Život u ekstremnim amplitudama kolektivne nacionalne euforičnosti ili depresivnosti zaista zna biti iscrpljujući. Teško je svu tu pozitivnu ili negativnu energiju koja se učas oslobodi u ovisnosti o rezultatu kojeg od dana do dana proizvede neka sportska momčad koja se ‘bori za nas’, procesuirati i kad samo gledate sa strane. A kamoli kad ste neposredni sudionik tog vrtloga.
Nakon dvije fine, lepršave i pozitivne predstave protiv Srbije i Islanda, koje su davale naznake da je ova Hrvatska zaista sposobna krenuti po jedino veliko zlato koje joj nedostaje, Švedska je zazujala kao pljuska na obraz naše samodopadnosti i ideje kako ‘sve ovisi o nama’. E, pa znate što? Ovisi nešto i o njima. I oni treniraju. I oni planiraju. I oni proučavaju. I oni žele pobijediti.
Šveđani su tu Hrvatsku protiv Srbije i Islanda pročitali kao otvorenu knjigu. Imali ste osjećaj da u svakom trenutku kroz tih 60 minuta njihova klupa ima spremne barem dvije solucije na sve što će naša klupa pokušati. Činilo se da Kristjan Andresson zna što će Lino Červar napraviti prije negoli sam Lino Červar. I uz sve to što je u teoriji pripremio, njegovi igrači na terenu su odradili gotovo savršen posao.
Najveću brigu nakon tog prvog šamara nije proizvela sama činjenica da je hrvatska rukometna reprezentacija izgubila ili što je odigrala jako lošu obranu. Nije trebalo biti školovani rukometni stručnjak da bi se uočilo da je govor tijela bio jako loš, linije široke i nekompaktne, a vratari ostavljeni sa šansama sličnim onima koje imaju glineni golubovi. Ako je to vidjela cijela dvorana, vidjela je i hrvatska klupa. Još čistije i još ranije.
Ono što brine je to što svejedno nije uspjela proizvesti bilo kakvu reakciju. Ili promjenu ritma. Makar i privremenu. Makar na 10-15 minuta. Šveđani su tu utakmicu dobili gotovo rutinski. A to zabrinjava puno više od samog poraza.
Hrvatska je užasan favorit. Ne samo u rukometu, nego u svakom sportu. Kad Hrvatskoj želiš loše – proglasi je favoritom. Većeg prokletstva nema
I dok smo se mi zabavljali krugovima s Norveškom i Francuskom, Bjelorusi su nas zaskočili i gotovo zakočili jednostavnošću kojom smo se mi hvalili u prve dvije utakmice. Brza tranzicija, brzi centar, višak i konstantno inzistiranje na krilima gotovo su poništili činjenicu da je hrvatska obrana u većini utakmice na postavljeni napad ipak izgledala bolje nego protiv Švedske. Ali napad nije.
Bilo je teško gledati koliko se mučimo u napadu, koliko krvarimo za svaki gol, za svaki centimetar šuterskog prostora. Samo nas je klasa Luke Cindrića u onom prodoru za 24:23 spasila šokantne spoznaje da smo se već na prvoj stepenici drugog kruga oprostili od Europskog prvenstva. Kakvu bi to sliku stvorilo u ionako otužnoj zagrebačkoj Areni do kraja natjecanja – bolje je ni ne zamišljati.
Iskreno, bilo je teško gledati i Lina Červara kako se muči. Kako ne pronalazi odgovor na probleme ni tijekom splitske utakmice sa Švedskom, ni one zagrebačke s Bjelorusijom. Teško je bilo gledati kako zbunjeno izgleda u trenutku kad je bjeloruski trener zatražio minutu odmora, a on svojim igračima počeo pričati o napadu. Trener s toliko rukometnog iskustva i znanja trebao bi bez tuđih sugestija shvatiti da ne može pričati o napadu ako nije zvao minutu odmora. A nije. Ako ju je zvao i dobio suparnički trener, znači da je lopta i dalje u njegovom posjedu.
Bilo je teško slušati kako nakon utakmice priča o suđenju. Iako je EHF u načelu još jednom briljirao idejom da utakmicu Bjelorusije sude Rusi, Nikolaju Volodkovu i Jevgeniju Zotinu Červar je umjesto javne kritike radije mogao poslati bocu nekog vrhunskog istarskog vina. I zbog ključnog Cindrićeva gola koji je mogao biti poništen i za dva probijanja koja su dosudili ‘svojim’ Bjelorusima u posljednjoj minuti. Njegovo “prijateljsko grljenje u žaru borbe” bjeloruskog igrača u zadnjoj minuti da ni ne spominjemo. Posljedice su mogle biti strašne. I po njega i po hrvatsku rukometnu reprezentaciju.
Bilo je teško gledati kako protiv Švedske i Bjelorusije hrvatska reprezentacija praktično potpuno ignorira brzu tranziciju, o brzom centru da ni ne govorimo. Iako vratari nisu puno toga pokupili, čak i u situacijama kad se moglo barem pokušati trčati u leđa bjeloruskoj momčadi u pravilu se stajalo, čekalo spore izmjene i polaganim korakom kretalo u pozicijski napad. I novo krvarenje kroz sredinu.
I u svom prvom reprezentativnom mandatu Červar je često bio prozivan zbog činjenice da Hrvatska igra najsporiji i najstatičniji napadački rukomet od svih elitnih reprezentacija. Tada se taj nedostatak brze tranzicije donekle uspijevao kompenzirati činjenicom da smo u momčadi imali napadače svjetske klase. Koje smo takvom igrom trošili do maksimuma i onda posljedično pucali u polufinalima ili finalima.
Červar je i ovog puta u najavi prvenstva stalno isticao “obranu i tranziciju”. A baš su te dvije komponente potpuno izostale protiv Švedske i Bjelorusije. Dvije momčadske komponente. Jer ni obrane, ni tranzicije nema bez sinkronizacije i automatizacije koje bi se u četvrtoj utakmici na Europskom prvenstvu već trebale primjećivati. Sve ono što je protiv Srbije i Islanda djelovalo sasvim solidno i uštimano, protiv Švedske i Bjelorusije djelovalo je potpuno izgubljeno.
I što sad? Nacija je već odletjela u kolektivnu depresiju, a teška, gotovo mučna pobjeda protiv Bjelorusije već je u katastrofičnom scenariju proglašena samo odgađanjem neminovnog. Jednako kao što bi i nekakav uvjerljiv trijumf protiv Norveške klackalicu opet vratio u euforiju, pa bi se za odlučujući okršaj sa Francuzima u srijedu opet cijela zemlja rukometno raspametila. A realnost je, po običaju, opet negdje između dvaju ekstrema.
Ako se može nešto pozitivno izvući iz utakmica protiv Švedske i Bjelorusije, onda je to činjenica da Hrvatska više nije favorit. Jer Hrvatska je užasan favorit. Ne samo u rukometu, nego u svakom sportu. Kad Hrvatskoj želiš loše – proglasi je favoritom. Većeg prokletstva nema.
Teži put od onoga koji čeka Červara i njegovu momčad ne postoji. Oba finalista prošlogodišnjeg Svjetskog prvenstva. I ako me pitate vjerujem li – vjerujem. Apsolutno sam siguran da Hrvatska ima individualnu kvalitetu za pobijediti i Norvešku i Francusku. Ali sam još sigurniji da ih samom individualnom kvalitetom sigurno neće pobijediti.
Koliko god ružno izgledale utakmice protiv Švedske i Bjelorusije – glave treba dignuti, ništa još nije izgubljeno. Hrvatska se puno puta dosad na velikim natjecanjima znala dizati iz pepela. Znala je pronaći ono što je tražila, posložiti ono što je trebalo. Protiv Norveške će Hrvatskoj trebati ne samo najbolja utakmica na turniru, nego možda i najbolja utakmica ove generacije.
A takva se utakmica može odigrati samo ako se kompletan softver totalno resetira. Jer nečim je definitivno zagušen.
