Bit ću toliko slobodan da pretpostavim da tri i pol sata iza ponoći, i to u noći s nedjelje na ponedjeljak, nije pretjerano popularan termin čak ni među konzumentima industrije zabave za odrasle, a kamoli među onima koji čekaju jednako važnu prijateljsku utakmicu dviju selekcija bez njihovih glavnih zvijezda.
Ipak, ionako povremeno bizarna ali zanimljiva knjiga s radnim naslovom Povijest bosanskohercegovačkog nogometa upravo je u to vrijeme dobila još jednu i to vrlo važnu stranicu. Malo više od 20 dana nakon što je zašarao papir koji predstavlja ugovor i nervoznog i znojnog predstavljanja pred novinarima, Robert Prosinečki je – od svih gradova! – u Los Angelesu u remiju bez golova sa selekcijom domaćina prvi put kraj aut linije odslušao himnu Bosne i Hercegovine te tako i službeno debitirao kao novi, jubilarni 10. po redu, izbornik nogometne selekcije ove zemlje.
Samo što ustvari nije. Barem ne za stvarno.
Što je uopće nogometna reprezentacija BiH, koja do jučer nije ni imala izbornika, radila u porno terminu – izvan FIFA kalendara i u trenutku dok su prvenstva zemlja iz kojih dolazi većina njenih igrača u punom jeku – tako daleko od domovine?
Stvar je u principu poprilično jednostavna. Dobro je poznata činjenica da Bosna i Hercegovina ovog ljeta neće igrati ozbiljan nogomet. Njeni navijači ne moraju se brinuti za tričarije poput snalaženja na mapi moskovske podzemne željeznice, kampiranja u Nižnjem Novgorodu, spavanju na obalama Volge ili stopiranju do Jekaterinburga. Toga ih je poštedjela njihova brižna selekcija, pa će ovu zemlju u Rusiji tek kao počasni gosti, rado viđeni pokorni glasači i izdašni turisti, predstavljati samo čelni ljudi nogometnog saveza.
Prosinečkom je ovo putovanje nametnuto silom prilika i na njemu je mogao izgubiti puno, a dobiti jako – jako, jako! – malo
Kao oni koji donose izvršne odluke takvi bi, barem prema papiru, trebali biti i odgovorni za sportske i poslovne uspjehe organizacije koju predvode. Međutim, to što se BiH drugi put zaredom nije plasirala na veliko nogometno natjecanje i što je tako direktno izgubila desetak čistih milijuna eura nagrade – i a njena ekonomija indirektno valjda barem još toliko – posla je koštalo tek najslabijeg u hranidbenom lancu, izbornika Mehmeda Baždarevića. Tim istim čelnicima Saveza, dokazanim biznismenima kakvi jesu, tako je logično preostalo samo jedno rješenje kako bi se spasili crvenog na računu, a to je prodaja nastupa nogometne reprezentacije.
Kada je došla (usto, jedna od rijetkih) ponuda iz Sjedinjenih Država, u kojima je Bosna i Hercegovina u posljednjih šest godina i prije ovog termina odigrala pet prijateljskih utakmica – dvije više nego u BiH – nije se pretjerano moralo niti moglo razmišljati. To što u tom trenutku razočarana selekcija nije imala izbornika, što nije FIFA-in termin i što velika većina igrača neće biti dostupna, uopće nije bilo važno. Jednostavno, ti ljudi nisu imali izbora – novac im je potreban za normalno funkcioniranje Saveza.
U međuvremenu su u Sarajevu, nakon bizarnog i sramotnog izbornog cirkusa, odlučili da će novi izbornik biti Robert Prosinečki, te ga bez pretjeranog stida i automatski stavili pred svršen čin. Prosinečki je tako, kratko nakon što je spakirao kofere u Bakuu i tamošnju postelju zamijenio sarajevskom, morao okupiti momčad i povesti je na drugi kraj svijeta, gdje je preksinoć odigrala tih pristojnih neriješenih 0-0 protiv Sjedinjenih Država, i gdje će, također u društvu prsatih ljepotica na ostalim kanalima u četvrtak rano ujutro, odigrati još sa starim poznanicima, selekcijom Meksika.
Jasno, s obzirom na to da se igralo izvan FIFA termina, svi ozbiljniji kandidati i njihove poluozbiljne alternative – čast izuzecima – su morali ostati u svojim klubovima, a Prosinečki je momčad morao praviti iz domaćeg prvenstva. Da se razumijemo, to u principu nije loše – ovakve utakmice itekako su potrebne selekciji kakva je BiH kako bi povremeno na barem malo većoj sceni vidjela kako funkcioniraju oni koji se igrački razvijaju u slabašnom domaćem prvenstvu. Dijasporski bazen sve je plići i Bosanci će uskoro morati početi raditi totalni remont instalacija na onom u svom dvorištu žele li sa sljedećom generacijom imati bilo kakvu kompetitivnost. Usto, ako ovakve utakmice mogu donijeti i prijeko potrebni novac u blagajnu saveza, onda zaista nema prostora za kritike na račun organizacije i puta preko oceana.
Međutim, problem je u činjenici da je zadnja utakmica u Premijer ligi Bosne i Hercegovine odigrana 10. prosinca 2017. – čitavih 27 dana prije nego što je Prosinečki znao da će biti na klupi ove selekcije. Što je, jasno, značilo da će Žuti sastavljanje svog prvog reprezentativnog popisa morati prepustiti suflerima i savjetnicima i da će izbor u potpunosti ovisiti o mišljenju drugih ljudi koje on slabo ili nikako poznaje, a da će njegovo osobno viđenje situacije biti potpuno nevažno.
To je samo po sebi loše za početak vrlo važnog posla kakav pripreme za kvalifikacije jesu, a stvari su dodatno zakomplicirane činjenicom da je prljava, bezobrazna i najviše od svega idiotska kampanja koju su vodili pojedini mediji u Bosni i Hercegovini maksimalno podijelila javnost i zatrovala atmosferu. Tako se gostovanje u Sjedinjenim Državama ustvari i prije nego što je Prosinečki preuzeo ovu momčad – jer isto bi bilo svakom izborniku – pretvorilo u plutajuću minu i prvu veliku prepreku; očekivanja i pritisak su za ovakvu nevažnu utakmicu bili preveliki, a izbornikov utjecaj gotovo nikakav.
Uglavnom, da skratimo priču, ono što bi prva utakmica trebala biti – predstavljanje novog izbornika, njegova sustava i načina rada momčadi i javnosti, odnosno prilika za njega da se upozna s materijalom s kojim će raspolagati u iduće dvije godine i s kojim će pokušati ostvariti pred sebe postavljeni cilj – plasman na Europsko prvenstvo – pretvorilo se u mnogo kompleksniji, ali u isto vrijeme mnogo manje važan posao za Prosinečkog. Ovo je putovanje koje mu je nametnuto silom prilika i na kojemu je novi izbornik mogao, da je kojim slučajem momčad teško poražena, u ovakvoj toksičnoj atmosferi kakva jest izgubiti puno, a dobiti jako – jako, jako! – malo. Ali iz kojeg se, barem prema prvom rezultatu i srećom po njega, Prosinečki iskoprcao bez većih posljedica.
Zato je utakmica s Amerikancima bila sretni debi koji to zapravo nije ni bio.
Momčad sastavljena od igrača iz domaćeg prvenstva te pojačana veteranom Harisom Medunjaninom i Qarabagovim vratarom Ibrahimom Šehićem imala je sasvim solidnu predstavu, s obzirom na uvjete. Sastali su se ovi momci prvi put, prvi i zadnji put igrali u ovakvom sastavu, a ipak djelovali korektno, disciplinirano i s konkretnom idejom u igri. Jest bilo očekivanih pogrešaka, manjim dijelom i panike, sve kao rezultat neuigranosti – doduše, kod nekih i nedostatka kvalitete – ali zato nije bilo preskakanja igre, nije bilo previše improviziranja i čini se da je bila barem malo vidljiva nit koju je kroz ovu limitiranu momčad provukao Prosinečki.
Nekoliko je individualaca, poput jako dobrog Luke Menala ili solidnog Ognjena Todorovića, odnosno Marijana Ćavara koji je odigrao poluvrijeme, ostavilo dosta dobar dojam. Naravno, generalno je to daleko od smiješne slike kakvu je dio javnosti preko noći euforično prihvatio, o nekakvom magičnom nastupu selekcije Premijer lige čiji igrači su ustvari zapostavljeni i sasvim slučajno neotkriveni talenti koji bi pokorili Europu samo da igraju na boljim terenima, ali bila je to utakmica protiv jednako kvalitetnog suparnika koja je na kraju zaslužila pozitivnu i zadovoljavajuću ocjenu.
Međutim, isto tako je sasvim jasno da je ovo utakmica prema kojoj se o budućnosti nekakve Robijeve vizije njegove momčadi apsolutno ne može suditi. Jednostavno, ovo što je Prosinečki poveo u Kaliforniju i Teksas nije nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine; ne ona koja će na jesen krenuti u Ligu nacija, a potom i kvalifikacije za Europsko prvenstvo. Ovo je prisilni, ali dobar i zanimljiv eksperiment iz kojeg će možda Prosinečki dobiti bolju sliku o igračima iz domaćeg prvenstva koje će tek trebati detaljnije pratiti u nastavku sezone. I koji će uskoro možda dobiti i ozbiljniju priliku i, ako budemo sretni, od kojih će na kraju i izvući dvojicu ili trojicu nogometaša za pojačati konkurenciju među 30-ak onih koji će biti u momčadi za natjecateljske utakmice. Ali ne i mnogo više od toga.
Odgovori na ozbiljna pitanja o tome što će konkretno Žuti donijeti Bosni i Hercegovini, ona o njegovu sustavu, načinu rada, odnosu prema igračima i obrnuto, cjelokupnoj organizaciji ili bilo kakva naznaka onoga što nas čeka u iduće dvije godine nakon debija novog izbornika i dalje će ostati apsolutni misterij. Za nešto blizu toga morat ćemo pričekati prvo pravo okupljanje reprezentacije, ono za službeni FIFA-in termin u ožujku, a onda i utakmice na ljeto, za koje – uzgred budi rečeno, nije da nismo navikli – NSBiH i dalje nema imena suparnika.
Povijest bosanskohercegovačkog nogometa zaista jest u ponedjeljak rano ujutro dobila novu i vrlo važnu stranicu, ali na njoj je zasad zapisano samo to da se Robert Prosinečki predstavio kao novi izbornik, dok je ostatak i nakon prvih 90 minuta potpuno prazan, a bit će jednako prazan i nakon idućih 90 protiv Meksika u San Antoniju, bez obzira na igru ili rezultat.
