Na posudbi

Ali Dia: Legenda o prevari

Kako je anonimni amater zaigrao u Premier ligi – i netragom nestao

Znate one poruke koje dobivate od brutalno nepismenih afričkih odvjetnika koji su otkrili da ste jedini nasljednik milijunskog iznosa, pa samo trebate uplatiti par stotina dolara i vaše su?

Već godinama postoji i jednako dosadan nogometni ekvivalent tomu. Poruke su od nazovi-agenata iz svih krajeva svijeta – pretežito iz Afrike – koji su jednako nepismeni kao spomenuti odvjetnici i koji to što pišete o nogometu povežu s prilikom da bi upravo preko vas u Europu mogli prodati ponekog igrača. Dakako, radi se o isključivo supertalentiranim, superspremnim, superkvalitetnim polivalentnim igračima koji igraju na poziciji koja vam treba, od golmana do špica. Nude se za siću, obično su produkt neke akademije s tog prostora koju podržava veliki europski klub, dominiraju domaćim prvenstvom i samo im, eto, treba proba da se dokažu, makar i u Općinskoj ligi Brčko Distrikta.

Danas je tu praksu zamijenilo pranje novca i podmićivanje trenera i čelnika kluba, ali naravno da kupovina naslijepo u europskom nogometu nije ništa novo. Nogometaši su se u ekspanziji dovođenja stranaca u čitavoj Europi kupovali na neviđeno, pa su se u paketu s ponekim solidnim pojačanjem dobivali i Stanlio i Olio i oni nešto lošiji od legendarnog dvojca. U međuvremenu su se stvari drastično promijenile, skautiranje koje su na početku imali samo veliki i bogati postalo je pristupačnije svima, a s razvojem interneta klubovi su dobili priliku, ako već ne putem specijaliziranih firmi koji se bave time, onda barem površno sami provjeriti gdje je i kako igrao nogometaš koji im se nudi. Međutim, lažni agenti koji mnogo češće zvuče kao robovlasnici svjesni su da je generalno ogroman novac u igri i da je sasvim dovoljno lakovjernih i neinteligentnih ljudi u nogometu na kojima se i dalje lako može zaraditi solidna lova.

Istim principom vodio se i uspio jedan od najvećih prevaranata svih vremena – Ali Dia.

Priča je to koja je u međuvremenu postala legendarna. Bio je kraj studenog 1996. i Southampton je na svom terenu u okviru Premier lige dočekao tada snažni Leeds United. Prošlo je samo pola sata prije nego što se kapetan Svetaca Matt Le Tissier ozlijedio i zatražio izmjenu. Menadžer Graeme Souness blijedo je pogledao prema klupi na kojoj su sjedili vratar Dave Beasant, iskusni nizozemski defenzivac Ken Monkou, veznjaci Neil Maddison i Robbie Slater i gotovo nepoznati dečko koji je samo dan ranije dobio odobrenje FA da zaigra u službenoj utakmici. S brojem 33 na leđima Ali Dia je utrčao na teren i već nakon nekoliko sekundi došao u priliku – Graham Potter, danas trener Östersunda, i Eyal Berkovic su povukli kontru, Dia se otvorio desno i raspalio desnom iz prve direktno u Nigela Martyna.

Nije to bila debitantska trema novog napadača, bilo je očito da se ne radi o profesionalnom nogometašu nego o totalnom amateru i nogometnom analfabetu

U tom su trenutku stvari za navijače Southamptona i čitav engleski nogomet djelovale zanimljivo – misteriozni novi napadač dobio je priliku pokazati što može. Dia je na jug Engleske stigao nekoliko tjedana ranije, i to na preporuku u tom trenutku jednog od najboljih igrača na svijetu.

“Nazvao me George Weah i preporučio dečka. Igrao je za Paris Saint-Germain s njim, prošlu sezonu proveo je u njemačkoj Drugoj ligi i mi smo ga doveli na probu. Sada ga gledamo”, ispričao je u kameru lokalne televizije Souness, dok su iz kluba novinarima objasnili da se radi o standardnom reprezentativcu Senegala koji podsjeća upravo na Weaha.

Dia je nakon tog jednog šuta u okvir Leedsova gola ostatak utakmice djelovao potpuno izgubljeno. Besmisleno i nesuvislo je trčkarao terenom, daleko od svoje pozicije, onda bi neko vrijeme kampirao u zaleđu, i gotovo da nije imao ozbiljniji dodir s loptom. Izgledao je poput Bambija na ledu, opisat će kasnije Le Tissier, a frustrirani i iznenađeni Souness ga je u 85. minuti, nakon što je Southampton primio prvi gol i bezglavo krenuo po izjednačenje, zamijenio Monkuom. Bio je veseo, s osmjehom od uha do uha.

Navijači, suigrači, treneri i novinari bili su šokirani izvedbom novopridošlice – nije to bila debitantska trema novog napadača, bilo je očito da se ne radi o profesionalnom nogometašu nego o totalnom amateru i nogometnom analfabetu. Ono što nisu znali je da je samo par tjedana ranije igrao za amaterske Blyth Spartanse i samo nestao; sljedeće što su ovi vidjeli je TV prijenos u kojem Dia igra za Southampton.

U nedjelju ujutro je Dia među prvima stigao u klub, odradio masažu prije nego što je itko drugi od suigrača još i došao, pokupio svoje stvari i otišao. U hotelu je rekao da se vraća malo kasnije, sjeo u automobil i netragom nestao, ostavivši iza sebe pozamašni neplaćen račun. Klub je nekoliko dana kasnije objavio da je raskinut ugovor sa senegalskim igračem, a za Southampton i samog Sounessa Ali Dia je postao tabu tema, nešto o čemu ni pod razno nisu željeli razgovarati. Bilo je očito da je Souness prevaren i da je potpuni amater dobio ne samo ugovor, novac za potpis i mjesečnu plaću, nego i priliku da odigra utakmicu u jednoj od najjačih svjetskih liga.

Kako je sve to uopće bilo moguće?

Više od 20 godina trajala je misterija vezana za Diju i sve ono što se dogodilo zime 1996. Dia je, naime, nakon Southamptona zaigrao za petoligaški poluamaterski Gateshead (gdje je zabio gol u debiju) a onda nestao. Gotovo dva desetljeća gotovo nitko mu nije mogao ući u trag, a njegova priča postala je legendarni mit o najlošijem premierligaškom igraču svih vremena.

Rođen u Dakaru u obitelji koja je za tamošnje uvjete bila dobrostojeća, oduvijek je bio zaljubljen u nogomet. Međutim, obitelj je na prvo mjesto stavila školovanje, pa je završio u Francuskoj gdje je pored studija amaterski igrao i nogomet. Međutim, iako na njegovoj stranici Wikipedije stoji da je igrao i za poznate klubove poput Beauvaisa i Dijona, francuska nogometna federacija nema apsolutno nikakve zapise o njegovim nastupima. Konfuzija je doduše i zbog njegovog imena – Englezi su ga predstavili pod imenom Ali Dia, ali njegovo pravo ime trebalo bi se pisati ‘Aly’. Kako je otkrio engleski novinar Steve Menary taj čovjek jest 1993. potpisao ugovor u Francuskoj, ali s amaterskim klubom AL Chateaubriant. Tamo je za 3.030 francuskih franaka (oko 400 današnjih eura) 87 sati tjedno trenirao mlade ekipe ovog tima. Međutim, u kolovozu 1994. je napustio klub i tražio novi.

Pronašao ga je u Finskoj, gdje je zaigrao za FinnPa, i to s već tada nabildanim CV-om i s pričom da mu je George Weah prvi rođak. Njegovi suigrači iz tog vremena tvrde da se bolje zabavljao nego što je igrao, ali je zarađivao za finske uvjete solidnih 250 funti tjedno. Za sobom je ostavio dugove i neplaćene račune, a novu priliku je dobio prvo u finskoj drugoj ligi, a onda u proljeće 1995. nakratko i u njemačkom Lübecku.

Fincima je rekao da mu je umrla majka i da ide na pogreb, i više se nije vratio. Naravno da je došao na Weahovu preporuku, ali je tamo na probi zabio i nevjerojatnih pet golova. Ipak, nakon nekoliko blijedih nastupa dobio je otkaz, i zaputio se za Englesku. Ondje je avantura tek postala prava.

George Weah je postao aktivniji nego ikad. Nazivao je Rotherham, Gillingham, Bournemouth i još desetine klubova. Kod Tonya Pulisa je bio na probi u Gillinghamu ali nije prošao (bio je rubbish, točnije), a Harry Redknapp je spustio slušalicu kada je čuo o čemu se radi.

”George Weah? Sjajno, dečko, rekao sam – želiš doći u West Ham? On mi je onda ispričao kako ima rođaka koji je dobar kao on, da mu treba proba. Znao sam da je prevara”, ispričao je BBC-u godinama kasnije Redknapp.

Po nekima je Dia sam na telefonu glumio Weaha; drugi kažu da je to radio njegov cimer s fakulteta, dok je najvjerojatnija verzija po kojoj je njegovu priču prihvatio i malo je podebljao lažni afrički agent koji je živio i radio u Londonu i koji ga je zastupao. Souness je bio u velikim problemima s ozljedama i novcem i kada je došao poziv legende afričkog nogometa, u tom trenutku najboljeg svjetskog igrača, prihvatio ga je s oduševljenjem. U to vrijeme nije bilo prijelaznog roka, igrači su mogli potpisati ugovor do 31. ožujka. Dia je predstavljen kao 30-godišnjak s iskustvom iz PSG-a i Bologne (?!), senegalski reprezentativac. Zašto ne, zvuči savršeno! The Independent ga je – i to nakon Leedsa! – čak uvrstio među igrače na koje treba obratiti pozornost u budućnosti.

Dia je navodno odradio par treninga sasvim solidno, iako suigrači danas tvrde da ga se ne sjećaju; Le Tissier tvrdi da je bio samo na jednom zajedničkom treningu. U rijetkim trenucima kada je govorio o Aliju, Souness je objasnio da ga je vidio na treningu na kojem su igrali pet protiv pet jer ih za više nije bilo. Današnji stručni komentator Sky Sportsa tada nije imao dovoljno igrača da sastavi momčad za Leeds, pa je klub povukao veze i dobio papire za Diau, koji je potpisao jednomjesečni ugovor.

Jedna stvar je vodila drugoj i Senegalac je tog dana protiv Leedsa ušao u povijest i to kao najveća nogometna prevara svih vremena. I onda samo nestao.

Dvadesetak godina kasnije Bleacher Report je pronašao i Alija i njegovu obitelj u Senegalu, ali i sina Simona koji igra u Francuskoj. Ispostavilo se da je Alijeva majka ipak živa i da s ponosom priča o svom poslovno uspješnom sinu. O njegovoj nogometnoj karijeri obitelj nerado govori, ne priča ni on sam, uvjeren da je čitav mit nastao kao produkt preuveličavanja i novinarskog izmišljanja novinara koji su od njega napravili prevaranta, iako je on samo želio igrati nogomet.

Dia oduvijek tvrdi da je nevin, ali i da je zaista igrao za klubove koji nemaju pojma o njemu, da je prijatelj s ljudima koji ne znaju za njega i da je rođak jednog od najboljih igrača svog vremena. Da nema pojma tko se i zašto predstavljao kao Weah, i da je zaslužio svoje mjesto u Southamptonu pokazavši se na treninzima. Aly Dia danas tvrdi da je nogomet iza njega i da o tome ne želi razmišljati i pričati. Da je uspješan poslovni čovjek, koji je magistrirao poslovni menadžment na sveučilištu u San Franciscu, radio u Saudijskoj Arabiji i Kataru, te trenutno živi i radi u Londonu.

Doduše, još ga nitko nije ni vidio niti pronašao neki konkretan podatak o njegovom uspjehu; svi mu vjeruju na riječ.