Vrijeme leti, ima od te utakmice sada već više od pola godine, za mnoge je ona već odavno zaboravljena. Međutim, izuzetno je važna jer vjerojatno nikada u povijesti sporta na našim prostorima jedna reprezentacija nije tako dobro samo jednim svojim nastupom dočarala kompletnu situaciju u sportu i zemlji koju predstavlja. Hoću reći, je li, reprezentirala košarku u Bosni i Hercegovini.
Košarkaška reprezentacija BiH je u rujnu prošle godine u tuzlanskoj dvorani Mejdan u okviru kvalifikacija za Eurobasket dočekala selekciju Rusije. Bila je to utakmica u kojoj je na prvi pogled sve izgledalo savršeno; prepuna dvorana, odlična atmosfera i sjajan početak BiH, momčadi koja je bila gotovo pa idealan spoj iskustva i mladosti i koja je, činilo se, bez problema gazila renomiranog protivnika. Na kraju prve četvrtine imala je 10, a tijekom drugog perioda i 16 poena prednosti.
Ali kada je kanalizacijska cijev puknuta i popravljena tek izolir-vrpcom, ona najčešće popusti kada to najmanje trebate. A znate već što tada ispliva na površinu.
Uslijedio je opći kaos na terenu; glavne zvijezde momčadi su se raspucavale sa svakom primljenom loptom i ostavljale dojam da se ne poznaju ili bar ne podnose. Izbornik Damir Mulaomerović sa strane je sve to nijemo gledao – ne posjedujući znanje, ali prije svega ni autoritet da bi se nosio sa takvim raspadom sistema. I jasno, prednost se topila, Rusi su okrenuli, a nervoza se završila međusobnim sukobom Mirze Teletovića, kapetana, najiskusnijeg i najboljeg igrača ove momčadi te Džanana Muse, mladog, perspektivnog i nadobudnog tinejdžera. Sijevnuo je šamar, puštena je i koja suza, izletjela i poneka psovka, kasnije i međusobne optužbe, svađe, suspenzije.
Međutim, bila je to, kako rekoh, i savršena slika svega onoga što se već godinama događa oko KSBiH. Institucija je to čiji se bivši i sadašnji čelnici – ali i menadžeri igrača – raspravljaju preko medija, koji se međusobno optužuju za nerad, u kojoj je sasvim normalno da izbornik dobije priliku jer je daleko najjeftiniji, ne i kompetentan, i u kojem je opet od kvalitete rada važnija nacionalna pripadnost.
O stanju domaće košarkaške lige, uvjetima za klubove, organizaciji natjecanja, podjeli na nacionalne torove, te radu u omladinskim selekcijama također bi se imalo mnogo toga izustiti, ali malo toga pozitivnog reći. Usto je savršeno normalno da neki igrači biraju kada će, gdje i kako putovati, hoće li, kada i koliko igrati za nacionalni tim, odnosno način na koji će taj tim igrati.
Dakle, barem za nekoga tko ovo sve prati kao navijač, košarka u BiH je opći i teško objašnjivi kaos u čijem stvaranju aktivno i podjednako sudjelujemo svi – čelnici Saveza, izbornici i igrači, pasivni navijači i izrazito pasivni mediji. Jer na kraju dana, istina je da većina i ne razmišlja o rupama na kanalizacijskim cijevima dok god one drže vodu i sve što ide s njom; dok god izolirka dovoljno dobro funkcionira – odnosno, dok god reprezentacija pravi kakav-takav rezultat.
Zato su u Sarajevu svjesni da im je u ovom trenutku najvažnije što bolje improvizirati, što bolje zakrpati tu cijev i najvažniji eksponat u izlogu – A reprezentaciju – učiniti barem prividno uspješnim, odnosno uspješnijim nego što jest. A nakon svega što se izdogađalo te noći u tuzlanskom Mejdanu i danima koji su uslijedili, čak i u KSBiH su postali svjesni da im treba netko s velikim mudima, bez dlake na jeziku, s autoritetom prevelikim i za najveće zvijezde, netko tko će lupiti šakom od stol i tko će biti spreman na sebe preuzeti (a i ide im na ruku da sa njih skine) odgovornost.
Za to teško da su mogli izabrati boljeg čovjeka od Duška Vujoševića.
BiH je dovođenjem Vujoševića napravila pola koraka prema naprijed, ali sada mora iskoristiti takvo ime i stvoriti mu uvjete da napravi sustav iz tog kaosa
Ne trebam nabrajati sve što je Dule Vujošević napravio u europskoj košarci. Ako mu baš hoćete umanjiti značaj, onda je možete ograničiti na ‘regionalnu’ (on za sebe voli reći da je Jugoslaven; veli da mu je upravo kompleksnost BiH kao društva i sličnost s bivšom Jugoslavijom jedan od motiva za preuzimanje BiH). Nema sumnje da se radi o vrhunskom stručnjaku, ali za ovu Bosnu i Hercegovinu važnije je upravo to da je trener starog kova. Da nije slatkorječivi moderni stručnjak, sa silnim crtanjem po pločama, filozofiranjem i engleskim terminima zbog kojih drugi misle da su elokventniji i kvalitetniji nego što jesu. Da je trener koji je spreman napraviti oštre rezove, svakome reći što mu ide i od skupine talentiranih individualaca napraviti ono što već godinama nisu. Momčad.
Jer BiH zaista ima nekoliko talentiranih invidividualaca i mladih igrača koji obećavaju, ali su sputani kaosom oko njih. Da se razumijemo, nije to nikakva vrhunska kvaliteta niti će tako skoro konkurirati za nekakav ozbiljni rezultat na velikim natjecanjima, ali je ovakva BiH dovoljno dobra da bude barem ono što jest bila i s ranijim generacijama; konstanta europske košarke.
U Sarajevu se uzdaju u Vujoševićevu sposobnost da od igrača izvuče maksimum i pretvori ih u bolje nego što realno jesu. To je mantra koje se držao u Partizanu; stvarao je igrače iz omladinskih selekcija ili od onih jeftino dovedenih, ali gotovo po pravilu su iz Beograda odlazili kao kvalitetniji i kompletniji igrači nego što su bili kada su onamo došli i opet, možda po modernim standardima Dule nije prototip savršenog trenera, psihologa i taktičara, ali je – barem je do sada bio – rođeni lider i autoritet, baš ono što Bosanci i Hercegovci trebaju.
Dva će vrlo važna pitanja ostati otvorena i nakon što Vujošević preuzme komandnu palicu.
Prvo je o ono o njegovom zdravlju i mogućnosti da bude potpuno posvećen ovom projektu; prema pisanju srbijanskih medija on bi navodno trebao na transplantaciju bubrega, ali i sam je priznao da mu upravo zbog bolesti više odgovara izbornička pozicija i realno mnogo manje posla nego u klubu.
Drugo, mnogo važnije, pitanje je na koje ne odgovara sam Vujošević nego njegovi poslodavci. Koliko će zapravo ozbiljno u BiH shvatiti projekt ‘Duško Vujošević izbornik’? Naime, veliki dio Duletovog uspjeha u Partizanu leži u činjenici da je upravo on tamo napravio čitav sistem podređen njegovim zamislima i idejama. U Partizanu ga se pitalo za količinu toalet papira koja se nabavlja – njegova je bila prva i zadnja. Ondje gdje to nije bilo tako, gdje je bio ‘običan’ trener – kao u CSKA ili u Limogesu – priča je prebrzo propadala.
Vujošević vjerojatno zatvorenih očiju i uz malo galame može postrojiti ovu momčad i od nje izvući rezultat koji bi bio bolji od Mulaomerovićeva, ali koliko bi glupo od KSBiH bilo zadovoljiti se time i ne iskoristiti angažman njegovog kalibra kao ulaganje u dalju budućnost? BiH je dovođenjem Vujoševića napravila pola koraka prema naprijed, ali sada mora, kad već nije s Acom Petrovićem i Duškom Ivanovićem, iskoristiti takvo ime i stvoriti mu uvjete da napravi sustav koji će barem u A selekciji konačno zagospodariti kaosom i pretvoriti je u ozbiljnu reprezentaciju.
Ili će ovako samo još jednom zakrpiti rupu i čekati da pukne.
