Na posudbi

Čudo Marinovo

Marin Čilić u Wimbledonu djeluje bolje nego ikad. Zar ne?

Neobično je bilo gledati Marina Čilića u ponedjeljak na Wimbledonu.

Na dvanaestici, terenu koji je tradicionalno među najatraktivnijim za one s najjeftinijim kartama s obzirom na to da na njemu često igraju nositelji, odigrao je meč četvrtog kola protiv Španjolca Roberta Bautiste Aguta. I pobijedio s glatkih 3-0. I to bez i najmanjeg problema. Ispustio je tek šest gemova, zabio 9 asova i 39 winnera.  Iskoristio sedam od devet break lopti, prepustio samo jednu. U potpunosti je dominirao, kontrolirao meč od početka do kraja i suparniku nije ostavljao baš nikakvu nadu.

Bang–bang–bang, hvala i doviđenja; u svlačionicu se zaputio nakon jedva sat i 40 minuta.

U muškom dijelu turnira samo je Roger Federer jučer na terenu bio (dvije minute) kraće. Doduše, i Novak Đoković, koji se nakon (nekoliko sati) zagrijavanja morao vratiti u hotel, i to zahvaljujući epu koji su odigrali Rafa Nadal i Gilles Müller; Luksemburžanin je iznenadio i igrat će protiv Marina u četvrtfinalu.

Ali ono toliko neobično ovog ponedjeljka bilo je baš to što je sve izgledalo tako lako. Ili, ako ne lako, onda tako jednostavno i bez velikih problema. Ustvari, bez svega onoga što od Marinovih mečeva očekujete i za što se kao navijač spremite. Barem u velikim i važnim utakmicama. Nije bilo onih uspona i padova koji kidaju živce; Marin je ovaj put igrao bez glupavih grešaka i oscilacija koje vas dižu i spuštaju, a ustvari frustriraju do te mjere da u jednom trenutku vrištite od sreće i veselja, a u sljedećem čupate kosu i lajete na televizor. Sve dok ne poželite taj isti televizor s balkonske ograde suprotstaviti gravitaciji i završiti svoju i patnju ukućana. Idi u neku stvar i tenis i ja s njim što ga gledam.

Međutim, Čilić je ovaj put djelovao smireno, pribrano i fokusirano, kao čovjek s jasnim ciljem i još jasnijim planom kako doći do tog cilja. A egzekucija je bila gotovo savršena.

Doduše, ako ste Marina redovno gledali ove sezone, onda vas ovakvo njegovo izdanje i nije iznenadilo. Najbolji hrvatski tenisač nije samo u izvrsnoj formi u posljednjih nekoliko mjeseci; on zaista – pa čak i u porazima – igra konstantnije nego ikada prije.

On trenutno igra najbolji tenis svoje karijere; Marin Čilić djeluje kao da mu se konačno poklopilo sve. Ali je li doista?

A početak sezone, sjećate se toga, nikako nije slutio na dobro. U prva tri mjeseca odigrao je jedan ozbiljni turnir, onaj u Acapulcu gdje je došao do polufinala, dok je u ostalih devet mečeva dobio tek dva, a da niti jednom nije igrao s igračem iz top 50 na ATP ljestvici. Stvari su se prelomile u Monte Carlu u travnju; ne toliko što je to označilo prijelaz na zemlju, niti zato što je dobio Tomaša Berdycha i došao do četvrtfinala (poraz od Alberta Ramosa Viñolasa), nego zbog činjenice da je ondje dobio Jeremyja Chardyja. Naravno da to nije bila nekakva senzacionalna pobjeda, ali valja je staviti u kontekst – 71. igrač svijeta upravo je u izbacio Čilića u Miamiju, i to nakon što je Hrvat par tjedana ranije u Indian Wellsu ispao od Taylora Fritza, 136. igrača po ATP ljestvici. No, u Monte Carlu je Marin pregazio Chardyja (6-3, 6-0) i počeo vraćati prijeko potrebno samopouzdanje.

Nakon toga je nastavio tamo gdje je stao s Novom godinom. Osvojio je Istanbul, odigrao solidan Rim pa Roland Garros i u sezonu na travi ušao u vrlo dobroj formi. Polufinalom Hertogenboscha i finalom Queen’sa, te performansama u prvom tjednu Wimbledona pokazao je ono što mu je upravo najčešće i najviše nedostajalo – konstantu igre, rezultata, ali i samopouzdanja, odnosno psihe. Ili prevedeno na navijački, izgleda da nas je prestao živcirati. Barem u onoj mjeri kako je to radio ranije.

Promjena na bolje – opet, izuzmemo li ta tri crna mjeseca s početka ove godine – generalno je došla promjenom trenera.

Nikada objašnjeni otkaz Goranu Ivaniševiću i njegova zamjena Jonasom Björkmanom prošlog ljeta pokazao se kao pravi potez. Čilić je Šveđanina, koji je prethodno trenirao Andyja Murraya, doveo kako bi mu pomogao poraditi na agresivnosti i igri na mreži, te donio stabilnost u igri. I upravo je to ono što gledamo u posljednjih nekoliko mjeseci. Čilić igra agresivnije, ali je činjenica i to da, kako je Björkman objasnio u intervjuu iz svibnja ove godine, s Čilićem taj napredak ide teže nego s Andyjem, koji je prirodno agresivan.

Ipak, napredak u Čilićevoj igri je više nego očit. On trenutno igra najbolji tenis svoje karijere i usto izgleda puno bolje nego ikada prije; nasmiješen, sretan i željan igre. Marin Čilić sada djeluje kao da mu se konačno poklopilo sve.

Ali je li doista?

Ako nas je ovaj Međugorac u zadnjih desetak godina naučio jednu stvar, onda je to da budemo oprezni i da se ne zalijećemo. Da, kada igra svoj najbolji tenis Marin je u stanju pobijediti baš svakoga, i to je u više navrata i pokazao. No, još je u više navrata pokazao da je njegova nepredvidivost dvosmjerna ulica. Da onda kad popusti, kad izgubi fokus, onda nitko ne može zaustaviti kola koja se kotrljaju nizbrdo. Ili kako je nakon prošlogodišnjeg poraza od Federera i ispuštene tri meč lopte njegov otac, onako s vrata obiteljske kuće i sliježući ramena prokomentirao novinarima – nije mu ni prvi, a bogami ni zadnji put.

Uostalom, i ovu je sezonu još uvijek teško suditi, s obzirom na to da je iz top 10 dobio tek Miloša Raonića i Davida Goffina, dok je protiv igrača iz prvih 20 prije Wimbledona dobio još samo Berdycha. Do travnja je izgubio i pet od devet utakmica protiv igrača izvan top 50 na ATP ljestvici. Finale Queen’sa izgubio je od odličnog, ali 35-godišnjeg Feliciana Lopeza. Dakle, je li se doista pronašao i gledamo li trenutno najboljeg mogućeg Marina? Tko zna.

Marin je među Hrvatima oduvijek imao poseban tretman; dijelom upravo zbog činjenice da ih je tako živcirao, dijelom zbog ničim argumentiranog doživljaja da nije izvukao najviše iz svog talenta, a dijelom i zbog svog porijekla. Na kraju krajeva, znate onu o Goranu i njegovom rodnom mjestu bez kojeg bi bio (fiktivni) spolni organ jedne domaće životinje. Čilić je dijametralno suprotne sreće. On se rodio u malenom selu u Hercegovini i njegova važnost Hrvatima otprilike je najčešće mjerljiva s važnošću onog Goranova spolovila ostatku populacije. Barem dok ne dođe u završnice velikih turnira i u priliku da osvoji nešto.

Marinov Wimbledon nikada neće biti toliko zanimljiv i važan Hrvatima kao Goranov. I ne može biti, nije to realno ta priča, nije ni slična, ali ovakav Čilić – ako opet ne krene u svoju omiljenu vožnju roller coasterom – zaslužuje pažnju.

I možda jest neobično, i možda se često uhvatite kako ne možete vjerovati da se to događa, ali je činjenica da je Marina posljednjih mjeseci, pogotovo ovih dana u All England Clubu, lakše gledati i lakše za njega navijati, to svakako jest. Nije to ni idealan ni savršen tenis, ali je dovoljno dobar i konstantan za uživati u njemu bez grčeva u želucu.

I vrijedan vjerovati da može napraviti čudo.