Prošli sam vikend proveo u Rotterdamu, gdje je sve bilo spremno za dotad neviđeno slavlje.

Nije samo De Kuip bio pun navijača koji su na velikom ekranu gledali prijenos dvoboja protiv Excelsiora; čitav je grad bio ispunjen simpatizerima koji su samo čekali rutinski posao da bude odrađen. Centralna svečanost bila je planirana za ponedjeljak ujutro – grad navodno ne bi podnio sve navijače koji bi došli da je proslava neradnog dana. Lijnbaan, za koju kažu da je najstarija šoping ulica u Europi, već je praktički bila zatvorena. A kako i ne bi – sve što je Feyenoord trebao napraviti je dobiti manji gradski klub koji mu je donedavno bio filijala i koji su u posljednjih 10 utakmica svladali 10 puta. Dobiti svoju Lokomotivu.

Završilo je 3-0 za Excelsior. Gužva se kasnije pretvorila u ulične nerede.

Prvi i svaki sljedeći dojam kojeg Rotterdam ostavlja na posjetitelja je da grad apsolutno uživa u ulozi koju mu je povijest namijenila. Rotterdam obožava biti neprilagođen, atipičan i drugačiji od svega onoga što ga u Nizozemskoj okružuje. I sam je izabrao biti takav.

Oni koji bolje znaju vele da su gradski oci još 1920-tih, natjerani pojavom automobila, razmišljali o rušenju centralnog dijela grada i gradnji potpuno novog, većeg i šireg, i to po uzoru na američke poslovne centre. Preduhitrio ih je luđak iz susjedstva, zemlja je bila okupirana, a Rotterdam su bombardirali prvo Nijemci, a u drugoj polovici rata i saveznici, sravnivši sa zemljom centralnu zonu.

Ali Rotterdam, koji je i najveća europska teretna luka tog i današnjeg vremena, tražio je drugačiji put u budućnost od većine drugih gradova. Umjesto obnove onoga što su saveznički bombarderi imali na svom ciljniku, ovdje su dizali grad iznova, pretvarajući ga s vremenom u neobični spoj američkog Srednjeg zapada te klasične, ali i moderne Europe. Gradskom panoramom počeli su dominirati neobični i nekonvencionalni, gotovo gaudijevski građevinski oblici te sjajni stakleni neboderi, koje je u nebo dizala radnička klasa koja se širila s dokova.

U Feyenoordu je dugogodišnji zaostatak za Ajaxom izrodio komplekse i gubitnički mentalitet, u kojemu se mladim igračima lako utopiti i asimilirati

“Amsterdam droomt, Rotterdam werken” zato je nizozemska verzija i kod nas dobro poznate uzrečice o onima koji rade dok se bogatiji grade – ili, u ovom slučaju, dok bogatiji sanjaju. Amsterdam je bio i ostao boemski, kulturni centar zemlje u kojemu na račun siromašnih radnika i imigranata (47% stanovnika grada ima barem jednog roditelja koji nije Nizozemac) Rotterdama žive bogati, razmaženi i raskalašeni pozeri. Tako to barem vide ovdje.

A takve društvene prilike oblikovale su i najveće nogometne klubove u dva najveća nizozemska grada. Na amsterdamski De Meer je krajem 1960-ih i početkom 1970-ih, u doba rađanja totalnog nogometa, išla intelektualna elita, pjesnici, filozofi i pisci, dok su na tribinama De Kuipa bili gotovo isključivo radnici i niža srednja klasa.

I nije to kreiralo samo klasični animozitet i rivalstvo među klubovima i gradovima; s godinama se pretvorilo u kompleks manje i siromašnije sredine prema većoj i bogatijoj, kompleks koji je Ajax nabijao svom najvećem rivalu.

U 1960-ima su ta dva kluba potpuno dominirala u to vrijeme možda i najatraktivnijim nogometom u Europi. Feyenoord je 1965. osvojio svoju osmu titulu i bio je na dvije manje od Ajaxa, ali onda se na De Meeru pojavio Johan Cruijff i njegova fantastična generacija. U idućih 10 godina Ajax je bio prvak šest puta; iako je Feyenoord pod vodstvom Ernsta Happela prvi osvojio titulu europskog prvaka Europe (1970.), kontinent je Cruijffov Ajax zapamtio kao jednu od najvećih momčadi svih vremena.

U međuvremenu su i klubovi počeli preslikavati društvene pozicije svojih gradova. Dok je Ajax ostao dosljedan totalnom nogometu i formi prije suštine, Feyenoord se sve više pretvarao u grubijansku momčad koja igra pragmatičan – ovdje ga zovu engleski – nogomet, pogotovo u vrijeme Arieja Haana i Lea Beenhakkera. Dva desetljeća kasnije amsterdamska momčad opet je dominirala Europom i domaćim natjecanjem, dok je Feyenoord kupio, uvjetno rečeno, mrvice.

Od posljednje, 14. po redu titule prvaka za De Trots van Zuid, Ponos Juga, prošlo je 18 godina; Ajax je za to vrijeme skupio ukupno 33 tanjura, uključujući četiri uzastopna između 2011. i 2014.

Stvorilo je to dva ozbiljna problema za Feyenoord. Prvi, onaj važniji, je činjenica da je gotovo bankrotirao. Klub je bio na pragu financijskog kolapsa i spasila ga je skupina bogatih navijača koji su uložili novac, ali momčad je bila natjerana na improviziranje. Dovođenje skupih pojačanja postalo je utopija, a Feyenoord se potpuno okrenuo vlastitoj omladinskoj školi.

“Treba biti iskren i reći da nas je muka natjerala na revoluciju”, ispričao mi je prije nekoliko godina u Varkenoordu Damien Hertog, prvi čovjek Feyenoordove akademije. “Međutim, imali smo i problem u činjenici da su mladi igrači sve ranije napuštali klub pa smo bili prinuđeni napraviti promjene kako bi ih zadržali”.

Hertog je fokus stavio na Rotterdam i njegovo bliže okruženje, i to iz dva razloga. Praktični je bio taj da Varkenoord – čijih svih 19 terena gleda na De Kuip – za razliku od supermoderne Ajaxove akademije nema internat. To je značilo da samo igrači koji mogu spavati kod kuće – točnije, kako kaže filozofija kluba, koji mogu ručati kod kuće – mogu i igrati za Feyenoordove omladinske kategorije. Drugi, mnogo važniji razlog je povezanost lokalne zajednice s klubom.

“Željeli smo kod igrača probuditi lokalpatriotski naboj. Tako da ti dječaci sanjanju da zaigraju u Feyenoodovu dresu, ne da igraju za velike europske klubove. I u tome smo uspjeli. Kroz nešto manje od 10 godina imali smo gotovo čitavu momčad sastavljenu od domaćih igrača, koje smo kasnije uspjeli i unovčiti i staviti klub ponovno na svoje noge”, objasnio je Hertog.

Međutim, dok je gotovo 20 godina rezultatskog posta iznjedrilo čitavu jednu generaciju frustriranih navijača koji ne znaju za trofeje – nešto što je ranije bilo nemoguće za klub ove veličine u Nizozemskoj – mnogo veći problem je to što je u Feyenoord usadilo ono što bismo mogli nazvati luzerskim mentalitetom.

Svaki tim ima kolektivni mentalitet kojemu se individualci više ili manje podređuju. Koliko god to može biti dobro, jer homogenizira momčad oko zajedničkog cilja, postoje i opasnosti. U Rotterdamu, odnosno Feyenoordu, dugogodišnji zaostatak za Ajaxom izrodio je komplekse i gubitnički mentalitet, u kojemu se mladim igračima lako utopiti i asimilirati. S vremenom preuzmu mentalitet momčadi i u njemu traže utjehu i alibi za vlastite greške.

“Mladi su igrači generalno razmaženi”, objašnjava Hertog. “Zato smo mi s vremenom smanjili intenzitet faulova koje im sviramo na treningu. Puštamo agresivniju i snažniju igru, da stvore mentalitet borca koji će se boriti i kada stvari nisu onakve kakve je zamislio. Usto smo uveli situacije poput one da mladi igrači koji izgube natjecateljske vježbe na treningu moraju raditi servisne poslove u klubu, poput rada u kantini ili čišćenja kopački. Svi to mrze i svi žele pobijediti, a to je ono što nama treba.”

Nedjeljni poraz od nemotiviranog i mediokritetskog Excelsiora i čitava završnica sezone potvrda su da Feyenoord još nije prebolio tu tešku, napornu i dugu bolest. Dopustio je da se istopi 10 bodova prednosti, dopustio je da mu iz ruku iskliznu tri boda protiv sestrinskog kluba iz susjedstva, dopustio da u zadnje kolo uđe s must-win situacijom. Ono što se u Hrvatskoj događa Rijeci, koja je prvim porazom dopustila da u momčad na ovaj ili onaj način uđe nemir – događa se i Feyenoordu, koji je sad odjednom pod velikim pritiskom.

U proteklih je 20-ak godina Rotterdam naučio izaći iz sjene Amsterdama. Nije to jedan od najljepših gradova na kontinentu, ali ljudima je postala zanimljiva i privlačna njegova specifičnost. Barem meni jest i rado se u njega vraćam – a vidjevši sve one ljude po gradu, siguran sam da je takvih puno.

Sada i njegov mezimac, koji u posljednjem kolu za vikend dočekuje Heracles, ima priliku napraviti nešto slično. Dobiti još jednu, ovaj put najvažniju utakmicu, vratiti tanjur na De Kuip i riješiti se kompleksa Ajaxa i gubitničkog mentaliteta. Ovo je bitka za dušu grada koja se mora dobiti na terenu, a ne na ulici.