Na posudbi

Cirkus koji zaslužujemo

Koliko god loše bilo, U Bosni i Hercegovini uvijek može i gore

Prije svega, valja se voditi starom narodnom i počistiti pred svojim pragom. Važno je biti iskren prema sebi i drugima, pognuti glavu, posuti se pepelom i priznati pogrešku.

Kada je prije točno 45 dana Belgija na blatnjavoj Grbavici svladala Bosnu i Hercegovinu, djelovalo je kao da je reprezentativni nogomet moje zemlje ponovno dodirnuo dno. Djelovalo je, ustvari, kao da gore nikako ne može biti. Nakon ogromnog i, sada je to već očigledno, slučajnog uspjeha u kvalifikacijama za SP u Brazilu, potencijalno najbolja generacija u povijesti BiH propustila je i drugo veliko natjecanje zaredom. I to propustila zahvaljujući amaterskim pogreškama igrača, malo više izbornika i najviše ljudi u Nogometnom savezu. I porazima od Cipra. U odnosu na objektivne mogućnosti momčadi, limitiranu, ali ipak u reprezentativnim okvirima pristojnu individualnu kvalitetu i preduvjete stvorene plasmanom u Brazil prije četiri godine, bio je to sramotan rezultat i katastrofalan neuspjeh.

Stvarno se činilo da gore ne može.

No, svatko griješi, a opet sam pogriješio i ja – i mnogi drugi – kada sam očigledno brutalno naivno podcijenio ključne ljude u Nogometnom savezu. Podcijenio sam koliko su ti nogometni analfabeti i anonimusi ustvari bezobrazni i samoživi, koliko su to neinteligentne kukavice i koliko im je malo stalo do nogometa i reprezentacije. I koliko je njihovih sljedbenika – doduše, na malo drugačiji način – u domaćim medijima.

Ali hajdemo redom.

Dakle, Meša Baždarević je kontrolu izgubio u dvomeču s Ircima u baražu za Francusku i od tada je većina bila svjesna da stvari ne izgledaju dobro i da je izgledno da će ta priča završiti neuspjehom BiH i njegovim odlaskom. Mešina je Bosna i Hercegovina igrala loše u kontinuitetu, s par izuzetaka koji su potvrđivali pravilo. Sve je kulminiralo porazom na Cipru u rujnu, gdje je i konačno izgubljena šansa za plasman u Rusiju, iako se slabašna konkurencija u skupini potrudila ostaviti nam lažnu nadu za zadnje dvije utakmice. Poraz od Belgije bio je signal da je i službeno došao kraj, pa se vjerojatno jedino sam Baždarević nije začudio kada je iz njegovih usta par dana kasnije u Tallinnu izašla rečenična konstrukcija koja je nekako uključivala “nastavak započetog projekta”.

Međutim, ništa od te solidne gomile koja se složila u pravo brdo argumenata za promjenu izbornika nije natjerala čelnike Saveza da uopće razmišljaju o (barem eventualnoj) alternativi. Da ih ne poznajem dovoljno dobro, pomislio bih da su religiozni i da im je vjera dovoljno jaka, pa su vjerovali u čudo; jednostavno su se u skladu sa svojim mentalnim sklopom pustili niz vodu i čekali rasplet. Kada je došao onaj najgori i realno očekivani, BiH se našla u situaciji da je u potrazi za izbornikom.

I da je baš nitko ne želi voditi. Nitko ozbiljan, naravno.

Razlog je očigledan i nema gotovo nikakve veze s novcem, kako nam se već godinama pokušava predstaviti. Mjesečna plaća od 15.000 eura neto i dobar bonus za plasman na veliko natjecanje nisu savršeni, ali bili bi dovoljni za solidnog nezaposlenog trenera u reprezentativnim okvirima. Prosjek je to koji, uostalom, imaju Nordijci, a tri su nordijske zemlje izborile Rusiju.

Međutim, stvar je naprosto u tome da nitko ozbiljan ne želi raditi s ljudima kakvi vode NSBiH i u uvjetima koje oni postavljaju. Nitko ne želi raditi s ljudima koji vam žele nametnuti pomoćnike – i to po nacionalnom ključu – odrediti način rada i organizacije, a onda još postaviti visoke ciljeve za čije (ne)ostvarenje isključivo sami odgovarate. Nema nikakvih skrivenih poruka, ovaj se put nema što čitati između redova, stvari su jasne i treba ih reći naglas.

Nitko ne želi raditi s bestidnim kukavicama koje se sakrivaju iza legendarnih imena i bježe od svake odgovornosti.

Budući izbornik, ma kako se zvao i ma tko mu bio ili ne bio otac ili brat, kriv je i prije nego što počeo raditi

Ljudima poput aktualnog predsjednika Saveza Elvedina Begića, recimo. Taj se često volio pohvaliti kako je na čelu jedne od najuspješnijih organizacija u BiH i kako je u njegovom mandatu ostvaren plasman na veliko natjecanje. Volio se slikati s nogometnim legendama, podičiti pozicijom u UEFA-i kao da se ona ne dobiva po automatizmu i lojalnosti velikim šefovima, istaknuti vlastitu važnost u promjenama u NSBiH 2011. Ali kada treba preuzeti i odgovornost za loše stvari, kada se treba suprotstaviti nekome osim novinara, Begić se kukavički sakrije iza istih tih legendi, iza Izvršnog odbora i njegovih odluka. Nikada na pravi način nije stao iza produžetka ugovora Safetu Sušiću nakon Svjetskog prvenstva, nije stao ni iza angažmana Mehmeda Baždarevića, nije istaknuo svog kandidata i argumente zašto bi netko trebao ovaj ili bilo koji put biti izbornik. Samo je šutio i čekao da se okiti njihovim perjem, kao što će čekati i sada; ali kada je na kraju uključen katran, onda se Begić sakrije i utopi u priču o “samo prvi od 15 jednakih članova Izvršnog odbora”, bez čijih se 12 ruku ne može donijeti niti jedna odluka.

I taj Izvršni odbor, naravno, sastavljen je po nacionalnom ključu, a njemu je između ostalog jedan od rijetkih poslova koje ima i taj da odabere izbornika i stane iza svoje odluke. Međutim, IO je, a radio je to i ranije, ove godine došao na briljantnu ideju. Ti ljudi su napravili nešto što su nazvali Komisija za imenovanje izbornika, u nju instalirali dvije trenerske legende (Ivica Osim, Duško Bajević) i dvije igračke legende (Sejo Kajtaz, Zvjezdan Misimović), a čiji je opis posla ukratko bio razgovor s kandidatima i predlaganje budućeg izbornika Izvršnom odboru. Dakle, hladno su lopticu prebacili na ova četiri čovjeka, ili je barem na prvi pogled tako izgledalo.

I tu je započeo pravi cirkus.

Četvorka je (razdvojeno i neformalno) razgovarala s nekoliko kandidata, ali je u startu bilo nemoguće pronaći pretjerano ozbiljnog trenera koji bi pristao da mu anonimusi iz Saveza dodjeljuju asistente. Zato je priča spala na dva u vrhunskim uvjetima manje-više jednako priznata imena. Razgovarali su s bivšim kapetanom reprezentacije i aktualnim trenerom švicarskog Servettea Mehom Kodrom, koji je u tri utakmice 2008. vodio reprezentaciju – prije nego što mu je tadašnja vrhuška Saveza uručila otkaz zbog nelojalnosti – i Amarom Osimom, koji je u dva navrata, između 2001. i 2013., sa Željom dominirao domaćim prvenstvom.

Legendarni Ivica Osim procijenio je da nije u sukobu interesa iako se radi o njegovu sinu, ali nakon obavljenih razgovora od ove četvorke jedini je on Amara vidio kao boljeg kandidata. Ostali su svoj glas dali Kodri, a to nije – blago rečeno – najbolje sjelo novinarima koji su podržavali Osima mlađeg. I sve bi bilo u redu da su iza svog izbora i mišljenja stali svojim imenom i prezimenom i konkretnim argumentima – kako su baš rijetki i uradili – ali za takvo nešto nisu imali, da oprostite, muda.

Lakše se bilo prepustiti navijaštvu, lažima, napuhavanju i tabloidnom žutilu, u koje se brzo uvukla kompletna javnost. Teorije zavjere redale su se kao na traci, svi su odjednom znali sve; tko i zašto gura Kodru i zašto je mjesto rezervirano za Osima, a ono što se činilo da je ionako najviše podijeljena zemlja na svijetu uspjelo se dodatno podijeliti na Osimov i Kodrin tabor i stvari preko noći učiniti gorima nego ikad.

U medijski žrvanj lako je upala velika većina navijača i suština se lako izgubila i pretvorila u priču o ‘našim’ i ‘njihovim’. Čak i onda kada je predsjednik Nogometnog saveza Republike Srpske i član IO Mile Kovačević borbu koju je Kodro zajedno sa navijačima i velikim brojem nogometnih legendi neuspješno predvodio protiv tadašnjih čelnika Saveza – koje će kasnije navodno svrgnuti Begićev Komitet za normalizaciju – sramotno nazvao rušenjem NSBiH, izostala je valjana reakcija mase. Izvršni odbor jednako je sramotno ismijao je i Komisiju za imenovanje izbornika jer je naprosto odlučio da njen izbor u vidu Mehe Kodre nije dovoljno dobar i natjerao ih da traže dalje. Kodro se gospodski povukao, poručio da mu to moral i ljudskost nalažu, a Amar Osim ostao je jedini kandidat za kojeg trenutno znamo, a koji u isto vrijeme nema podršku trojice od četvorice članova stručnog savjeta.

Pat pozicija u kojoj nitko ne može dobiti.

Nogometni savez i ulizivački navijački poluamaterski mediji zajedno su u posljednjih 10 dana uspjeli napraviti nešto što se prije mjesec i pol činilo nemogućim. Uspjeli su dovesti reprezentaciju u najgoru situaciju ikada, a atmosferu pretvoriti u otvoreni sukob između dvaju strana koje sada, samo po sebi bizarno, više i ne postoje.

U isto vrijeme, upravo oni novinari koji su bili toliko inteligentni da su valjda mislili kako ovim cirkusom pomažu svom kandidatu, pripremili su budućem izborniku najgori mogući scenarij – tko god da preuzme reprezentaciju BiH, bit će to u očajnoj atmosferi i s čitavom vojskom neprijatelja prije nego što se lopta prvi put i zakotrlja. Budući izbornik, ma kako se zvao i ma tko mu bio ili ne bio otac ili brat, kriv je i prije nego što počeo raditi.

Za to vrijeme oni koji bi trebali biti prozivani zbog svojih odluka – predsjednik Elvedin Begić i njegovih 14 šerifa – još jednom su sramotno amnestirani bilo kakve odgovornosti i potpuno zaboravljeni.

Još jednom je u Bosni i Hercegovini potpuno zanemarena suština na račun forme; zanemareno je da ne postoji sistem, da ne postoji organizacija, da ne postoji institucija odgovornosti i da je reprezentacija samo jedna velika improvizacija. Zanemareno je da se izbornik ne traži prema potrebama momčadi, nego potrebama potpunih nogometnih neznalica u Izvršnom odboru, koji nemaju toliko dostojanstva da ispoštuju ni stručnu komisiju koju su sami sastavili. Zanemareno je da se ne traži kvaliteta, nego isključivo podobnost i lojalnost. Zanemareno je da je propuštena još jedna prilika za restart. Zanemareno je da je još jednom napravljen veliki korak natrag i da je reprezentacija Bosne i Hercegovine pretvorena u veliki odvratni i sramotni cirkus.

Cirkus koji, upravo zbog svega što zanemarujemo, apsolutno i zaslužujemo.