Kada večeras nogometaši Qarabağa istrče na Stamford Bridge i uđu u povijest kao prva azerbajdžanska momčad koja je zaigrala u grupnoj fazi Lige prvaka, njihov Agdam bit će potpuno pust.
Mračne ulice ovog gradića u jugozapadnoj dijelu Azerbajdžana bit će sablasno prazne, bez ijednog makar slučajnog prolaznika. Betonske tribine stadiona Imaret, koji je tipični ali minijaturni primjer sovjetske sportske arhitekture 1950-ih godina, još odavno su zarasle u korov i njegovim hodnicima i svlačionicama lutaju samo glodavci. Na njegov će razrovani teren ovog povijesnog utorka, najvećeg u nogometnoj priči Azerbajdžana – kao i svakog drugog dana u posljednjih 20 godina – gledati samo dežurni armenski vojnici i to preko nišana svojih kalašnjikova.
Agdam je danas grad duhova – ili, kako ga je Lonely Planet nazvao, kavkaska Hirošima.
Prije 25 godina Agdam je bila varošica koju je domom zvalo gotovo 40.000 stanovnika. Svake subote punili su Imaret, stadiončić za 5.000 ljudi, kako bi bodrili svoj Qarabağ FK. Nije to u to vrijeme bio klub koji je za sovjetske uvjete imao vojsku navijača ili koji bi plijenio lijepim nogometom; lokalna je poluamaterska družina svoje natjecateljske dane većinom provodila u republičkoj ligi i daleko od svjetala najveće sovjetske nogometne pozornice. U sovjetsko je vrijeme azerbajdžanski nogomet generalno bio gotovo slabo kompetitivan i tek je sredina 1960-ih godina bila nešto drugačija; smatra se to zlatnim periodom loptanja u ovoj zemlji.
Anatoli Banişevski, koji je u ruskom nogometnom univerzumu ostao poznat po golu glavom s 35 metara u prijateljskoj utakmici protiv Brazila 1965., predvodio je Neftçi iz Bakua, koji je završio treći u sovjetskom prvenstvu, što je do raspada SSSR-a ostao najbolji rezultat nekog azerskog kluba. Te 1966. Azerbajdžan je dobio i svoju najveću nogometnu zvijezdu. Tofiq Bahramov bio je pomoćni sudac u finalu Svjetskog prvenstva na Wembleyu i on je signalizirao da je lopta nakon udarca Geoffa Hursta od grede završila iza gol-crte njemačkog gola. Bahramov je u domovini dobio kultni status; po njemu je nazvan najveći stadion u zemlji ispred kojega ima spomenik u prirodnoj veličini, a na samrti je navodno priznao da je s namjerom pokrao Nijemce, objasnivši to jednom riječju: Staljingrad.
Kraj 1980-ih i početak 1990-ih obilježila je Perestrojka, s kojom je postalo jasno da se bliži kraj najvećeg komunističkog carstva i početak novog doba za sovjetske republike. Azerbajdžan se, kao i susjedna Armenija, spremao na proglašenje neovisnosti; no, kako u takvim situacijama biva, stvari su bile mnogo kompleksnije nego što su na papiru izgledale.
Priča je ustvari toliko poznata i slična mnogima ispričanim u krvavim balkanskim ratovima. Regija Nagorno-Karabah (u hrvatskom prijevodu Gorski Karabah), u kojoj se nalazi i Agdam, smještena je uz granicu između Azerbajdžana i Armenije. I jedni i drugi je smatraju povijesno svojom zemljom. Josif Staljin ovaj je kraj proglasio autonomnom pokrajinom i priključio Azerbajdžanu, a kada se zemlja počela raspadati i Armenci i Azeri su zaključili da je to njihova zemlja.
Prvi međuetnički sukobi započeli su još 1988. godine, a kada je Gorski Karabah proglasio neovisnost 1991. na njegovu stranu stala je Armenija, čija se vojska otvoreno uključila u rat. Povijest, krivci, teorije zavjere i brojke se, jasno, razlikuju ovisno o tome koja strana priča priču, ali procjenjuje se da je u krvavim sukobima koji su aktivno trajali između 1988. i 1994. poginulo između 20 i 40 tisuća ljudi, od kojih je najveći broj civila. Ova je regija danas formalno-pravno dio Azerbajdžana, a u praksi neovisna paradržavica koju su priznale tri članice UN-a i čije je azerbajdžansko stanovništvo raseljeno. Dvije strane pristale su na prekid vatre i ništa više od toga; on se gotovo svake godine prekida i uzima nove žrtve, a regija već desetljećima pleše na rubu nastavka rata.
U čitavoj ovoj ludnici zato se posebno izdvaja Qarabağ FK.
Maleni klub je početak rata dočekao na svom stadionu, ali je već prvu sezonu u neovisnoj ligi završio u Quanzaliju, samo desetak kilometara udaljenom od njihova grada. Još 1992. je utakmice igrao u Agdamu, često i pod granatama i zračnim udarima armenskih snaga. Bila je to momčad sastavljena mahom od lokalnih momaka. Trener iz tog vremena Allahverdi Bagirov također je rođen u gradu, a momčad je vodio sve do 1992., iako se već 1988. dobrovoljno pridružio vladi lojalnim vojnim postrojbama. Štoviše, postao je jedan od zapovjednika dobrovoljaca, a poginuo je nakon što je njegovo vozilo našilo na protutenkovsku minu u ljeto 1992. i posthumno je proglašen narodnih herojem.
Qarabağ je imao sreću da je država u njemu prepoznala savršeni propagandni stroj
Nakon žestokih borbi armenske su snage umarširale u Agdam 23. srpnja 1993., samo 10 dana prije nego što će Qarabağ trijumfom nad Khazarom potvrditi prvi naslov prvaka Azerbajdžana u svojoj povijesti.
Ali umjesto uspona bio je to bio početak pada. Klub je natjeran u izgnanstvo, igrao je diljem zemlje, bez navijača i doma, nadajući se da će se vratiti kući. Pobjegli su sve do Bakua, ali ni to nije pomoglo, barem ne u početku; 2001. klub je proglasio bankrot.
Situacija je djelovala bezizlazno ne samo za Qarabağ, nego za azerbajdžanski nogomet općenito. Korumpirani Fuad Musayev, koji je na čelu nogometnog saveza bio od njegova osnivanja, godinama se grčevito borio za kontrolu i moć, sve dok se 2001. klubovi nisu odlučili na bojkot. Dio klubova odbio je sudjelovati u prvenstvu, dio je izbjegavao utakmice, a onda su UEFA i FIFA 2002. na godinu dana suspendirale rad Saveza. Nogomet je doslovno bio na apartima i jedva preživio, a onda je stigla prijeko potrebna lova.
Svijet azerbajdžanskog biznisa u kojem vladaju sumnjivi, ali i bolesno bogati likovi, jedna je od onih stvari u koje se zapadnjaci izbjegavaju miješati. I pored silnih optužbi za organizirani kriminal i korupciju, Azerbajdžanci su rado viđeni partneri, koje u takvim slučajevima ne zanima porijeklo novca. Lova je u nogometu uvijek dobrodošla, a kako je ona oprana malo je koga briga. Qarabağ je imao tu sreću da je država u njemu prepoznala savršeni propagandni stroj – samo ime promovira regiju i sve njene probleme i povezuje je s pozitivnom slikom o službenom Azerbajdžanu.
Iranska braća Abdolbari i Hasan Gozal bliski su prijatelji predsjednika države Ilhama Aliyeva i najbogatiji ljudi u zemlji. Njihova kompanija Intersun zaradila je gotovo 4,5 milijardi dolara samo od građevinskih poslova koje je financirala vlada svojim naftom natopljenim novcem. Zauzvrat, Intersun je glavni financijer i vlasnik Qarabağa, u čijoj momčadi danas igra 10 stranaca i koji nastupa na stadionu Tofiq Bahramov u Bakuu.
Najbolji potez Qarabag je napravio 2008. kada je na mjesto trenera instalirao Gurbana Gurbanova, koji će i večeras protiv Chelseaja sjediti na klupi. Trener kojem tamošnji novinari tepaju da je „azerbajdžanski Guardiola“ odveo je ‘Izbjeglice’ – to je nadimak kluba – do četiri titule prvaka i tri osvojena kupa. Nametnuo je za tamošnje uvjete potpuno drugačiji stil, igru kratkih dodavanja i posjeda, promovirao domaće igrače, naučio momčad da se prilagođava suparniku i pored dominacije kod kuće stavio Qarabağ na europsku nogometnu mapu.
Agdam će možda večeras i još dugo biti grad duhova, ali Qarabağ FK je u međuvremenu postao mnogo više od lokalnog malog poluamaterskog kluba. Postao je ponos nacije i simbol otpora, savršena hodajuća, blještavo svjetleća reklama za Azerbajdžan i prst u oko Armencima. Bez obzira na rezultat koji naprave u Ligi prvaka, oni su već pobijedili. Izbjeglice i beskućnici postali su netko i nešto u europskom nogometu.
