možete.
A trgovina je kod nas postala jedini smisao velike većine omladinskih pogona i trenera. Ne samo u nogometu. Mi ne stvaramo momčad, nego individualce. Mi ne gradimo rezultat, nego profit. Mi ne odgajamo ljude, nego proizvode.
Mi se uvijek vraćamo na talent jer se iza njega lako skriti. Jer je nemjerljiva i nekomparabilna varijabla koja nema nikakvo znanstveno uporište. Ali je puno lakše reći kako “tu nema talenta”, nego “tu nema pravog, stručnog i sustavnog rada”. Puno je lakše reći da “nismo imali sreće” ili da se “protivnik iskrumpirao”, nego priznati da od najranije dobi djecu učimo krivim stvarima. I da to dođe na naplatu na svim velikim natjecanjima. Od Bašića do Čačića.
Nakon svih pogledanih utakmica nitko me ne može uvjeriti da je irski, talijanski ili turski izbornik raspolagao s više talenta nego hrvatski. Ili da je Fernando Santos prošlog ljeta imao bolje igrače od Ante Čačića. Stvar je samo i isključivo u radu i sustavu koji oblikuje te igrače od njihove najranije dobi. Kako u klubovima, tako i u reprezentacijama.
Sustavu koji ima samo jednu konstantu.
Improvizaciju.
