Juriš

Toto Schillaci, slučajna legenda

Priča o nogometnoj verziji Pepeljuge

U današnjem Vikend-retrovizoru podsjećamo na stari tekst o Salvatoreu ‘Totu’ Schillachiju — i nemamo za to neki poseban povod, osim što smo prije koji dan vidjeli da je dinamitni Talijan proslavio svoj 55. rođendan pa smo se sjetili njegove sulude priče.

xxx

Tu su priču američki filmovi ispričali već toliko puta. Priču o malom, običnom čovjeku koji potpuno neočekivano postane junak. Ako je u povijesti svjetskog nogometa, pa čak i sporta, postojala takva filmska priča, onda je to svakako priča o Totu Schillaciju. Čovjeku koji je sasvim slučajno ušao u nogometnu legendu.

Salvatore Schillaci rođen je u siromašnoj obitelji siromašnog dijela siromašnog Palerma. Nije uspio završiti ni srednju školu, a priča o odrastanju u takvim uvjetima nalikuje tisućama sličnih s južnoameričkim i afričkim nogometašima ili američkim košarkašima. Samo su dvije opcije u njegovom okruženju nudile perspektivu boljeg života. Mafija i lopta.

S ulica Palerma preselio je u obližnju Messinu, gdje se priključio tamošnjem četvrtoligašu. U sedam sezona s Messinom se popeo dvije stepenice više, bez nekog pretjerano značajnog golgeterskog učinka. Sve dok se u klubu nije pojavio koštunjavi Čeh Zdenek Zeman i od dinamitnog napadača ne odveć bajne tehnike, ali izrazite siline i okomitosti, u sezoni 1988./89. stvorio prvog topnika Serie B.

Ta 23 pogotka zapela su za oko Juventusu, koji je baš tog ljeta tražio napadača za zamijeniti Danca Michaela Laudrupa, koji je preselio u Barcelonu. I omaleni Sicilijanac pomalo luđačkog pogleda prilično je dobro krenuo.

U prvoj sezoni, u paru s mladim Pierluigijem Casiraghijem, zabio je 15 golova, što je za tada uvjerljivo najjaču ligu na svijetu bilo više nego respektabilno. Posebno ako se pogledaju imena koja su bila ispred njega na ljestvici strijelaca: Marco van Basten (19), Roberto Baggio (17) i Diego Maradona (16). Juventus je završio četvrti, ali je osvojio oba preostala natjecanja – talijanski kup i Kup UEFA.

Bila su dovoljna samo četiri tjedna, sedam utakmica i šest postignutih pogodaka da mu zauvijek osiguraju nogometnu besmrtnost

Italija je, međutim, živjela za reprezentaciju. Domaćinstvo Svjetskog prvenstva 1990. došlo je u vrijeme kad je Serie A bila na vrhuncu. Gotovo sve najveće svjetske zvijezde igrale su u talijanskim klubovima, a činjenica da su u svakom klubu mogla biti samo po trojica inozemnih majstora otvarala je velik prostor razvoju domaćih igrača. Stoga je Italija kao domaćin imala najviše ambicije. Željela je klupsku vladavinu svjetskim nogometom potvrditi i reprezentativnom.

Udarne napadačke igle trebali su biti Sampdorijini ‘blizanci’ Gianluca Vialli i Roberto Mancini, Andrea Carnevale iz prvaka Napolija i Interov Aldo Serena. A kao skriveno oružje pripreman je Roberto Baggio, Fiorentinina senzacija koja je netom prije reprezentativnog okupljanja potaknula nerede zbog prijelaza u Juventus.

Izbornik Azeglio Vicini na listu je kao posljednji broj 22 odlučio dodati i petog napadača, zlu ne trebalo. Obrana je ionako bila granitna, vezni red odličan, a napadača nikad dosta. Schillaci je u javnosti dobio pažnje otprilike koliko i treći vratar. Jest će kikiriki na tribinama i čekati da se možda netko ozlijedi. Nije se niti slikao za legendarni Paninijev album sličica koji je najavljivao svako veliko natjecanje.

Na prvom reprezentativnom okupljanju u kampu Coverciano kraj Firence skoro je dobio batine. Autom je uletio među par tisuća gnjevnih navijača Fiorentine koji su pred kampom čekali ‘Judu’ Baggija. Kao igrač mrskog Juventusa i budući Baggiov suigrač dobio je porciju uvreda i litru pljuvačke na svom automobilu, ali policija ga je uspjela spasiti još goreg linča.

Niti mjesec dana kasnije, isti ti koji su ga pljuvali nosili su ga na ramenima.

Vicini je u njemu prepoznao nešto nije imao u ostalim napadačima. Nešto sirovo, gotovo divlje. Svidjela mu se njegova hrabra i beskompromisna reakcija na pripremama, iako je samo godinu dana ranije igrao u drugoj ligi i dotad tek jednom nastupio za reprezentaciju u prijateljskoj utakmici.

Izbornik ga je već u prvoj utakmici protiv Austrije iznenadio postavljanjem na klupu (16 od 22 igrača moglo je ući u zapisnik), a gotovo šokirao kad je prstom pokazao prema njemu, a ne prema Baggiju 15 minuta prije kraja muke u kojoj Vialli i Carnevale nikako nisu uspijevali probiti vratara Klausa Lindenbergera.

“Uđi i zabij glavom za pobjedu”, ohrabrio ga je pričuvni vratar i klupski kolega Stefano Tacconi dok je vezao kopačke. Toto mu se nasmiješio. Obojica su znala zašto. Zabio je 20-ak golova te sezone. Ali ni jedan od njih glavom.

Ušao je i samo 200-tinjak sekundi kasnije sprintao kao luđak travnjakom rimskog Olimpica, leteći u zagrljaj proroku Tacconiju. Zabio je. Glavom. Za pobjedu.

I u drugoj utakmici protiv SAD-a ušao je umjesto Carnevalea, no bila je to jedina utakmica na kojoj nije zabio. Italija se opet mučila i minimalno pobijedila, pa je javnost vršila silan pritisak na Vicinija da odustane od starih zasluga Viallija i Carnevalea i u vrh napada postavi Baggija i Schillacija. Tandem koji je u minuloj sezoni zabio najviše od svih Talijana u Serie A.

Vicini je popustio. I legenda se počela pisati.

Protiv Čehoslovačke je Schillaciju trebalo tek devet minuta za novi pogodak glavom, a Baggio je svojim prvijencem dovršio posao za prvo mjesto u skupini bez primljenog pogotka. U deliriju je bilo 70.000 Talijana na Olimpicu, kao i deseci milijuna diljem svijeta. Rođen je neočekivani napadački tandem koji je Italiju trebao vući do svjetskog trona.

U osmini finala protiv Urugvaja Schillaci je nastavio, ovog puta neobranjivim lobom ljevicom pod gredu s 20-ak metara. U četvrtfinalu protiv Irske ista priča. ‘Toto Spasitelj’ zabio je otpadak za polufinale. Za mitski okršaj protiv Maradonine Argentine u Maradoninom Napulju.

Schillaci je opet odradio svoje, zabio još jedan otpadak za talijanski delirij u 17. minuti. No, Claudio Caniggija je Talijanima zabio prvi gol na prvenstvu i njime odveo utakmicu do trilera s bijele točke u kojemu su slavili Argentinci. A Maradona nikad nije zaboravio zvižduke koje je doživio na svom stadionu, u svom gradu.

Razočaranje je obuzelo ‘Čizmu’, ali stvari je barem donekle popravila osvojena bronca. Igrala se 85. minuta protiv Engleza, rezultat je bio 1:1, kada je Baggio asistirao, a Schillaci izborio jedanaesterac. Sam je namjestio loptu i, uz opće oduševljenje i skandiranje s tribina, zabio svoj šesti pogodak, preskočio na vrhu ljestvice strijelaca Čeha Tomaša Skuhravyja i ušao u nogometnu legendu.

Ne samo da je postao najbolji strijelac, proglašen je i najboljim igračem Svjetskog prvenstva ispred finalista Lothara Matthäusa i Diega Maradone, a na kraju godine bio je drugi u izboru za Zlatnu loptu iza Matthäusa.

Usporedbe s velikim Paolom Rossijem same su se nametale, no on ih je odbijao:

“Ne uspoređujte me s Rossijem. On je bio šampion, ja sam samo običan, skroman čovjek.”

Juventusovi navijači nisu mogli dočekati novu sezonu i novi napadački tandem Baggio-Schillaci. No, Totova čarolija nestala je istom brzinom kojom se i pojavila. Najbolji strijelac SP-a u cijelom narednom prvenstvu zabio je manje nego u ta čarobna četiri tjedna. Juventus je završio tek sedmi, a prvak je postala Sampdoria. Najbolji strijelac lige Gianluca Vialli tako je dobio barem malu zadovoljštinu zbog izgubljenog mjesta u vrhu napada na SP.

Schillaci se još jednu sezonu u Juventusu borio s obranama, očekivanjima i ozljedama, ali šest pogodaka u sezoni bilo je daleko od onoga što bi se očekivalo od prvog strijelca Mundijala. Juve mu je u ljeto 1992. poslao jasnu poruku, kupivši upravo Viallija. Toto ju je shvatio i preselio u Inter.

U godinu i pol među Nerazzurrima bio je na sličnoj statistici, zabio je 11 pogodaka, ali do reprezentacije se više nije probio. Nakon Svjetskog prvenstva za Italiju je odigrao još samo osam utakmica i postigao jedan gol. Tijekom sezone 1993/94 raskinuo je ugovor s Interom i preselio u Jubilo Iwatu, postavši prvi Talijan u japanskoj ligi. Iako je ondje bio prilično efikasan, bilo je jasno da se s 30 godina praktično oprostio od ozbiljnog nogometa.

Taj mundijalski mjesec ostao je vrhunac kojem se nikad prije i nikad poslije Toto Schillaci nije približio. Bila su dovoljna samo četiri tjedna, sedam utakmica i šest postignutih pogodaka da mu zauvijek osiguraju nogometnu besmrtnost.

“Nitko normalan nije mogao ni zamisliti da bi se nešto takvo moglo dogoditi. Imaš faza života u kojima ti sve ide od ruke, kad ti sve ulazi. Moja je sreća što mi se takva faza dogodila baš u vrijeme Svjetskog prvenstva.”

Slava mu zapravo nikad nije legla, nikad se u tom svijetu glamura i bogatstva nije snašao. Iz njega je uvijek virio skromni Sicilijanac koji se zabavlja s loptom po ulicama Palerma.

Dijelom i zbog te svoje skromnosti, poniznosti i običnosti postao je svjetska senzacija. Bio je nacionalna ikona, najveći Talijan na kugli zemaljskoj. Nogometna verzija Pepeljuge koja je nepozvana uletjela na bal bogataša i potpuno ga osvojila.

Nažalost, Schillacijeva čarolija je, baš kao i Pepeljugina, trajala samo do ponoći. Već minutu kasnije DJ je pustio Zabranjeno pušenje:

Prošlo je 12 sati, mala, čarolije su nestale
Konji postaše miševi, a kočije bundeve

Toto Schillaci je mjesec dana živio u bajci. I mnogi su u njemu vidjeli sebe. Svoju vjeru i nadu da će biti bolje.

I da nikad ne znaš kad može doći pet minuta koje će ti promijeniti život.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.