Juriš

The Walking Dead

Hrvatska košarka se ukiselila u neznanju, neradu i nepotizmu

Znam da vam je već puna kapa analiziranja i mudrovanja. I meni je. Naslušali smo se i načitali svega i svačega zadnjih dana u očekivanoj provali kakofonije i gađenja naspram hrvatske košarkaške reprezentacije. I od onih koji su kompetentni i od onih koji su samo svratili istovariti pola kile pljuvačke bez obzira što nemaju pojma o materiji.

Nikoga od onih malobrojnih i izranjavanih, koji hrvatsku košarku prate šire i dublje od ona dva tjedna euforije uoči, razočaranja tijekom i pljuvanja nakon velikih natjecanja, ispadanje Hrvatske u prvoj ozbiljnoj utakmici Eurobasketa nije iznenadilo. Razočaralo možda, ali iznenadilo nikako.

Međutim, i to je razočaranje nekako drugačije nego dosad. Iznenadilo me koliko mi je malo emocija pojela ta nedjelja navečer i čitav tjedan iza nje. Toliko da se danas čak nekako s nostalgijom sjećam onog razornog koktela ljutnje, razočaranja i tuge koji su me obuzimali za nekih prijašnjih košarkaških reprezentativnih razočaranja. Ne zato što mi više nije stalo. Itekako mi je stalo. Ništa manje nego prije.

Razlog je što više ne vjerujem da bilo kakav jednokratan reprezentativni uspjeh može oživjeti hrvatsku košarku. Ne spasiti, jer za spasiti nekoga ili nešto taj netko ili nešto mora biti živ. A hrvatska košarka je već neko vrijeme klinički mrtva. I ne treba joj čaj s medom, nego defibrilator. I konzilij vrhunskih kardiologa.

Tužno mi je slušati i čitati kako se još se jednom sav gnjev i sav gnoj u kojem hrvatska košarka pliva sručio na proizvod, umjesto na tehnologiju proizvodnje. I zaostalu tvornicu koja prokinjšava i smrdi, a tobože bi trebala proizvoditi najsuvremenije košarkaške proizvode.

Pa se čudimo zašto hrvatski košarkaši kad izađu s hrvatske proizvodne trake imaju manu? Zašto hrvatska reprezentacija u svakoj eliminacijskoj utakmici ima manu? Zašto većina hrvatskih košarkaša pjeva u nekom inozemnom okruženju, a kašljuca u ovom našem, reprezentativnom.

Znate zašto? Zato što se u svojim klubovima moraju nositi samo s vlastitim manama. A u reprezentativnom okruženju svi ti sitni, golom oku nevidljivi virusi u procesorima naših igrača, trenera, sustava i ambijenta zajedno stvore ozbiljnu bolest. Koja ih sve kolektivno paralizira i onesposobi.

Možemo od danas do Božića raspravljati što je sve krivo napravio Aco Petrović. Napravio je puno toga. Većina se nije mogla vidjeti u Cluju, gdje smo igrački bili jači od svih koje smo pobijedili. Ali je sve iskočilo na površinu čim je došla prva ozbiljna utakmica. Utakmica u kojoj po tradiciji hrvatski protivnici odigraju najbolju, a Hrvatska najgoru utakmicu na turniru.

Možemo, ali samo ćemo potrošiti vrijeme na vrtnju u krug. Jer prije Ace na gotovo identičan je način prolazila i sva krema hrvatske košarkaške struke. Neven Spahija 2003., Jasmin Repeša 2009., Velimir Perasović 2015. Ako najbolji hrvatski treneri nisu imali lijek na bolesti od kojih obole hrvatski košarkaši kad obuku reprezentativni dres, onda ni Aco nije imao puno šanse. Aco koji puca po šavovima kad njegovoj momčadi krene nizbrdo.

Možemo razglabati o kvaliteti igrača koji su predstavljali Hrvatsku na ovom Eurobasketu. I opet potrošiti vrijeme bezveze. Jer uz one što su otkazali i poneko ime koje bi se eventualno moglo korigirati, ništa dramatično bolje od ovoga što se skupilo u Cluju i Istanbulu hrvatska košarka nema. Ne vjerujete? Pričekajte malo da odu svi ovi koje tjerate kukom i motikom, a otići će vrlo brzo, pa ćete vidjeti o čemu pričam.

Možemo razglabati o nedostatku želje, srca ili muda kod ovih 12 igrača i opet promašiti poantu. Da netko od ovih 12 igrača nije želio, ne bi ni dolazio. Postoji stotinjak boljih načina za provesti vrijeme od šamaranja mrtvog magarca. Nisu bili klapa? Nije tako izgledalo, uopće nije. Iako je Bojan Bogdanović nekoliko minuta nakon Rusije svašta rekao u kamere HTV-a. Ako ste željeli slušati. O suigračima koji su ga razočarali. Čak i izdali. Ali i najbolja prijateljstva u krizi su na kušnji.

Hrvatska je košarka zaostala na svim razinama. Imamo samo praznu priču. I prošlost za koju smo, kao i čitavo naše društvo, lancima vezani

Možemo laprdati o tome kako je Dario Šarić precijenjen. Ali odmah ću vas upozoriti, svakoga tko mi je u ovih tjedan dana prišao s tom premisom sam refleksno poslao u p. materinu. Jer nema pojma o košarci. A ja nemam živaca raspravljati s nekim tko pljuca samo da bi pljucao, bez ikakvog konkretnog argumenta osim “usrao se kad je najvažnije”.

Na ramena Darija Šarića stavljen je teret popravljanja svega onoga što se trovalo i uništavalo čitava dva desetljeća. Njemu smo rekli da nas povede, da nas izvede, da nas spasi. Da otkupi sve grijehe koje je naša košarka nagomilala. Grijehe koje ne bi okajala ni satnija Šarića, kamoli on jedan. Od njega smo očekivali da svojim stavom i karakterom u jednoj-dvije utakmice pretvori hrvatsku reprezentaciju u pobjedničku. A dogodilo se obratno.

Jeste li uopće prepoznali sve one demone s kojima se Dario Šarić hrvao tijekom utakmice s Rusijom? Sav taj teret odgovornosti od kojeg nije želio pobjeći, pa je forsirao i griješio? Sav pritisak da mora biti najbolji, jer inače nemamo šanse. Jer to je bila naša jedina ideja i jedina taktika. Pa je forsirao i griješio. A s klupe nije bilo nikakve reakcije. Nikoga da ga smiri, da pronađe prave riječi kojima će ga vratiti u život. Da za njega nacrta neku laganu akciju u kojoj će zakucati loptu u koš i samoubilački adrenalin pretvoriti u pozitivu.

Dario Šarić može puno toga. Ali ne može sve. Tip ima 23 godine i, vjerovali ili ne, nema odgovor na svako košarkaško ili životno pitanje. Za takve stvari i situacije ima starije suigrače. I trenere. To je njihov posao. Pobrinuti se da ne “pukne zbog prevelike želje”, kako reče Aco nakon utakmice. Nije nam trebalo Acino objašnjenje, trebala nam je njegova reakcija. I prevencija.

Trebao nam je sustav. Kojeg nemamo. Ne samo u seniorskoj reprezentaciji. Još manje ga ima u kadetskoj ili juniorskoj, u kojima je uvijek sve podređeno rezultatu. Zašto je Dario Šarić toliko forsirao protiv Rusije? Zato što je tako igrao i u kadetskoj i u juniorskoj reprezentaciji. Zato što su ga tako naučili. Zato što se svaki problem rješavao sa “prenesi preko centra pa daj Šariću”.

Jer su ga čitavu reprezentativnu karijeru savezni treneri učili igrati jedan na pet, umjesto pet na pet. Jer su ga učili da je on momčad. Da je Superman koji može sve pobijediti sam. Što je i mogao. U kadetima i juniorima. U seniorima to baš i ne ide. Ne zato što to Dario Šarić ne može, nego zato što to nitko ne može.

Ne treba gledati previše daleko za vidjeti kako to drugi rade. Kako Slovenci dvojicu svojih playmakerskih genijalaca Gorana Dragića i Luku Dončića okružuju solidnim, ali ništa više od toga, igračima zadatka koji u svakom trenutku i u svakoj situaciji znaju što im je činiti. A kad slučajno zaborave – trener ih brzo podsjeti. Sjetite se kakvi su naši igrači izašli u drugo poluvrijeme protiv Rusije nakon što su primili koš u zadnjoj sekundi? Demoralizirani, prazni, predani. A Slovenci koji su u prvom poluvremenu protiv Latvije ispustili veliku prednost i imali sve razloge da budu loše volje – u drugo poluvrijeme ulaze kao čopor gladnih vukova.

Ili Srbi, koji su došli bez čitave prve postave, ali ne i bez ideje što i kako bez njih trebaju igrati. Ili Latvijci, koji su pronašli savršenu ulogu za Kristapsa Porzingisa i posložili orkestar oko njega na način da maksimalno iskoriste sve ono što im on može dati. Ne sumnjajte, sutra će to isto napravili i Finci s Laurijem Markkanenom. I Grci s Giannisom Antetokuonmpom. Mi imamo dvojicu. I ne znamo što bismo s njima. Osim “donesi im loptu i širi”.

Koliko smo “klupskih” igrača stvorili iz Šarićevih, Hezonjinih i Benderovih trofejnih generacija? Lako je prepoznati i isforsirati ekstra-talente koji padnu s neba i završe u NBA ligi, ali gdje su drugi? Gdje su oni koji će danas, a ne sutra, zamijeniti Roka Ukića, Marka Popovića, Marka Tomasa, Krunu Simona?

Hrvatska je košarka uslijed dva desetljeća stihijskog bauljanja zaostala na svim razinama. Nemamo klubove, nemamo reprezentaciju, nemamo ligu, nemamo sustav, uskoro nećemo imati ni ekstra-talente koji nas još koliko-toliko održavaju na košarkaškoj karti svijeta. Imamo samo praznu priču. I prošlost za koju smo, kao i čitavo naše društvo, lancima vezani.

Mirko Novosel, kao nekakav vrhovni košarkaški autoritet u ovoj zemlji, iz natjecanja u natjecanje priča o tome kako se radilo u šezdesetima i sedamdesetima. A naš problem nije u tome što ne znamo kako se radilo u šezdesetima i sedamdesetima. Naš je problem što ne znamo kako se radi u 21. stoljeću.

Hrvatska se košarka u 21. stoljeću ukiselila u neznanju, alibi-potezima, korupciji, neradu i nepotizmu. Na svim razinama, uz rijetke i časne iznimke. I trebat će puno više od jedne godine ‘novih vjetrova’ da se neke stvari barem mrdnu s mjesta.

A u svemu tome je seniorska reprezentacija najmanji problem. Jer ona je tek razbijeni izlog velikog shopping-centra kojeg su poharali hodajući mrtvaci.