xx

Utorak je poslijepodne. Pub Bank of Friendship skoro je pa sablasno prazan. U kutu za svojim standardnim stolom sjedi tek Jim, stari kroner kojeg poznaju baš svi u kvartu; ispija svoju pintu lagera i pali Woodbine – engleska je to prastara marka cigareta – jedan za drugim. Na blijedom ekranu iznad njegove glave izmijenjuju se nijeme Alexis i Sammy Jo Carrington. Tišinu prekida zvono na vratima i poznato izborano lice sa širokim osmjehom i rukom podignutom visoko u zrak. Majku mu, izgleda baš kao da zove još jedan ofsajd.

“Konačno jebeni utorak. Utorak! Čovječe, daj nam pivo. Odmah”.

Za njegovim leđima dečki ulaze jedan po jedan, glasno se smijući, skidajući sakoe sa širokim ramenima i raskopčavajući svatko svoje zadnje dugme na košulji. Šanker, a ako sudbina ima barem malo engleskog smisla za humor zove se George, toči pintu za pintom i dodaje ih redom naslaganim gostima za šankom. Lee Dixon ga kratko pozdravi i otpije prvi gutljaj; Perry Groves se nakloni pipničaru a Paul Merson nervozno cupka i čeka svoj red. Nigel Winterburn objašnjava nagluhom Jimu da je “gaffa Graham ovaj put ostao na stadionu” i da je “jebeni” Steve Bould na rehabilitaciji. Od ozljede, valjda. Ray Parlour, daleko najmlađi među njima, rukom pridržava kapetana s kojim je dijelio rodno mjesto, ali i ljubav prema pivu.

Tony Adams ponovno podiže čašu s već gotovo ispijenim pivom i nazdravlja. “Za utorak, dečki”. Za utorak.

Rane su 1990-e i Arsenal je nakon skoro 20 godina čekanja ponovno u vrhu engleskog nogometa. Strogi George Graham napravio je momčad koja je s Alanom Smithom, Adamsom, Davidom Seamanom, Dixonom, Bouldom, Mersonom te Šveđaninom Andersom Limparom osvojila titulu prvaka i vratila se među engleske velikane. U to je vrijeme klub dijelio trening kamp sa sveučilištem, pa su tereni bili zauzeti srijedom. To je u praksi značilo da je Graham za ponedjeljak i utorak po pravilu planirao naporni dvostruki program treninga, a onda bi usred tjedna bio prisiljen dati momcima dan odmora. Nogometaši bi na Highbury, gdje su najčešće odrađivali treninge utorkom, stigli spremni za poslijepodnevni izlazak koji će se pretvoriti u noćnu avanturu.

O alkoholu u engleskom nogometu pisalo se puno, pisali smo i mi, a ono što će nakon prvih nekoliko godina dobiti naziv Tuesday Club postao je dio Arsenalove tradicije. Dolje niz ulicu, na par minuta šetnje od Highburya, u Bank of Friendship dolazili su igrači, povremeno i sam Graham, pridružili bi im se navijači, a čak bi i igrači iz drugih momčadi – poput Tottenhama ili QPR-a – s vremena na vrijeme svratili na piće. Lica su se mijenjala, neki bi dolazili češće, neki rijeđe, neki bi pili manje, neki više, ali kapetan je uvijek bio tu, osmijeha razvučenog od uha do uha, s čašom u ruci.

Tony Adams u Arsenal je stigao još kao dječak i za tri godine se, kao 17-godišnjak, probio do prvog tima. Već do 21. oko ruke mu je stajala kapetanska vrpca. Adams je od prvog dana bio rođeni lider, onaj koji uzme momčad na leđa i prenese je preko vatre. Na prvi je pogled djelovao kao klasični centarhalf tog vremena – grubijan, agresivac, nespretnjaković koji je u nogomet prispio slučajno. I u prvim godinama svoje karijere tako je i igrao; bio je upravo ono što je Arsenal tog vremena trebao. Dosadni, spori, agresivni Arsenal koji je skupljao bodove frustrirajućim staromodnim nogometom i na kraju tako i osvojio dvije titule prvaka.

Međutim, Adams je zapravo bio drugačiji.

Pokazat će se to tek nekoliko godina kasnije, kada je Arsene Wenger preuzeo ključeve menadžerskog ureda. Kapetan je bio jedan od njegovih najvećih protivnika, ismijavao je metode novopridošlog Francuza i otvoreno mu se suprotstavljao. No, onda je i Adams – igrač, ne alkoholičar – shvatio da se mora prilagoditi novom vremenu koje je polako preuzimalo engleski nogomet.

“Nitko nije vjerovao što taj čovjek zna s loptom. Nije vjerovao ni sam Wenger. Adams je odjednom od tipičnog engleskog centarhalfa postao moderni stoper “, objašnjava kroničarka Arsenala Amy Lawrence u Invincible, svojoj knjizi o nepobjedivoj Arsenalovoj momčadi iz 2004., koja, između ostalog, govori i o prijelazu između Grahamova i Wengerova doba.

Nekako neočekivano i potpuno nelogično, a za njega samog potpuno nesvjesno, Tony Adams se na samom terenu preko noći pretvorio u svojevrsni most između dvije generacije engleskih nogometaša; između onog što je engleski nogomet bio do sredine devedesetih i onoga što je želio postati. Kapetanska vrpca bila je čvrsto oko ruke, legendarna obrana s Dixonom, Winterburnom i Bouldom bila je daleko najbolja na Otoku – i to ne zbog individualne igračke kvalitete ove četvorke, nego upravo zbog načina na koji su se bili u stanju adaptirati Wengerovim idejama.

Uostalom, da ne kompliciram, uzmite samo suhe brojke, samo najosnovniju biografiju i vidjet ćete kako je to veliki i moćan igrač bio. Adams je u Arsenalovom dresu odigrao nevjerojatne 674 utakmice i postao prvi i jedini Englez koji je kao kapetan osvajao trofeje u tri različita desetljeća. Osvojio je četiri titule prvaka, tri FA kupa, dva Liga kupa, jedan Kup pobjednika kupova; bio je kapetan engleske reprezentacije, za koju je skupio 66 nastupa. Igrao je s nekakvom lakoćom koju ne znam opisati, koju ne vrijedi opisivati. Igrao je kako ne igraju ljudi njegove konstitucije, njegove pojave, kako ne igraju centarhalfovi, pogotovo ne u Engleskoj. Moderni, a old school igrač. Bez ludih frizura, bez ružičastih kopački, bez tetovaža preko pola tijela, bez brendiranih proslava golova; samo nogometaš. I najvažnija rečenica koju je jedan igrač izustio, ne pretjerujem, u povijesti nogometa: “Play for the name on the front of the shirt, and they’ll remember the name on the back“.

Stao je, raširio ruke, zatvorio oči i zaustavio svoj svijet. Jebeš utorak, to nisam ja. Ovo sam ja. Tony Adams, najbolji centarhalf svog vremena

I ironično, bezobrazno, nepravedno je to što se njegovo ime – njega koji je za svoj klub davao apsolutno sve – danas više pamti po drugim stvarima. Znam, ima Tony spomenik ispred Emiratesa, ima i posebno mjesto u povijesti engleskog nogometa, ali što je prva stvar koja vam padne na pamet kad pomislite na Adamsa? Onaj gol protiv Evertona ili priča o nogometašu koji je pijan bio igrač utakmice protiv Sheffielda? Njegove titule s Arsenalom ili četiri mjeseca zatvora, koliko je dobio nakon što je svojim Fordom proletio u tuđe dvorište? Njegova visoko dignuta ruka i savršena ofsajd zamka ili priče iz Tuesday Cluba?

Ali tako to ide. Desetak piva, pune tribine, poneki viski, smiješni autogol protiv Uniteda, naslovnica The Suna u kojem ga upoređuju s magarcem. Mamurluk koji se popravlja alkoholom, jedan propali brak, titula, zatvor, slava, još popravljanja pićem, tuča, izgubljena titula. Priča o najboljem engleskom centarhalfu modernog vremena manje je zanimljiva o priči o još jednoj legendarnoj pijanici. Jer takva je ljudska priroda.

Dotaknuo je Adams dno i shvatio ono što Gazza i mnogi drugi nikada nisu – da ima i putokaz koji pokazuje prema gore. U rujnu 1996. kapetan je stao pred svoje igrače i izgovorio: „Ja sam Tony Adams i alkoholičar sam“. Nikada više nije dirnuo alkohol, nikada više nije ušao u Bank of Friendship. Nikada više jebeni utorak. I danas kada priča o sebi, kada priča o piću, zvuči hladno, daleko, kao da se sve to događalo nekome drugome, nekom drugom Tonyju, onom koji nema veze s velikim centarhalfom.

Svibanj je 1998. i Arsenal protiv Evertona igra posljednju domaću utakmicu sezone u kojoj će osvojiti još jednu duplu krunu. Slaven Bilić je već pogodio svoj gol, Marc Overmars je zabio dva puta, Arsenal je potvrdio titulu i minuta je do kraja. David Platt je oduzeo jednu loptu na sredini a Tony Adams se odjednom dao u trk preko čitavog terena. Steve Bould – od svih ljudi baš Bould – prebacio je gostujuću obranu i izbacio Adamsa. Tony ju je prsima gurnuo naprijed i ljevicom je poslao u mrežu.

Stao je, raširio ruke, zatvorio oči i zaustavio svoj svijet. Jebeš utorak, to nisam ja. Ovo sam ja. Tony Adams, najbolji centarhalf svog vremena. Pamtimo ga tako.