Na posudbi

I evo gaaa…

Vedad Ibišević oprostio se od reprezentacije

Nekako smo to olako zaboravili, ali dugo se te hladne listopadske noći mučila Papetova BiH na neobičnom S. Dariaus ir S. Girėno stadionasu. Bila je to igra bez igre, bez ideje, na trenutke mučna i negledljiva, frustrirajuća od početka do kraja, odnosno te 68. minute. Nešto na što ćemo se u godinama koje će poslije toga doći lako naviknuti. Šanse su se svele na Pjanićeve slobodnjake koje je izvjesni Giedrius Arlauskis lako branio. Zapucala je BiH još poneku polupriliku; a kada je Nijemac Felix Zwayer poništio pogodak Senada Lulića zbog ofsajda, sve je bilo spremno za još jednu tužnu priču o nesretnoj generaciji i posrtanju na zadnjoj prepreci. Priču u kojoj nam fali samo jedna prava akcija, samo jedan gol, ma samo jedan centimetar, priču koju smo gomilu puta ispričali prije i poslije Kaunasa.

Ali onda je Edin Džeko na pas Zvjezdana Misimovića probio lijevu stranu, njegovu prizemnu povratnu loptu promašili su nespretni Litavci i ona je došla do Vedada Ibiševića.

Za iskusnog bundesligaškog napadača bila je to rutinska situacija. Golman je ostao bliže prvoj stativi, a Ibišević se oslobodio svojih čuvara i ostao potpuno sam u petercu. Ipak je na djelić sekunde podigao glavu – ovo nije smio, ali ni mogao promašiti. I možda je u toj jednoj stotinki u mozgu provrtio sliku o kojoj će se godinama pričati, sliku tisuća pijanih i veselih na ulicama, sliku Bosne i Hercegovine koja slavi, koja kliče njegovo ime. A možda mu je, kao što kažu da se događa u najvažnijim trenucima, pred očima prošao čitav njegov život i sve što je morao napraviti za taj trenutak. Loptu je lagano zahvatio i poslao je točno onamo gdje je za Arlauskisa bila neuhvatljiva. Bio je to gol koji je promijenio nogometnu povijest jedne zemlje i najvažniji koji je reprezentacija Bosne i Hercegovine ikada postigla.

Ipak, koliko god da volite nogomet, i koliko god da ovisite o takvim fenomenalnim trenucima, činjenica je da je to često nepravedna rabota.

Prošlog je vikenda Vedad Ibišević u Sarajevu okupio novinare i javno poručio kako se oprašta od reprezentacije Bosne i Hercegovine. Nije to bilo nikakvo iznenađenje; već godinama ga mnogi proglašavaju suvišnim, već godinama su mu mnogi željeli vidjeti leđa. I sada kada jesu, kada je on sam odlučio reći zbogom, sada ga oplakuju i žale i to svodeći čitavu njegovu priču pod samo jedno slovo. Pod samo jedan gol. Taj gol. A to je sve samo ne pravedno.

Nekako je uvijek Ibišević nepravedno ostajao u sjeni; na samom kraju i u sjeni vlastitog gola. Najvažnijeg, ali samo jednog gola

Jer priča Vedada Ibiševića mnogo je više od jednog tap ina, jedne lopte i jednog gola, ma kako veliki i važan on bio.

Životni put većine reprezentativaca BiH iz generacije koja se plasirala na Svjetsko prvenstvo 2014. vezan je za ono što su prošli u ratnom djetinjstvu. Vedad se rodio u Vlasenici, malenoj varoši u sjeveroistočnoj Bosni, ali odrastao je u Tuzli, gdje je njegova obitelj protjerana ranih 1990-ih nakon što se ta ista, naoko pitoma varoš preko noći povampirila. Nogomet je za njega, kao i za veliki dio te generacije, bio jedini bijeg od životnih problema – živjeli su u jednoj prostoriji, oskudijevali s odjećom i hranom, ali mali Vedad bio je zadovoljan provodeći većinu svog vremena na terenu ganjajući loptu s vršnjacima. Zaigrao je za lokalnu momčad Zmaj od Bosne, polako iz veznog reda golovima pravio sebi mjesto u napadu i bio jedan od najtalentiranijih dječaka u regiji kada se obitelj odlučila na odlazak iz BiH. Život u domovini nakon osam godina prognanstva nije imao smisla; otac Šaban i majka Mirsada odlučili su sreću potražiti u inozemstvu.

Nakon manje od godinu dana u Švicarskoj Ibiševići su bili prisiljeni na novu selidbu, ovaj put u Sjedinjene Države. Vedadu je bilo 16 kada je prvi put i trajno napustio Bosnu i Hercegovinu; to što je silno želio biti profesionalni nogometaš održavalo ga je pozitivnim u najtežim danima. Međutim, za tinejdžera koji želi postati nogometaš selidba iz Europe u Ameriku daleko je idealnog scenarija. Prvi susret sa St. Louisom za Vedada je bio bolan; ondje su dominirali tradicionalni američki sportovi, a nogomet se nije igrao ni u parku. Jedini put do ozbiljnog treninga bio je preko srednje škole, ali problem je bio u tome što njegova nije imala ozbiljnu momčad.

Bila je to, priča Ibišević u dokumentarcu o svom životu, škola na lošem glasu. Blago rečeno. Na ulazu su stajali metal detektori, a hodnicima je patrolirala policija; gotovo 90 posto učenika bili su Afroamerikanci potpuno nezainteresirani za nogomet. No, u školu je išlo i 50-ak Bosanaca – procjenjuje se da danas u St. Louisu živi preko 50.000 njih – koji su se okupili oko nogometne momčadi. Školski stadion bio je rezerviran za američki nogomet i nedostupan soccer momčadi, pa je ekipa svoje domaće utakmice igrala na improviziranom igralištu u Minniewood Parku, na križanju ulica Broadway i Meremac.

Upravo u tom parku Ibiševićev će se život promijeniti zauvijek.

Lokalni nogometni zaljubljenik i trener na školskom nivou, odvjetnik Joseph P. Westhus pojavio se jednog dana u Minniewoodu nakon što je pročitao da je Ibišević u svojoj sophomore sezoni utrpao 40 golova. Gledao ga je i ranije, ali nije imao pojma da se radi o istom dečku; nakon što se uvjerio u njegovu kvalitetu – Ibišević je tada proglašen za jednog od 25 najboljih mladih igrača u Americi – okrenuo je broj trenera sveučilišta u St. Louisu i Vedad je uskoro dobio stipendiju sa SLU. Bio je to ogromni korak za tinejdžera koji je praktično tek stigao u Sjedinjene Države – iz školske momčadi sastavljene iz hobija uskočio je u ozbiljno sveučilište koje se natjecalo na najjačem NCAA turniru i na nacionalnom nivou.

Stvari su se razvijale brzo; uskoro je Ibišević postao najbolji igrač sveučilišnog tima. U 22 nastupa za Billikense zabio je 18 golova i podijelio četiri asistencije, završivši sezonu kao NCAA Freshman Of the Year.

Danas se mnogi hvale kako su upravo oni otkrili Vedada i preporučili ga Vahidu Halilhodžiću. Kako god bilo, u ljeto 2004. bivši Veležov igrač i u to vrijeme trener Paris Saint Germaina okrenuo je broj Šabana Ibiševića i rekao kako želi da njegov perspektivni i talentirani sin preseli u Francusku. Nije dovoljno dobar za PSG, nije skrivao Halilhodžić, ali jest za posudbu. Igrao je za Dijon, ali kako je Vaha napustio Pariz, novu sredinu morao je tražiti i Ibišević. Našao ju je u Njemačkoj, odradio solidnu sezonu u prvoligašu Alemanniji iz Aachena. Šest golova nije puno, ali je bilo dovoljno da upadne u oči Ralfu Rangnicku. On je u Sinsheimu u ruke preuzeo čudesni projekt Dietmara Hoppa zvani TSG 1899 Hoffenheim.

Dugo je Ibišević vagao, a onda prihvatio zaigrati za novog drugoligaša; izgledalo je to kao korak unazad, a bila to ustvari najbolja odluka u karijeri. S Hoffenheimom je prvo izborio ekspresni plasman u Bundesligu, i zatim ispisao neke od najvažnijih stranica klupske povijesti. U prvoligaškom je debiju zabio dvaput protiv Cottbusa, a onda nije prestajao zabijati. U 17 utakmica zabio je 18 golova; bio je dominantan napadač u prvom dijelu sezone, u kojemu je Hoffenheim iznenađujuće bio na vrhu ljestvice. Ibišević je obarao rekorde i gradio ime, a ponude su dolazile kao na traci. Ali sudbina, koja mu nikad nije bila pretjerano dobar prijatelj, umiješala je prste. U pripremnoj utakmici teško se ozlijedio i propustio ostatak sezone.

Ozljede će ga mučiti sve do danas. I opet, Vedad se uvijek vraćao. Osmijeh od uha do uha, 100 posto u svakoj utakmici. Za Hoffenheim će zabiti još 30 golova prije prelaska u Stuttgart, za koji je onda u 111 nastupa uvaljao 47. Iz Stuttgarta se preselio u berlinsku Herthu, gdje ima ulogu veterana i vođe ekipe. Oko ruke je kapetanska vrpca, poštovanje navijača i suigrača je ogromno. U 13 godina u Njemačkoj zabio je ukupno 105 bundesligaških golova i šesti je najbolji stranac u povijesti njemačkog prvenstva. Dva mu trebaju da preskoči Ailtona i Stephanea Chapuisata; nakon toga će samo Giovanni Elber (133), Robert Lewandowski (162) i Claudio Pizarro (191) biti uspješniji.

No, Vedad nikada nije skrivao koji mu je dres najdraži i najvažniji; onaj u kojemu je na kraju zauvijek promijenio povijest. Prvi put su u domovini za njega čuli još dok je trpao u Americi. Uslijedio je poziv u mladu reprezentaciju za koju je već u prvom domaćem nastupu – protiv Slovenije u Orašju – zabio majstorski pogodak, nanizavši nekoliko suparničkih igrača i rutinski poentiravši pored istrčalog Samira Handanoviča. Tri godine trebalo mu je da iz mlade preseli u A momčad; teško da bi se dogodilo da tada 13-orica najvažnijih igrača nisu bojkotirali reprezentaciju koju je predvodio Fuad Muzurović. Prvi gol zabio je te 2007. u Grčkoj, ali kada je bio na vrhuncu, kada se očekivalo da napravi najviše, stigla je ta prokleta ozljeda.

Ali nije ga ona zaustavila da napravi ono što je kao izbjeglica u Tuzli zamislio; da bude jedan od najvažnijih igrača u povijesti svoje zemlje. Ukupno je Ibišević za 10 godina odigrao 82 utakmice za reprezentaciju, upisavši 28 golova. Igrao je na Svjetskom prvenstvu, triput je s ovom generacijom zapeo u baražu. Vedad je zabio taj gol u Kaunasu; zabio je i najbrži u povijesti reprezentacije – onaj Lihtenštajnu, a zabio je i prvi na velikim natjecanjima – onaj Argentini na kultnoj Maracani. Ali nekako je uvijek Ibišević nepravedno ostajao u sjeni; u sjeni drugih igrača i većih zvijezda, u sjeni izgubljenih izbornika koji su lutali mijenjajući mu pozicije u momčadi, i na samom kraju i u sjeni vlastitog gola. Najvažnijeg, ali samo jednog gola. A, kako rekoh, to je sve, samo ne pravedno.

Jer priča Vedada Ibiševića mnogo je više od jednog tap ina, jedne lopte i jednog gola, ma kako veliki i važan on bio.