Na posudbi

De Gea: Na rubu šume

Golmanska melankolija i metamorfoza Unitedova broja 1

Nekoliko dana nakon što je Švedska akademija obznanila kako će za tu 1957. godinu Nobelovu nagradu za književnost dodijeliti Albertu Camusu, pariški novinari željni njegove reakcije konačno su ga pronašli – i to na tribinama legendarnog Colombesa.

Francuski književnik i filozof bio je redovni posjetitelj utakmica tada solidnog prvoligaša Racinga, za koji je počeo navijati iz prilično jednostavnog razloga. U studentskim danima u Alžiru, prije nego što će njegov skromni san o barem solidnoj nogometnoj karijeri prekinuti dijagnosticirana tuberkuloza, Camus je stajao na golu sveučilišne momčadi koja je nosila, baš kao i pariški Racing, bijelo-plave majice. Njegov usvojeni, ali jednako voljeni tim tog je dana izgubio, i to zahvaljujući velikoj pogrešci vratara, a frustrirani Camus – kojeg je iritiralo to što su ga novinari na nogometnoj utakmici zapitkivali o Nobelu i izdašnoj novčanoj nagradi – svoju je pažnju posvetio isključivo upravo nesretnom golmanu.

“Ne bismo ga trebali kriviti za ovaj poraz”, rekao je između ostalog. “Tek kada si sam usred šume – au milieu des bois – okružen skrivenim krvoločnim zvijerima, shvatiš koliko je zapravo teško”.

Nešto malo više od šest godina prošlo je od prve natjecateljske utakmice koju je David de Gea odigrao za Manchester United.

Nejaki mršavi dječarac tek je bio prevalio svoju dvadesetu, a Sir Alex Ferguson došao mu je na noge s 18 milijuna funti namijenjenih transferu na Old Trafford. Nekih 50-ak utakmica u Atletico Madridu bilo je solidno iskustvo; ali kada je tog kolovoza istrčao na travnjak, ti su se milijuni pretvorili u uteg na njegovim slabašnim koščatim ramenima s kojih je dres doslovno visio, pa mu je Wembley valjda izgledao baš kao velika, strašna i mračna šuma iza čijih grana samo svjetlucaju desetine tisuća krvi žednih očiju. S druge strane livade bio je jednako krvoločni Manchester City, a De Gea je do poluvremena na duši već nosio dva pogotka gradskog rivala. Za prvi, nakon slobodnog udarca sa strane, nije bio siguran ostati na crti ili istrčati, a drugog se jasno sjećam; Edin Džeko je odapeo po zemlji s 20-ak metara, nešto što ne radi baš često, a lopta je čudnim efeom prošla ispod Španjolca i zakoprcala se u golu.

Spasit će ga suigrači s tri gola u drugom poluvremenu i United će osvojiti Community Shield, ali Englezi su već isukali svoje 18 milijuna puta naoštrene skalpele i počeli secirati zavezanog zamorca.

De Geina prilagodba engleskom nogometu generalno nije išla onako kako su se on i Ferguson nadali. Iako su mu navijači čitavo vrijeme držali leđa, a Škot ga branio osim u par navrata kad je završio na klupi, Španjolac se nastavio gubiti. Premierligaški debi otvorio je pacerskim golom protiv West Bromwich Albiona, a greške su nastavile dolaziti u serijama. The Times ga je usporedio sa želeom, a jedan tabloid poručio kako se navijači ne trebaju truditi zapamtiti njegovo puno ime i prezime – David de Gea Quintana – jer će ga ionako uskoro zamijeniti netko bolji. Stvari su izgledale loše.

Uostalom, to što je Sir Alex Ferguson u to vrijeme izabrao De Geu za svog vratara budućnosti bilo je samo po sebi čudno.

Ne, naravno, zbog njegova golmanskog talenta; David je u to vrijeme bio ne samo jedan od najtalentiranijih, nego i najboljih golmana svoje generacije. Iako je tek s 14 odlučio da će krenuti očevim stopama – Jose De Gea branio je za Getafe – i s pozicije napadača prijeći među stative, David se probijao brzo i već sa 17 je potpisao svoj prvi profesionalni ugovor s Atletico Madridom. Brzo je stigao do prve momčadi, s kojom je osvojio Europa ligu i europski Superkup.

Među vrhunskim vratarima i najmanje promjene dijele one najbolje od prosječnih

Međutim, činjenica je da je De Gea bio vratar potpuno drugačijeg profila, ili je barem tako djelovao, od onoga koji je u to vrijeme želio Alex Ferguson. Škot je 1990-ih imao legendarnog Petera Schmeichela i doslovno je godinama pokušavao ako ne pronaći, onda stvoriti njegovu kopiju. Danac poljskih korijena jest bio jedan od najboljih golmana svih vremena; kompletan, vrhunski vratar sjajnih refleksa i odlične tehnike, ali je bio i vođa momčadi, mrcina nabijena testosteronom koja je vladala terenom i zapovijedala suigračima i unosila strah u kosti protivniku. Sličan karakter Ferguson nije mogao pronaći sve do angažiranja veterana Edwina van der Sara; u međuvremenu se mučio s Markom Bosnichem, Massimom ”Slijepim Venecijancem” Taibijem, Royom Carrollom, Ricardom, te Fabienom Barthezom i Timom Howardom, ali samo je u Nizozemcu našao golmana dostojnog Schmeichela.

Koščati De Gea ne samo da na terenu nije ostavljao dojam pretjerano čvrstog i glasnog momka koji vlada šesnaestercem; on je bio i potpuno atipični vratar za španjolsku golmansku tradiciju.

Za njenog začetnika smatra se legendarni Ricardo Zamora, Katalonac koji je u 1920-im i 1930-ima smatran jednim od najboljih golmana na svijetu. El Divino je branio i za Espanyol i za Barcelonu, ali je svoje najbolje dane proveo u dresu Real Madrida. Zamora je bio jedna od prvih velikih zvijezda španjolskog i svjetskog nogometa, što ga je zamalo koštalo života u Građanskom ratu. Njega je u Francovoj reprezentaciji naslijedio Barcelonin Antoni Ramallets, osvojivši pet titula najboljeg vratara prvenstva u šest godina. I on je bio Katalonac, a nakon njega dominaciju španjolskom školom preuzeli su Baski – prvo Jose Angel Iribar, a potom Luis Arconada i Andoni Zubizarreta. I svi su – a to, naravno, nije slučajnost – karijeru, barem reprezentativnu, završili obilježeni velikim pogreškama.

Jimmy Burns je u sjajnoj knjizi La Roja: A Journey Through Spanish Football tamošnje legendarne reprezentativne golmane usporedio s Don Quixoteom – personifikacijom ideala koji su Španjolsku trebali napraviti ponovno velikom i bastionom za suparnika, a završili su totalnim neuspjehom.

Novu generaciju vrhunskih španjolskih golmana – među kojima su, između ostalih, bili Santiago Cañizares, Pepe Reina, Jose Molina i Victor Valdes – predvodio je Iker Casillas. On je rođen u Móstolesu, na rubu Madrida, ali njegova priča opet je barem nekako povezana s Baskijom. U Bilbau je radio njegov otac, a dovitljivi Baski vole ispričati legendu po kojoj je tamošnji ulični čistač cipela njegovoj trudnoj supruzi prorekao kako će joj sin biti vrhunski vratar i braniti za Athletic. Nije da nije bio blizu. No, obitelj Casillas preselila se u Madrid nekoliko dana prije njegova rođenja, a Sveti Iker postao je legenda Real Madrida i lider nove škole španjolskih golmana.

Baš kao što je Schmeichel tvrdio da mu je bavljenje rukometom bilo jedna od prednosti u golmanskom razvoju, tako su i Španjolci uvjereni da su sportovi poput rukometa, vaterpola te košarke – kojom se u djetinjstvu bavio De Gea – te najviše od svega tradicionalne baskijske pelote unaprijedili razvoj njihovih nogometnih golmana. Usto je UEFA 2010. na seminaru za golmanske trenere predstavila zanimljivu teoriju po kojoj je činjenica da Španjolci u pravilu igraju na tvrđim terenima, što tjera njihove vratare da traže novi pristup i izbjegavaju klasične parade, presudna u evoluciji tamošnjeg stila branjenja.

Međutim, u čitav taj koncept, kombinaciju starog i novog, David de Gea se i dalje nije pretjerano uklapao.

Nije bio nužno predodređen za golmana; igrao je u polju i čak bio najbolji strijelac svoje lokalne momčadi, onda je na probnoj utakmici za omladinske kategorije Atletica primio pet komada, a vrlo brzo je shvatio i da ima velikih problema s vidom – on jako slabo vidi na blizinu. Nije da mu je čitanje pretjerano potrebno, ali nije bio poznat ni po svojoj radnoj etici i disciplini, a najviše od svega se izdvajao tjelesnom konstitucijom – sa 193 centimetra bio je mnogo viši od Casillasa i društva, a na prvom vaganju u Manchesteru težio je tek 71 kilogram. Malo jači mančesterski vjetar mogao mu je biti ozbiljni neprijatelj.

Međutim, Ferguson se – a Škot je navodno tih dana imao i kontakt sa Schalkeom, koji je bio spreman prodati Manuela Neuera – u De Geu zaljubio na prvi pogled. Samo dvaput je Sir Alex u svojoj karijeri propustio voditi utakmicu Manchester Uniteda s klupe; u noći kada mu se sin ženio – toliko mu je tada bilo stalo do derbija sa Cityjem – i u noći kada je skautirao Davida. United je bio na ponovljenoj utakmici Liga kupa protiv Scunthorpe Uniteda, a Sir Alex na tribinama Mestalle, gdje je gledao De Geu protiv Valencije. Nakon 65 minuta pružio je ruku tadašnjem treneru vratara Ericu Steelu i složio se da su pronašli Van der Sarova neočekivanog nasljednika.

Od te 2011. i dolaska u United, čisti talent, fokus, koncentracija, refleksi, pribranost, pa čak ni samopouzdanje nisu ni u jednom trenutku bili problem za De Geu. Ali teška prilagodba na život i vrijeme u Manchesteru, u kojemu je na početku kuću dijelio s roditeljima, te prije svega nedostatak snage, koštali su ga slabih performansi i nepovjerenja javnosti. Čak i kada je počeo braniti bolje, stalno ga se povezivalo s povratkom u domovinu, a ostaje legenda da ga je samo kvar uređaja spriječio u transferu u Real Madrid.

David de Gea u međuvremenu je doživio potpunu metamorfozu i potpuno se prilagodio okruženju. Promijenio je način života, promijenio je način rada i na kraju unaprijedio svoj golmanski stil. Dečko koji se trpao tacosima, spavao četiri puta dnevno i zadnji dolazio, a prvi odlazio s treninga mentalno je i fizički napredovao. A među vrhunskim vratarima ustvari i najmanje promjene dijele one najbolje od prosječnih.

Jose Mourinho prošle je subote istupio pred mikrofone i poručio kako je u tek završenom trijumfu njegova Manchester Uniteda na Arsenalovu Emiratesu svjedočio izvedbi najboljeg nogometnog vratara na svijetu. S njim se gotovo u glas složio i te utakmice svjesni dio svijeta; De Gea je obranio 14 lopti, još jednom bio najbolji igrač svoje momčadi i zaslužio sve pohvale koje na njegov račun doslovno pljušte u posljednjih nekoliko dana. No, De Gea je za vrijeme utakmice, ali i nakon nje, bio potpuno isti – miran, staložen i hladan, prihvaćajući sve ono što mu se događa kao dio svakodnevice. Svjestan da oni koji su ga do jučer najžešće kritizirali nakon jedne ili dvaju pogrešaka staju u red i vade svoje naoštrene skalpele.

Jer David de Gea zna kako je biti sam u šumi i kako u tu šumu, prije ili kasnije, svaki vratar s vremena na vrijeme opet zaluta.