Na posudbi

Četiri (otuđena) asa

Čak četvorica izbornika na predstojećem Mundijalu potječu iz BiH

Zvuči tako gordo pa nije nikakvo čudo da to ponavljamo tako često i tako glasno, s velikom porcijom ponosa zalivenog samo malenom čašicom u kojemu je gorki okus frustracije.

Znate, siromašna i napaćena Bosna i Hercegovina – moja, naša zemlja – s jedva 3,5 milijuna ljudi i gomilom problema na leđima, idućeg će ljeta u Rusiji imati čak četvoricu trenera kao izbornike reprezentacija. Hej, četvoricu! I ne samo to; samo će Argentina, moćna i velika Argentina, imati više stručnjaka ondje, ali taj njihov pobjednički peti vodit će selekciju svoju zemlje.

Zlatko Dalić, Mladen Krstajić, Vladimir Petković i Vahid Halilhodžić na Mundijalu će predvoditi redom Hrvatsku, Srbiju, Švicarsku i Japan, i to u trenutku kada reprezentacija zemlje u kojoj su rođeni ne samo da se nije kvalificirala za Svjetsko prvenstvo, nego je još za izbornika dobila i (formalno-pravno) stranca. I to neiskusnog i neprovjerenog Hrvata (i malo Srbina) Roberta Prosinečkog.

Porcija ponosa i čašica frustracije.

Tako to obično biva sa stvarima koje se izvuku iz konteksta ili, bolje rečeno, nasilno iščupaju iz velike realne slike. One se, možda i nesvjesno, pretvore u potpuno nelogičnu trivijalnost koju na kraju još i ponosno proslavljamo. I koja sa stvarnošću i nema baš pretjerano mnogo veze.

Postoji li uopće nešto što bismo mogli nazvati BiH trenerskom školom?

Miroslav ‘Meho’ Brozović

Ne treba biti pretjerano pametan da bi se zaključilo kako je nogomet u Bosnu i Hercegovinu – kao, uostalom, i na ostatak ovih prostora – stigao sa zapada. Kada su dva mostarska dječaka Alfred i Oskar Lajhner prvi put na poljanu kod Sjevernog logora među drugare ispucali nogometnu loptu koju im je kao poklon iz Budimpešte 1903. donio cijenjeni hercegovački bankar i njihov otac Bernard, započeo je utjecaj stranaca na razvoj nogometne igre u BiH. Dječaci nisu imali pojma o čemu se ustvari radi i danima su se natjecali u izmišljenim igrama poput ispucavanja lopte u vis ili u dalj, odnosno preko zamišljene crte u kojoj je bila druga ekipa, sve dok im nisu prvi put prišli mađarski oficiri iz obližnje vojarne. Usmena predaja kažu da su se dvojica najozbiljnijih zvali Nađ i Mano, koji će uskoro početi i ‘ozbiljno’ trenirati lokalne dječake i učiti ih pravilima igre. U međuvremenu je popularnost nogometa u zemlji rasla, a upravo pod patronatom austrijskih i mađarskih vojnika počeli su nastajati i prvi klubovi.

Prvo relativno ozbiljno ime koje se u bosanskohercegovačkom nogometu spominje u kontekstu treniranja momčadi bilo je ono Karla Harmera. Ovaj defenzivac tada moćnog bečkog Rapida poziv u vojsku dobio je nakon što je već debitirao za Austriju, u to vrijeme jednu od najboljih europskih reprezentacija. Već 1908. transferiran je na službu u Sarajevo, a ondje se priključio lokalnoj Slaviji, za koju je nastupao kao igrač-trener, prije nego što će se pred početak rata vratiti u rodni Beč. Nogomet je u BiH u to vrijeme bio izuzetno popularan, ali u odnosu na velike gradove, pogotovo Zagreb, Split i Beograd, još uvijek u potpuno podređenom položaju.

Ne povezuje ovu četvorku samo mjesto rođenja, nego i činjenica da nijedan od njih nikada nije vodio klub iz Bosne i Hercegovine

Zato su Bosanci i Hercegovci svoje mjesto pod suncem morali tražiti u velikim klubovima, a prva prava nogometna zvijezda bio je Mostarac Miroslav Meho Brozović. On će na nagovor bivših suigrača iz mostarskog Zrinjskog 1935. umjesto odlaska u Beograd prihvatiti ponudu iz Građanskog i preseliti u Zagreb, gdje se u potpunosti nogometno afirmirao. Igranje za kvislinšku Nezavisnu Državu Hrvatsku dovelo je ga je u neugodan položaj nakon oslobođenja, ali Partija mu je našla ‘savršenu’ ulogu i s još nekolicinom suigrača iz Zagreba on je u Beogradu činio okosnicu novoformiranog Partizana. Ratni period više se nije spominjao, a upravo će Brozovićeva popularnost i ogromni renome koji je imao u jugoslavenskom nogometu njega pretvoriti u prvo veliko trenersko ime u Bosni i Hercegovini.

U 1950-im i 1960-ima u Bosni i Hercegovini su se razvila tri relativno velika nogometna centra: Sarajevo, Mostar i Tuzla. Oni će i u budućnosti određivati sliku onog što bi se u teoriji moglo nazvati ‘domaćom’ trenerskom školom. Međutim, u periodu probijanja u jugoslavensku nogometnu elitu svi bosansko-hercegovački klubovi učitelje su tražili u velikim centrima poput Beograda ili Zagreba i tek je Brozovićev dolazak u Sarajevo donekle promijenio stvari. On je radio prvo u Željezničaru, a onda i u FK Sarajevu, i ondje udario temelje modernog bosanskog nogometa, donijevši mu i najveći uspjeh s titulom prvaka Jugoslavije koju je Sarajevo osvojilo 1966.

Ovaj uspjeh, koji je Sarajevo ostvarilo s ekipom sastavljenom većinom od domaćih igrača, dao je krila i ostalim klubovima u BIH, koji su polako počeli davati priliku trenerima iz svog kadra koji su ‘stasali’ uz strance. Željezničar je uskoro priliku dao Milanu Ribaru, koji će ekipu voditi šest godina, dok je u Mostaru svoju šansu dobio Sulejman Rebac, domaći dečko koji je nastupao i za Hajduk i reprezentaciju Jugoslavije. Ovaj je dvojac od svojih prethodnika naslijedio čvrstu ruku i disciplinu – Brozović je u Sarajevu bio poznat kao trener “koji je svakome mogao opaliti šamarčinu”, a sličan status imali su i Ribar u Želji, odnosno Rebac u Veležu.

Međutim, Ribar i Rebac – koji su 1974. na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj bili dio ‘izborničke komisije’ – u svoje su momčadi unijeli i duh modernog nogometa, iako na međusobno različit način. Ribar je na Grbavici stvorio momčad koju su čak i u Engleskoj u najavi utakmice s Derby Countyjem nazivali Dynamite Boysima. U Jugoslaviji joj nisu baš tepali, Želju tog vremena smatrali su skupinom kostolomaca, agresivnom i čvrstom momčadi koja je lomila protivnike i koja je na vrhuncu bila početkom 1970-ih kada je prvo bila doprvak iza Hajduka, a onda i osvojila naslov.

Rebac u Mostaru nije izgradio momčad vrijednu trofeja, iako je Velež u nekoliko navrata bio drugi i igrao četvrtfinale Kupa UEFA, ali su njegov nogomet smatrali nogometom ‘vica’ i možda i najljepšim u Jugoslaviji tog vremena.

Jasno, obje priče su s vremenom pretjerano napuhane i preuveličane; niti je Ribarov Željezničar baš lomio kosti, niti je Repčev Velež igrao baš najljepši nogomet u Europi. No, dvojica jako strogih tipova, dvojica boema i osobenjaka iz tih su momčadi stvorili mnogo više od pukog rezultata i mita – stvorili su brdo jako dobrih trenera u godinama koje su dolazile. Brozovićevo Sarajevo iz 1960-ih također je dalo nekoliko važnih imena, među kojima je i ono Boška Antića, koji će na Koševo donijeti i drugu titulu prvaka. Međutim, Antićev razvoj zaustavio se s tim trofejom, dok su s Grbavice i Bijelog Brijega – između ostalih – izašla dva najvažnija imena onog što smatramo bosanskohercegovačkom trenerskom školom.

Dušan Bajević prvo je s Veležom osvojio jedan Kup Maršala Tita, a onda je preselio u Grčku gdje je postao daleko najtrofejniji BiH trener ikad s čak 15 velikih titula, od čega je prvak bio osam puta. S druge strane u Sarajevu se kao trener razvijao Ivica Osim; on je Želju odveo do polufinala Kupa UEFA, a onda preuzeo reprezentaciju Jugoslavije i s njom stigao do četvrtfinala Svjetskog prvenstva. Osim je kasnije nastavio graditi ime u Austriji i Japanu, a danas ga se smatra jednim od najvećih nogometnih stručnjaka s naših prostora.

U međuvremenu je utjecaj Tuzle, koji je u teoriji mogao biti barem jednako veliki kao onaj Sarajeva i Mostara, gotovo nestao. Sloboda je bila regionalni gigant i stabilan prvoligaš, 11 puta bila je u gornjem dijelu ljestvice, jednom završila i kao treća, ali njen prijelaz sa stranih na domaće trenere nije donio rezultat kakav su imali Sarajevo, Željezničar i Velež. Béla Pálfi nasljednika je imao u Josipu Takaču, kasnije i Josipu Duvančiću (koji je otišao u Hajduk), a najbolji rezultat napravljen je kada je trener bio Đorđe Gerum, ali nitko od igrača iz te generacije nije napravio trenersku karijeru ravnu onoj Bajevićevoj ili Osimovoj. Mostar, čiji je Velež u sedam navrata sezonu završio među prve tri ekipe u ligi, odnosno Sarajevo (Željo četiri puta u top 3, Sarajevo isto toliko) prometnuli su se u jedina dva nogometna centra. Zenica je prvoligaša imala 17 sezona, a Banja Luka 14, ali njihov utjecaj nije bio preveliki.

Raspad Jugoslavije donio je potpuno novi trenutak za klupski nogomet u BiH, pa je evolucija otišla u novom smjeru. Domaće prvenstvo palo je na niske grane, a u takvoj situaciji trenerski posao potpuno je degradiran i danas treneri u mnogim klubovima predstavljaju nužno zlo. Usto, kvaliteta natjecanja na takvom je nivou da je teško suditi o pravim kvalitetama koje imaju treneri poput Amara Osima, Husrefa Musemića, Dragana Jovića, Blaža Sliškovića ili Vlade Jagodića, koji su osvajali trofeje, u jednom periodu dominirali ligom i u njoj imaju solidan status, ali su nedokazani na višoj razini.

Evolucija je zapravo otišla u dva smjera – sarajevska i mostarska škola nastavile su se razvijati, ali izvan granica BiH i bez prevelikog utjecaja onoga što ih je nekada krasilo. Nekoliko je jako važnih imena koji su trenerski stasali u ovom periodu – Aleksandar Ristić (doduše, mnogo ranije), Džemal Hadžiabdić u Aziji, ali Vahid Halilhodžić, Mehmed Baždarević, Safet Sušić, Boro Primorac i Faruk Hadžibegić radili su u ligama ‘Petice’ – ali većina njih svoje su karijere i započeli izvan granica Bosne i Hercegovine. Nova generacija trenera koja radi u inozemstvu na istim je temeljima – Meho Kodro je u Švicarskoj, Darije Kalezić je lutao Europom a sada je na Novom Zelandu, Adnan Čustović nenadano je dobio priliku u Belgiji i solidno je koristi.

Dakle, postoji li bosanskohercegovačka trenerska škola?

U praksi većina ovih trenera nema gotovo ništa zajedničkog osim korijena u BiH. Ne postoji jasno određeni stil niti postoji svojevrsni identitet na kojemu bi se taj stil zasnivao; suvremeni treneri koji dolaze iz BiH zagovaraju međusobno gotovo potpuno različit nogomet. Istina, u teoriji se svi pozivaju na iste idole i na iste početke – na iste mitove i legende – ali njihov je razvoj otišao u drugačijem smjeru s kojim moderni bosanskohercegovački nogomet apsolutno nema nikakve veze. Dalić jest rođen u BiH i jest kratko igrao u Veležu, no u njegovom radu može biti samo mali trag toga; Krstajić se još nije ni razvio kao trener, a Petković se potpuno izgradio u specifičnim uvjetima Švicarske. Vahid Halilhodžić možda je ideološki najbliži toj teoretskoj školi, ali i njegov je razvoj isključivo vezan za inozemstvo.

Ne povezuje ovu četvorku samo mjesto rođenja, nego i činjenica da nijedan od njih nikada nije vodio klub iz Bosne i Hercegovine. I vjerojatno niti neće. Otprilike su toliko bosanski i hercegovački treneri i otprilike toliko je Bosna i Hercegovina trenerska sila koja će na Svjetskom prvenstvu imati četvoricu trenera.

Ne propusti top članke