Juriš

Tužni stroj za golove

Priča o Mariju Jardelu, Cristianu Ronaldu prije Cristiana Ronalda

Prošlog je ponedjeljka ustao ranije nego obično. Pogledao u mobitel, nasmijao se nekom smiješnom čestitarskom gifu kojeg mu je poslao njegov novi najbolji prijatelj, inače psihijatar. Zbližili su se zadnjih godina. Kako i ne bi, kad su toliko vremena proveli zajedno. Otišao je do lokalnog dućana, kupio paketić s 50 rođendanskih svjećica i šest komada bacio u smeće. Tortu će donijeti šef stranke.

Navečer će mu svratiti ekipa. Manje nogometna, više politička. Jer Mario Jardel je danas tamo gdje na kraju završe valjda svi besposleni i bezidejni tipovi na kugli zemaljskoj. U politici. Uz uobičajeni kolorit koji ide uz radni staž većine političara. Optužbe za korupciju, istražna povjerenstva koja se njime bave zbog nabildavanja radnih naloga, pranja novca, čak i kupovine droge državnim novcem. Navodno, naravno, tako to ide u politici.

“Žrtva sam političkog progona, neka institucije rade svoj posao”, jamačno je uzviknuo kad je prije dvije godine priveden jer je u zrakoplovnoj prtljazi švercao neku ribu. Bila je to vjerojatno najniža točka njegove životne krivulje. Nešto poput onoga kad Dan Aykroyd u Kolu sreće pijan i smrdljiv u busu izvlači ribu iz odijela Djeda Mraza i grize je skupa s dlakama od brade na gađenje suputnika. Prije nego što će ga pas na stanici zapišati. A pljusak dokrajčiti.

Mario Jardel, čovjek koji je a long time ago in a galaxy far, far away zabio 266 golova u 274 utakmice, taj je strmoglavi spust od kralja svijeta do kralja polusvijeta prošao u samo nekoliko mjeseci. I još uvijek se od njega pokušava oporaviti. Iako je politika valjda zadnje mjesto gdje biste trebali tražiti spas od droge i nemorala.

Visoki i snažni razarač, tjelesno posve atipičan za uvriježenu sliku maštovitog i razigranog Brazilca kojem se lopta lijepi za nogu, malo je komu u zemlji nogometa ulijevao povjerenje. U Rio je stigao s 18 godina iz rodne Fortaleze, iz kluba Ferroviario, pa – iako se nadavao golova čim je dobio prigodu – čelnici Vasco da Game nisu shvatili da u njemu imaju potencijal za višemilijunski bingo kakav sanjaju svi brazilski klubovi.

Tiket su za nekih 500-tinjak tisuća dolara praktično poklonili Gremiju. Tamo je u godinu i pol dana ukrcao nevjerojatnih (naviknite se na ovu riječ) 67 golova, predvodeći klub iz Porto Alegrea do naslova pobjednika Cope Libertadores 1995. A nakon naslova prvaka Južne Amerike, zabijajući u svakoj rundi eliminacijskog ciklusa, narednog je ljeta Gremiju donio i osmerostruko više novca nego što je za njega bilo plaćeno.

Iz Porto Alegrea put je vodio u Porto. Omiljenu prvu stanicu brojnih Brazilaca koji sanjaju europske stadione i ugovore. I Benfica je nešto njuškala, ali nije joj padalo na pamet pratiti Portovu ponudu od oko 4,5 milijuna dolara. Za te pare mogli su uvesti čitav vagon Brazilaca. Glasgow Rangersi su bili spremni platiti. Ali su dobili hladnu odbijenicu kad su britanske činovnike priupitali bi li mu bili ljubazni izdati radnu dozvolu.

A onda je krenuo gol-show.

U četiri sezone Mario Jardel natjerao je Europu da Portove utakmice  gleda otvorenih usta. Taj je tip zatrpavao suparničke mreže bez obzira tko, kad ili gdje stajao na suprotnoj strani. Kombinacija snage, siline, finese i raznovrsnosti ostavljala je bez daha. Bio je neumorni stroj za golove. Iz svih situacija. Sa svih pozicija. Iz bilo kojeg komadića kaznenog prostora. Glavom, nogom, volejom, škaricama. Bilo kako. Čak i petom.

Bio je nezaustavljiv. U četiri sezone zabio je nevjerojatnih (drugi put) 168 golova u 170 natjecateljskih utakmica za Porto u ligi, kupu i Europi. Dvaput je bio najbolji strijelac svih europskih liga, Portu donio tri titule prvaka, dva kupa i dva plasmana u četvrtfinale Lige prvaka. Nije bilo ni obrane, ni protivnika kojeg nije mogao probiti.

Nakon četiri sezone tijelo je bilo u Portu, no glava je polako plutala u neke veće lige i bogatije klubove. U ljeto 2000. Inter je već bio spremio milijune za njega. No odjednom su se predomislili i umjesto u Porto lovu poslali u Galatasaray za Hakana Şüküra. A nabujali Turci, puni novca i arogancije nakon prvog osvojenog europskog trofeja i vrućih ambicija za Ligu prvaka koja ih je čekala, odmah su produžili u Porto i pred tamošnje čelnike istresli tada ogromnih 17 milijuna eura, koliko je iznosila Jardelova izlazna klauzula.

Brazilac nije krio razočaranje odlukom Intera da uzme Şüküra umjesto njega, pa iako Turska nije baš bila mjesto o kojem je maštao kad bude napuštao Portugal, dobra plaća i osobna motivacija da bude veći Şükür od Şüküra odvele su ga u nepoznato.

U Galatasarayu je tada, baš kao ove godine u turskoj reprezentaciji, Mircea Lucescu taman zamijenio Fatiha Terima. Momčad u kojoj su bile rumunjske legende Gheorghe Hagi i Gica Popescu, brazilski vratar Claudio Taffarel i sva sila turskih lavova koji će uskoro naslijediti Hrvatsku na mjestu treće reprezentacije svijeta, imala je neke svoje zakone, pravila i hijerarhiju.

A Mario Jardel u Istanbul je uletio na jedini način na koji je znao. Silovito. Efikasno. U debiju za Galatasaray postigao je nevjerojatnih (treći put) pet komada, a u glamuroznom europskom Superkupu u Monte Carlu s dva pobjedonosna pogotka zasjenio je debi Barcelonina ‘izdajnika’ Luisa Figa za Real.

No, prva sezona u neportugalskom govornom i kulturološkom okruženju počela je nagrizati Jardelovu psihu. Nije mu se sviđala činjenica da su turski igrači bili gazde svlačionice, pa se vrlo brzo počeo svađati, čak i štrajkati zbog plaće koja je kasnila. Uz sve to uspio je ukrcati 34 gola i odvesti Galatasaray do četvrtfinala Lige prvaka, no nije mu se ostajalo u Istanbulu ni minute dulje od te jedne sezone.

Nagrada za pet europskih sezona u kojima je nemilice punio protivničke mreže stigla mu je u obliku pozivnice u reprezentaciju kojoj je predstojila Copa America 2001. Konačno je dočekao, bilo je to ispunjenje sna. Ali zapravo je bila noćna mora. B-selekcija Brazila bez najvećih zvijezda izblamirala se porazom od Hondurasa u četvrtfinalu, a najveću cijenu platio je upravo on. Sljedećeg ljeta.

U samo nekoliko mjeseci se iz najubojitijeg i najmoćnijeg napadača u Europi pretvorio u depresivnog, svadljivog ovisnika kojeg više nitko nije htio u svojoj blizini

U međuvremenu se uspio otarasiti Turske. Sve je bio dogovorio s Benficom, ali najtrofejniji portugalski klub i drugi put se povukao iz posla. Uskočio je gradski rival Sporting, koji je Galatasarayu poslao 4 milijuna eura i tri igrača, među kojima i našeg Roberta Špehara.

Pun motiva u godini uoči Svjetskog prvenstva u Japanu i Južnoj Koreji, Mario Jardel odigrao je sezonu karijere. Dao je sve što je imao u sebi, teglio je Sporting praktično sam na svojim leđima do dvostruke krune zabivši nevjerojatnih (četvrti put) 55 golova u 42 službene utakmice! Bio je uvjerljivo najbolji strijelac i igrač portugalske lige u zadnjoj šampionskoj sezoni Sportinga do dana današnjeg.

Bilo mu je 28 godina i izgledao je nezaustavljivo. Kao da ima čitav svijet pod nogama. Ali taj se svijet tog istog ljeta potpuno urušio. A ta sjajna sezona u Sportingu zapravo je bila njegov labuđi pjev.

Svi su bili uvjereni da će biti jedna od glavnih zvijezda brazilske momčadi na SP. Svi osim Felipea Scolarija. Brazilski izbornik učinio mu je veliku nepravdu ne uvrstivši ga u momčad koja je u ljeto 2002. postala svjetskim prvakom. Iako nije mogao izgurati Ronalda ili Rivalda, činjenica da mu je Scolari pretpostavio nekakvog Edilsona i Luisaa koji nisu bili ni blizu njegove klase potpuno ga je psihički devastirala.

A to je, nažalost, bio tek početak.

Dok su Scolari, Ronaldo i cijeli Brazil slavili svjetsku krunu, njemu je život pucao po šavovima. Sportsko razočaranje pratilo je privatno, brak mu se raspao, a kao lijek za depresiju koja ga je sve više obuzimala sam je sebi pripisao – kokain. Posvađao se s klubom jer ga nisu pustili u Barcelonu, odbili su i Betis, pa je poput punokrvnog Brazilca u znak prosvjeda odletio kući na “rekuperaciju”. Tamo se liječio kokainskim koktelima i razuzdanim zabavama, a na jednoj od njih se i teže ozlijedio prilikom skoka/pada u bazen.

Vatru je gasio benzinom, tijelo je u korak s duhom jurilo prema provaliji, pa se već u drugoj sezoni u Sportingu dogodio potpuni kolaps. U samo nekoliko mjeseci se iz najubojitijeg i najmoćnijeg napadača u Europi pretvorio u depresivnog, svadljivog ovisnika kojeg više nitko nije htio u svojoj blizini.

U naredne tri sezone potucao se od Boltona, preko Ancone, do Brazila i Argentine i odigrao sve skupa tek desetak utakmica. Nastavio se seljakati od Portugala, preko Cipra, Australije i Brazila sve do Bugarske i Černog Mora, odakle je za par mjeseci nestao uz objašnjenje da mu je tamo prehladno.

Postao je tek ljuštura onog snažnog, nezaustavljivog tipa koji je rušio sve pred sobom. Koji je mogao zabiti komu je htio. I kako je htio.

“Počelo je s lošim prijateljstvima. Zatim su došli razvod, depresija i droga. Ja nikome ne mogu biti uzor. I želim reći svima koji slušaju – nemojte raditi što sam ja radio.”

Tip kojeg je mlađahni Cristiano Ronaldo iz prvih redova Sportingovog stadiona gledao otvorenih usta i maštao da jednog dana bude dobar kao on. Ako pogledate malo dublje i znate gdje gledati, vidjet ćete toliko puno Marija Jardela u Cristianu Ronaldu. U kretnji, silini, skoku, egzekuciji.

Ne znam je li CR svom idolu iz mladosti prošlog ponedjeljka poslao rođendansku čestitku. Jer Mario Jardel danas je daleko od tog svijeta. Daleko od nogometa. Sa svojim novim društvom. Sa psihijatrom na brzom biranju. I kokainskim noćnim morama.

“Veliki igrač za male lige”, ostat će vječno zapisano pored imena Marija Jardela.

A mogao je biti Cristiano Ronaldo prije Cristiana Ronalda.