Na posudbi

Duletova prva lopata

Je li BiH-košarka pred novim početkom?

U posljednjih desetak godina na prste jedne ruke mogao bih izbrojati pozitivne tekstove koje sam napisao o bosansko-hercegovačkom sportu. O bilo kojem sportu u ovoj nesretnoj zemlji.

Na stranu sada ona euforija pred SP-u u Brazilu, kada si se i najmanjom kritikom nogometne reprezentacije i njenih (politički korektnih) Zmajeva automatski kvalificirao za narodnog neprijatelja. Ili gomile onih poglupih tekstova tipa “ajmo, momci, ovo dobiti; srce na teren, dati 110 posto od sebe, dišemo k’o jedno” pred jednu – a koja to nije bila? – od povijesnih utakmica ili barem (stolno)teniskih mečeva. Pravih, velikih, pozitivnih sportskih priča koje su dolazile iz Bosne i Hercegovine, koje su imale svoju glavu i rep, pravi razlog, sustav čiji su proizvod, nije bilo gotovo nikako. Ili su dolazile poput ovog pomračenja mjeseca, jednom u 100 godina.

I da se ne lažemo, u jednom trenutku to zaista jako umori.

Čitava ta negativnost, priča o krpljenju kraja s krajem, rupama u kakvim sportaši jedva preživljavaju, nesposobnim i – kada sam već politički korektan – neinteligentnim ljudima koji taj sport vode u propast. Malim i velikim lopovima, sitnim i krupnim klošarima, šibicarima i prevarantima, mitu, korupciji, improvizaciji. I konstantnom padu kvalitete sporta. Postalo je frustrirajuće – i pod tim mislim do granice na kojoj od muke glavom lupate u zid – gledati (i pisati o) bosansko-hercegovačkim klubovima, reprezentacijama i sportašima, koji su gotovo u pravilu sve lošiji i lošiji. I to ne u odnosu na “bilo je bolje u ono vrijeme” prije 50 ili 30 godina, nego čak u odnosu na ono što smo gledali prije 10 ili pet godina.

Zato smo – mi, kao Bosanci i Hercegovci – natjerani filtrirati priče. Prosijavati ih i kroz najsitnije sito, očiju zavezanih najtamnijim mogućim povezom, ne bi li nekako iz njih napipali barem nešto dobro, nešto što će nas održavati sportski živima. I dati kakvu-takvu nadu.

Priča o košarkaškoj reprezentaciji baš je takva.

Ona je u principu pozitivna, stvarno jest. Jer prije nešto malo manje od godinu dana bila je to ekipa koja se doslovno raspadala. Igrali su momci utakmicu kvalifikacija za Europsko prvenstvo protiv Rusije u tuzlanskom Mejdanu, u njoj su ispustili +16 i na kraju izgubili 78-67. I međusobno se pobili i onako seljački popljuvali, prvo nasred terena, a poslije i u medijima. Izbornik Damir Mulaomerović možda je htio najbolje, ali nije znao kako bi to izveo, kako bi dobio tu jednu važnu utakmicu, i tu mu je bio kraj. Ustvari je taj kraj bio i više nego očit i ranije, jer je bilo jasno da taj čovjek nema gotovo nikakvog autoriteta nad mladom momčadi. I ona je ona to – momčad – automatski prestala biti. U 13 izdanja Eurobasketa od bosanske neovisnosti bio je to tek četvrti put da reprezentacija nije izborila plasman na završnu smotru; bilo je to klizanje po dnu.

KSBiH je posegnuo za rješenjem kojim su se i prije u Sarajevu krpale rupe – doveo je veliko trenersko ime. Dobro, Aco Petrović nije bio u rangu Duška Ivanovića, ali obojica su vrhunski odigrali ulogu vatrogasca u kojoj su svojom individualnom sposobnošću izvukli maksimum od limitiranog kadra i napravili kakav-takav rezultat. Odnosno, rezultat dovoljno dobar da pokrije i sakrije sve crne rupe u kojima se koprcala košarka.

Košarci u BiH najviše od svega treba restart, potpuno novi početak, konkretni plan i izgradnja sustava iz temelja. Prvu lopatu za taj temelj bacio je Vujošević

Međutim, kad je Mulaomerovića naslijedio Duško Vujošević, za razliku od svojih prethodnika ostao je i bez to malo solidnog kadra što je BiH imala. Doslovno. I, ruku na srce, nije ni čudo – usred ljeta su igrali nekakve predkvalifikacije za Svjetsko prvenstvo pa su oni najbolji, kao i oni koji misle da to jesu, izborniku poslali košaricu.

Bolesnog i umornog Vujoševića to nije pokolebalo.

Možemo raspredati o njegovim kvalitetama, možemo raspravljati i o onome što je napravio izvan komfort-zone svog Partizana, ali to u ovakvoj situaciji nije ni bilo važno. Ono što jest bilo važno je to da je Vujošević trener sa stavom, autoritetom i mudima. Otpatke onoga što je trebalo biti momčad skupio je na jedno mjesto, dodao im nekoliko perspektivnih dječaka i od njih napravio ekipu. Ne pretjerano kvalitetnu i ne pretjerano dobru košarkašku ekipu, ali skupinu igrača koji su zaista igrali iznad svojih realnih mogućnosti, i bacali se na glavu za svakom loptom. Na kraju su to i najbolje pokazali – u Armeniji su igrali bez bolesnog Vujoševića na klupi; hitno je prebačen na Vojnomedicinsku akademiju u Beogradu, gdje su mu morali liječiti gangrenu na prstu stopala.

Bosna i Hercegovina je predvođena Džananom Musom, uz odlične Obrada Tomića i Edina Atića slavila u Erevanu. Iako je izgubila dvije utakmice od Švedske, uz dva trijumfa nad Armencima i Slovacima momčad u kojoj su bila samo trojica igrača iz Mulaomerovićevog (također slabašnog) tima, uspjela se kvalificirati za kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. I to je pozitivna priča. Duško Vujošević i ova mlada ekipa pozitivna su priča.

Ali činjenica je i to da je to priča koja je morala proći kroz ono sito i na koju se i dalje gleda zavezanih očiju.

Jer ona nije posljedica nekakvog sustavnog rada, nije priča s glavom i repom. To što je BiH uopće završila u nečemu što su kvalifikacije za kvalifikacije i što slavi trijumf nad neugodnom Armenijom i rutinski gubi od zajebane Švedske, odnosno to što u tom neželjenom natjecanju igra s mladom, nezrelom, neiskusnom ali očigledno talentiranom momčadi nije posljedica nužnog restarta. Taj restart je košarka u BiH morala dobiti i proći makar silom, ali nije – ovaj rezultat zapravo je samo još jedan uspjeh jednog čovjeka i njegove sposobnosti da od znate već čega ipak napravi jestivu pitu.

Ili, kako biste vi u Hrvatskoj rekli, burek s govnom.

Jer košarka u BiH danas ustvari nije u nimalo boljoj situaciji, čak ni prividno, nego što je bila u trenutku kada je Vujošević instaliran za izbornika. Štoviše, dalo bi se zaključiti i da je u lošijoj; i dalje kubure s novcem i katastrofalnom organizacijom, i dalje se prepiru preko društvenih mreža i medija, i dalje je domaća liga poluamatersko natjecanje sada i dodatno načeto Drugom ABA ligom, i dalje nemaju jasan sustav i plan. I dalje je ta košarka ista ona cijev zakrpana izolirkom – doduše, u ovom slučaju dobrom i čvrstom, ali i dalje samo jednom malom vrpcom – i ona može u svakom trenutku popustiti i u praksi pokazati u kakvim fekalijama zaista pliva.

Lijepo je za trenutak pobjeći od stvarnosti i za promjenu ispričati neku pozitivnu priču. Dule Vujošević i njegovi klinci, odnosno ono što su napravili u posljednjih mjesec dana, to zaista jesu. Međutim, realnost je da je BiH još uvijek samo na onih pola koraka prema naprijed i da u ovom trenutku ne izgleda kao da točno zna kako najbolje iskoristiti Vujoševića i čitavu ovu pozitivnu priču. Za sada su zastali na proslavi nečega što bi trebalo biti i ustvari jest tek usputni mediokritetski rezultat.

Košarci u BiH – ili barem košarkaškoj reprezentaciji – najviše od svega treba restart, potpuno novi početak, konkretni plan i izgradnja sustava iz temelja. Prvu lopatu za taj temelj bacio je Vujošević, čovjek koji je jedan od najboljih majstora za taj posao. Sada je na ljudima iz KSBiH da to konačno shvate, nauče kako ga iskoristiti i ovu pozitivnu priču pretvore u samo njen početak, kratko prvo poglavlje.

Pitanje je znaju li. I hoće li.