Juriš

Tri moja brata i ja

Hrvatskoj košarci nakon 14 godina sudaca, političara i činovnika danas više od ičega trebaju – košarkaši

Sljedeće subote hrvatska će košarka nakon punih 14 godina dobiti predsjednika koji se neće prezivati ni Šuker ni Radić. Nakon jedanaestogodišnjeg izvlaštenja tog sporta od strane “ljudi u sivom”, godina dana Šukerovog “povratka na mjesto (ne)sreće” mrvicu je provjetrila prostoriju. Ne toliko zbog Šukerove nazočnosti koliko zbog Radićeve izočnosti. No, prava čistačica tek treba zadužiti usisavač, metlu i neki moćan koncentrat protiv tvrdokornih mrlja i dosadnih nametnika.

Kako će se čistačica zvati i odakle će početi čistiti? Ne zna se, jer tjedan dana prije izbora još uvijek ne postoji ni jedna službena kandidatura. Za jednu se pretpostavlja da će biti ona Stojka Vrankovića, a “duboka grla” tvrde da drugu u Zagrebačkom košarkaškom savezu kuha Aco Petrović.

Stojku za dišpet.

Jer Stojko je Vranković iz svoje floridske rezidencije zahvalio Aci na svemu što je minulog olimpijskog ljeta napravio i jasno mu poručio kako se u miru može posvetiti Ciboni. Ako on postane predsjednik. Na isti su se način o Acinom polukružnom zaokretu na temu jednokratnosti svog izborničkog angažmana odredili i Dino Rađa i Toni Kukoč. Povratnici u hrvatsku košarkašku Vladu i prvi ministri potencijalnog mandatara.

“Hvala, Aco – ali ne, hvala.”

Ali Aco je previše Aco da bi tek tako odustao. Pa kad je već “predsjednik” odlučio smijeniti “izbornika”, onda je “izbornik” odlučio smijeniti “predsjednika”. A ironija cijele priče je da bez navodnika nemamo ni jednog ni drugog.

Stoga ajmo najprije malo o “izborniku”.

Aco Petrović nije najbolji trener na svijetu. Štoviše, nije najbolji trener ni u Hrvatskoj. Nije neki radnik, ne melje treningom, ne inzistira na vojničkoj disciplini, tijekom utakmice stvara nervozu, gubi koncentraciju, ruši ritam i svoje i tuđe momčadi tehničkim greškama i svađama sa sucima. Sve to stoji.

Ali onaj tko kaže da Aco Petrović ne zna košarku, nema pojma što govori.

Aco bi, ako mu je doista stalo do boljitka hrvatske košarke, trebao interes hrvatske košarke staviti ispred vlastitog ega i vlastitog kluba

Aco ima nekakav teško definirljiv i racionalno objašnjiv košarkaški instinkt kojim kompenzira sve mane i manjkavosti svoje trenerske (ne)sustavnosti. Košarka jednostavno teče njegovim venama. I kad god promislite kako su Repeša, Spahija ili Perasović po nekim konzervativnim i konvencionalnim kriterijima bolji treneri od njega, sjetite se rezultata i izgleda brojnih momčadi koje je Aco vodio. Ne može baš sve biti plod slučajnosti i sreće.

Vrhunski trener nije onaj tko će vam napamet izbiflati svu teoriju svog sporta ako ga probudite u četiri ujutro. Takvih je puno. Vrhunski je trener onaj koji je od materijala kojim raspolaže sposoban izvući maksimum. A Aco je to radio. Ne jednom. I ne samo ljetos.

Aco je u nekim strogo definiranim parametrima vrhunski trener. Sviđalo se to nekome ili ne. I sviđao se Aco nekome ili ne. To nije subjektivan dojam. To je činjenica.

Problem je, međutim, što trener Aco na duge staze neminovno proizvede eksploziju. Provjereno i dokazano. Puno puta. I toga su rizika svjesni i Stojko i Dino i Toni. Zato ga i jesu postavili na određeno vrijeme, s čime se i on bespogovorno složio. Pa se predomislio.

Problem je što Aco zapravo ne želi biti trener. Ali bi bio izbornik. A iz toga izvire i najveći problem:

Aco realno ne želi kontrolirati reprezentaciju, nego Savez. Hrvatsku košarku u globalu.

Ajmo se ne lagati. Dobrobit Cibone je Aci Petroviću u ovom trenutku ispred dobrobiti hrvatske košarke. To nije nikakva tajna. To je svojim riječima i djelima u puno slučajeva i puno situacija dokazao.

I ne radi se tu (samo) o njegovoj romantičnoj, platonskoj ljubavi prema “svetom grbu i dresu”, kao što je slučaj kod “običnih” navijača. Radi se, budimo otvoreni, i o puno pragmatičnijem razlogu. O privatnom obiteljskom interesu koji je vezan za Cibonu.

I to je legitimno. Boriti se za svoj klub i svoj interes. Željeti mu najbolje i najviše. Ali nije legitimno taj interes prelamati preko leđa drugih. Najmanje Saveza, još manje reprezentacije.

Puno će vam košarkaških insajdera “šapnuti” kako Acu ne zanima reprezentacija, koliko ga zanima prevlast u novom HKS-u. Najprijenaspram Cedevite, koja mu je već godinama “crvena krpa”, a potom i naspram svih drugih klubova u ligi. Koji su zapravo toliko slabi i kržljavi da mu i nisu neka prijetnja i opasnost.

Stojko, Dino i Toni, međutim, jesu.

Ajmo onda malo i o “predsjedniku”.

Koje su reference Stojka Vrankovića za funkciju predsjednika HKS-a? Osim što je bio vrhunski košarkaš? Zapravo nikakve, ako pričamo o upravljačkom ili menadžerskom iskustvu. A i nije baš da imamo neka bajkovita iskustva sa sportašima/predsjednicima.

Ali ja bih opet, makar se kasnije ugrizao za jezik, radije na mjestu prvog čovjeka hrvatske košarke u ovom trenutku vidio Stojka Vrankovića nego bilo kojeg bezimenog činovnika koji “ne poznaje košarku, ali poznaje šefa stranke”. Radije bih gledao kako Stojko u HKS-u strši poput zvonika i svojom pojavom tjera vrane koje kopaju oči i golubove koji useru sve oko sebe, nego opet čekao da nekakvi sudački ili politički interesni lobiji razdijele pozicije.

Radije bih da Stojko na ovaj ili onaj način u hrvatsku košarku uključi Rađu, Kukoča, Perasovića, Spahiju, Repešu, Ratu Tvrdića, Željka Pavličevića, Pina Giergiju, Žana Tabaka, Pina Grdovića, Ivicu Dukana, Nikšu Prkačina, Joku Vrankovića, Slavena Rimca, Danka Cvjetićanina, Emilija Kovačića, Mateja Mamića, Nikolu Vujčića i sve drugo što imamo ili smo nekoć imali, nego opet gledao kako košarkom upravljaju ljudi koji su razliku između pivota i dvokoraka naučili uz pomoć knjige, a ne lopte.

Hrvatskoj košarci nakon 14 godina sudaca, političara i činovnika danas više od ičega trebaju – košarkaši. Njihovo jedinstvo, njihova iskustva, njihove ideje, njihov brainstorming. Kakav god on bio. I što god na koncu proizveo.

Jer ovo je, bez ikakvog pretjerivanja ili dramatiziranja, doista posljednji vlak. Lagani plamen još uvijek tinja. Zaštitili su ga ljetos od snažnog vjetra Bogdanović, Šarić, Simon, Ukić i produžili nam nadu da će ga Hezonje, Arapovići, Benderi, Žižići i Zupci još jače raspiriti.

Uspjeh reprezentacije u bilo kojoj viziji boljitka hrvatske košarke je nenadomjestiv, ključan element. Zato se u odabiru novog predsjednika i novog izbornika jednostavno ne smije kiksati.

I zato bi se Aco, umjesto da pozadinskom artiljerijom cilja u Stojka, nadajući se da će ovaj do izborne skupštine odmahnuti rukom i odustati pa će on onda iz Bandićevog/Ciboninog šešira isukati već spremnog zeca po istom “kad nitko drugi neće” principu po kojem je i on ljetos postao izbornik, mogao podsjetiti lijepih stihova Josipa Pupačića:

“Kad sam bio tri moja brata i ja

kad sam bio

četvorica nas…

 

…Imao sam braću.

Imao sam uspravan hod.

To su bila tri moja brata:

 

Moj brat, moj brat i moj brat.”

 

Zato bi Aco, ako mu je doista stalo do boljitka hrvatske košarke, trebao interes hrvatske košarke staviti ispred vlastitog ega i vlastitog kluba.

Zato bi trebao pružiti ruku trojici braće, Stojku, Dinu i Toniju, umjesto da im pod noge baca balvane. Hrvatska košarka treba svu četvoricu. I mnoge druge s njima.

Jer ovo je, bez ikakvog pretjerivanja ili dramatiziranja, doista posljednji vlak.