Konačno je došao i taj utorak.
Dugoj, napornoj i mračnoj zimi došao je kraj; vrhunski nogomet ponovno je na velikom platnu. Večeras će zasvirati kompozicija Tonyja Brittena, ustvari adaptacija Händelova Svećenika Zadoka, i svima koji barem površno poznaju nogometna pravila te u društvu glume velike zaljubljenike i još veće stručnjake za isključivo imaginarnu nogometnu izvrsnost, zatitrat će jaja. Jedina crvena petokraka u kojoj jednako uživaju desni i lijevi sijevat će s mega-giga-ultra-HD ekrana – bez kojeg uživanje u nogometu, znate, nije moguće – i zalijevati masne naslage čipsa dok se raspravlja o svemu i svačemu. Bolje od toga ne može; večeras će, a i sutra kada se treba posebno dokazati i pokazati prioritete, svatko tko drži do sebe kao nogometnog navijača biti pred televizorom i gledati Ligu prvaka.
Ili ne baš svatko.
Dok velika većina večeras bude analizirala Baselovu zadnju liniju ili mogućnosti na gostovanjima ne pretjerano dobrih Spursa kod Juventusa, nekom će Johnu iz Boltona isti organ titrati iz potpuno drugačijih razloga. On će nakon četiri sata vožnje kišnom i hladnom Britanijom na tribinama gradskog stadiona u Cardiffu iščekivati početak još jedne normalne prvenstvene utakmice njegovih Wanderersa. Naš fiktivni i nakon tako dugog putovanja blago pripiti John će – ako je suditi prema prosječnoj ovosezonskoj posjeti Cardiff Cityja – biti u društvu 20-ak tisuća duša koje i nije toliko briga za ono što će se događati u Baselu i u Torinu, a koji jednako – ili, ako pitate njih, malo više – vole nogomet. U isto vrijeme još će se više ljudi, opet ako je suditi prema prosjeku, naći na Hillsboroughu u Sheffieldu, gdje domaći Wednesday dočekuje Derby County.
I nije to tako samo ovog utorka. Onog idućeg, dok većina bude buljila u ekrane i gledala Barcelonino gostovanje na Stamford Bridgeu ili Beşiktaş kod Bayerna, gotovo svi klubovi Championshipa (i ostalih nižih engleskih liga) bit će u pogonu. Tog će utorka biti odigrano osam utakmica, dok će se preostale četiri u tom kolu igrati u srijedu, kad i još dvije utakmice Lige prvaka. I tako je gotovo u pravilu, kao što se u pravilu i većina utakmica Championshipa vikendom igra u istom terminu kada je, sasvim logično, na rasporedu engleska Premier liga, možda i najbolje i najzanimljivije nacionalno natjecanje na svijetu.
“Taj ćempionšip, to je ludilo od lige. Svi igraju sto utakmica, nemaš kad raditi išta drugo. I svi igraju sto na sat, svako može dobiti svakoga”
Prošle je sezone Championship uživo gledalo nevjerojatnih 11 milijuna ljudi. Više nego utakmice španjolske La Lige, talijanske Serie A ili francuske Ligue 1; samo su bundesligaške i premierligaške utakmice privukle ukupno više ljudi na stadione. Championship je s tim brojem ne samo treća najgledanija nogometna liga na svijetu, nego i deveta u konkurenciji svih sportskih natjecanja, što uključuje i popularne američke sportove. Istina, argument po kojem Championship ima mnogo više utakmica jest validan, ali je validan i onaj po kojemu Španjolci i Francuzi imaju ponekog Messija ili Neymara više nego engleski drugoligaši. Kad je u pitanju prosječna posjećenost, utakmice Championshipa privlače preko 20.000 po utakmici.
Zašto je to natjecanje, kojemu je direktna konkurencija najpopularnija ali i kvalitetom možda i najbolja liga na svijetu i televizijski termin najvažnijeg klupskog natjecanja na svijetu, ipak tako popularno?
Ova je liga zapravo ranih 1990-ih izgledala osuđena na propast. Godinama su veliki klubovi pokušavali iznaći izlaz iz The Football League, udruženja koje je okupljalo klubove iz prvih četiriju engleskih liga i koje je jednako dijelilo zarađeni novac na sve. Kad im je 1992. to pošlo za rukom i kada je stvoren Premiership, tadašnja druga divizija je silom prilika transformirana u Prvu i godinama je životarila gledajući u leđa mnogo bogatijim klubovima najjačeg ranga.
Međutim, ono što ni u vodstvu novog natjecanja, ali ni u klubovima nisu predvidjeli jest način na koji će globalizacija utjecati na razvoj njihovog starijeg i važnijeg brata. Premier liga je s uplivom TV novca postala planetarno najvažnija liga kojoj je otvoreno tržište omogućilo da klubove pojačava najboljim svjetskim nogometašima. U praksi je to značilo da je kvaliteta Premier lige rasla, ali da su najbolji engleski nogometaši dobili možda i prejaku konkurenciju i sve rjeđe pronalazili pravu priliku za sebe. Ona im se zato rodila za Championship, kako je, ne slučajno, kasnije brendiran drugi nivo natjecanja u Engleskoj.
On se ustvari pretvorio u ono što je Prva divizija nekada i u teoriji i u praksi bila – prvenstvo Engleske (i pokojeg velškog predstavnika). Istina, klubovi su i ondje imali dovoljno novca za strana pojačanja, ali ni približno u toj mjeri i uvjetima kakve su imali premierligaši, pa su u Championshipu iskoristili rupu na tržištu i u klubove privukli domaći talent. Priliku dobivaju ne samo mladi domaći igrači, često na posudbama iz višeg ranga kao potencijalne zvijezde budućnosti, nego i mladi i neiskusni treneri kojima su vrata Premier lige uglavnom zatvorena.
Jasno, kvaliteta je i dalje limitirana činjenicom da je to niži rang natjecanja, ali klubovi Championshipa najednom su postali dovoljno jaki da imaju međusobno dovoljno kompetitivno i – najviše od svega – zanimljivo natjecanje i izvan puke trke za promocijom.
“Čoviče, taj ćempionšip, to je ludilo od lige. To moraš volit!“, objašnjavao je ushićeno Slaven Bilić kad smo lani razgovarali s njim u Londonu. “Totalno ludilo. Svi igraju sto utakmica, nemaš kad radit išta drugo. I svi igraju sto na sat, nema zajebancije, svako može dobiti svakoga, malo si gori malo si doli”.
Kratak je to i poprilično vjerodostojan opis lige u kojoj 24 kluba odigraju redovnih 46 kola prije nego što oni plasirani između trećeg i šestog mjesta još razigravaju u play-offu čije finale na Wembleyu daje trećeg putnika u Premier ligu.
Leeds United, Aston Villa, Wolves, Sunderland, Sheffield Wednesday i United, Derby County, Norwich, Middlesbrough, Nottingham…Natjecanje je to krcato velikim klubovima po tradiciji i povijesti, ali nema onih koji bi dominirali. Teško se dolazi u situaciju da jedan klub financijski i igrački dominira, jer je rizik ogroman i malo tko ga želi preuzeti. Eventualni neuspjeh i propuštanje plasmana u Premier ligu (i novi ogromni upliv novca) gotovo u pravilu znači i težak ekonomski udarac i dodatno propadanje u budućnosti.
Zato je ovo natjecanje (gotovo) jednakih u kojemu apsolutno svatko može isplivati na površinu i imati svojih pet minuta slave. Nije nikakva rijetkost da su klubovi kojima se predviđa ispadanje ustvari u borbi za Premier ligu i obrnuto, i vjerojatno ne postoji niti jedna liga na svijetu u kojoj je toliko teško dodijeliti uloge Davida i Golijata.
No, to je između ostalog ono što privlači navijače na tribine. Ne ljude, ne zaljubljenike u nogomet, nego baš navijače – ljude koji su povezani s lokalnom zajednicom i nogometnom kulturom i tradicijom.
Ista ona globalizacija koja je od Premier lige napravila najbolje natjecanje na svijetu privlačeći najbolje igrače na svijetu, u isto se vrijeme pretvorila u biznis kojemu je opet svrha privući što više ljudi – konzumenata – krajnjem proizvodu. Najveći engleski klubovi i njihovi stadioni pretvorili su se u turističke atrakcije, pa je atmosfera i čitav doživljaj engleske nogometne kulture na njima takoreći utrnuo.
Situacija u Championshipu je sasvim suprotna.
Samo natjecanje i klubovi koji igraju u njemu nisu dovoljno zanimljivi globalnoj publici, pa su stadioni ispunjeni ljudima koji su iskreno i emotivno vezani za klubove koje prate od djetinjstva. Ljudima čija mjesta na stadionu nisu zamijenili oni s debelim novčanikom. Ljudima koje ne zanima glamur i zvjezdana prašina koju nam guraju na HD ekranima, zalijevaju pivom i masnim čipsom i serviraju kao savršenu i jedinu nogometnu istinu. Ljudima koji će svoj klub pratiti i po snijegu i po kiši i putovati stotinama i tisućama kilometara i koji će jednako uživati i u prvom i u petom rangu i gdje god njihov tim igrao.
Ljudima koji su tu ovog utorka i bit će tu svakog idućeg.
