Na posudbi

Kako izgraditi savršen mali klub

Zahvaljujući ovoj čudnoj metodi ostvario je priču kao iz Football Managera

Zamislite da vam netko u ruke da čitav nogometni klub u stranoj zemlji i kaže: “Evo, napravi nešto s ovime”. I onda ga vi iz četvrte lige odvedete u Europu.

To se dogodilo Grahamu Potteru, svojedobno samo još jednom od gomile običnih nogometaša čije se igračke karijere ni pored silnog truda vjerojatno neće sjetiti ni administrator Nogometnih ikona.

Klasični engleski bek devedesetih godina prošlog stoljeća, igrač koji po defaultu nije imao prostora za improvizaciju i pretjerano razmišljanje, jer takve bekove treneri tog vremena nisu pretjerano voljeli. Izražaj i uživanje? Uozbilji se, ne filozofiraj i ispucaj tu loptu što dalje. Prošao je kroz sva četiri razreda engleske ligaške piramide, lutao od Birminghama, preko Wycombea, Stokea, West Broma i Northamptona do Readinga, Yorka, Boston Uniteda i Macclesfielda.

Negdje u sredini tog puta, a na igračkom vrhuncu, izborio se i za dres U21 selekcije i osam premierligaških nastupa za Southampton Graemea Sounessa, dijeleći nakratko svlačionicu s nekima koji jesu redovni na Ikonama, poput Matta Le Tissiera. Onda je mu je s 30 svega bilo preko glave; nakon silnog lutanja engleskim nogometnim bespućima odlučio je završiti karijeru.

Ili, kako je rekao, dati nogometu nogu prije on nogira njega.

“Nisam uživao”, ispričat će godinama kasnije u švedskim medijima. “Sve se svodilo na nekakvu borbu, a treneri su od igrača željeli robote, nekoga tko će slijepo slijediti instrukcije, bez da pokuša razmišljanja svojom glavom, bez da pokuša dati nešto svoje momčadi, igri i danoj situaciji. Svaku ideju su samo gušili. I jednostavno sam prestao uživati u tome. Nije to bila ona igra koju sam volio”.

Još se kao igrač posvetio školovanju, završio studij sociologije na daljinu, a onda počeo raditi na dodatnom obrazovanju, usput dobivši savršen posao – bio je nešto što se zove Football Development Manager na Sveučilištu u Hullu. To je u praksi značilo da je trenirao momčad sastavljenu od studenata i profesora, potpunih amatera s kojima je ponovno mogao uživati, a za to su ga još i solidno plaćali. Kratko se okušao i kao trener-savjetnik u ženskoj selekciji Gane, a potom preselio na sveučilište u Leedsu, preuzevši opet istu ulogu i usput radeći na magisteriju s temom “Liderstvo i emocionalna inteligencija”. Supruga, s kojom je tek dobio svog prvog sina, izgradila je dobar privatni biznis, bio je cijenjen u sveučilišnim krugovima i imao miran život o kakvom je čitavo vrijeme i maštao.

Onda je odlučio sve to bataliti i to zbog najgoreg posla u nogometu, onog trenerskog. I to u – oprostite, ali boljeg izraza nemam – vukojebini u koju nitko nije htio.

Iz čiste je ljubavi prema igri gotovo ni iz čega stvorio savršen mali klub, koji je ponos i sastavni dio jedne zajednice i igra atraktivan nogomet

Östersund je grad u središnjoj Švedskoj s jedva 50 tisuća stanovnika, na otprilike 550 kilometara sjeverno od Stockholma. Doduše, treba znati da središnja Švedska ustvari znači da je taj gradić gotovo na krajnjem sjeveru naseljenog dijela zemlje; samo su dva grada slične veličine smještena sjevernije. Simpatično je to mjesto, jedan od švedskih centara za zimske sportove; osim što je u blizini Årea, središte je istraživačkog sportskog centra ovdašnjeg olimpijskog komiteta te čest domaćin međunarodnim natjecanjima u nordijskim disciplinama. Izgleda pitomo i blago, savršeno da ondje odmorite dušu, ali je malo je onih koji bi rado odbacili posao na sveučilištu, ugasili suprugin biznis, spakirali 11-mjesečnog sina i preselili tamo.

Ne trebam vam vjerojatno ni objašnjavati da je grad većim dijelom godine – osim u par mjeseci ljeta – okovan snijegom i ledom, i da se živa na termometru zna spustiti i do -30. I to nije najgore, obzirom da su vjetrovi česti i hladni, a Storsjön, peto najveće jezero u Švedskoj na čijoj se obali nalazi, zimi se zaledi do te mjere da se preko njega normalno vozi automobilima. U prosincu su u prosjeku čitavih 24 sata sunčeve svjetlosti. Za mjesec dana.

Nogomet se ondje igra više od stotinu godina, ali je uvijek bio tek nekoliko mjeseci razonode za lokalno stanovništvo, obzirom na svu tu hladnoću, ali i činjenicu da su tamošnji klubovi tavorili po nižim švedskim ligama. Onda su se 1996. svi mali klubovi udružili u jedan, Östersunds FK, s ciljem da bar malo ozbiljnije sudjeluju u nogometnom životu zemlje. Četiri godine kasnije u klub je stigao tada 33-godišnji Daniel Kindberg, koji je nakon poprilično tajnovite vojne karijere radio u građevinskoj industriji, i koji je svojim privatnim kanalima uspio klub sa sjevera povezati sa Swansea Cityjem. Međutim, rezultata nije bilo, treneri su se mijenjali kao na traci, a onda je Kindberg upoznao Pottera.

Ponuda je to bila koju mladi Englez – te 2011. imao je tek 36 godina – nije mogao odbiti. Jasno, nije ga privukao grad, niti činjenica da je na utakmice dolazilo parstotinjak navijača, a pogotovo ne momčad. Östersund je upravo bio ispao u potpuno amatersku Diviziju 2, četvrti rang natjecanja u kojem igraju bar tri ekipe iz mog kvarta u Stockholmu. Potter je ostavio miran život za sebe i svoju obitelj u Engleskoj i preselio u nedođiju iz jednostavnog razloga što mu je Kindberg u ruke predao ne samo momčad, nego čitav projekt. Stvoriti koliko je moguće savršen nogometni klub.

Potter, koji je još uvijek bio razočaran načinom na koji su engleski treneri radili dok je on bio igrač i kako rade i danas, dobio je priliku da krene iz temelja i stvara klub prema svojoj viziji, uz samo jedan uvjet koji je Kindberg postavio – da igra atraktivno. Svjestan da u ovaj dio svijeta nikakav novac neće tako lako dovući ozbiljne igrače, Potter je odlučio prije svega dati posebni identitet klubu u koji je došao. Igrače je birao prema kvaliteti, ali je jednako važan kriterij bio i karakter; dobrodošli su bili samo oni za koje je smatrao da su, bez obzira odakle dolaze, sposobni uklopiti se u ovu specifičnu sredinu, lokalnu zajednicu i s ponosom predstavljati grad i klub.

“Nogometaši su na terenu dva sata dnevno u prosjeku, ostatak bi trebali živjeti kao i svi ostali ljudi u ovakvom gradiću”, objašnjava Potter. “Htjeli smo da ljudi te igrače, iako ih većina dolazi sa strane, osjete što više svojima. I obrnuto, da igrači s ponosom predstavljaju grad i ljude koji u njemu žive”.

Zato je klub maksimalno uključen u lokalnu zajednicu, s kojom se u posljednjih nekoliko godina u potpunosti stopio. Igrači aktivno sudjeluju u svakodnevnom društvenom životu; osim klasičnog razvoja nogometne akademije, koja je sve ozbiljnija, i privlačenja najmlađih nogometu, u klubu su organizirali i izložbe vlastitih umjetničkih radova, plesna druženja s navijačima, kazališne predstave u kojima su glavne uloge igrali igrači, a odigrali su i svoju izvedbu Labuđeg jezera. S druge strane, prošle sezone u prosjeku ih je gledalo 7.557 gledatelja, što je više od 15% kompletne populacije grada.

Međutim, da bi čitava priča funkcionirala, stvari su morale ići dobro i na terenu. Ondje je Potter krenuo s dna i s dvije uzastopne promocije stavio Östersund na nogometnu mapu.

Inače u većini stvari liberalni i maštoviti Šveđani u nogometu su izuzetno dosadni i rigidni; većina ekipa nisu se ni po čemu bitnom razlikovale jedna od druge još otkako su Bob Houghton i Roy Hodgson prije 40 godina pokorili Allsvenskan kao inovatori iz Engleske. Priča o robotiziranim igračima bez mašte i improvizacije vjerojatno nigdje nije (bila) toliko očita kao ovdje, na sjeveru Europe.

Mladi trener odriješenih ruku i bezgraničnog povjerenja predsjednika kluba od početka je gradio momčad drugačijeg karaktera; taktički discipliniranu, ali i maksimalno fleksibilnu, sposobnu na improvizaciju i prilagodbu suparniku i situaciji. Cilj je bio da se plan zasniva na igri dodavanja, ali s igračima sposobnima da donose vlastite odluke i individualno se izražavaju na terenu. Koliko je slobode dobio Potter, toliko ju je i on ostavio svojim igračima, pretvorivši Östersund u atraktivnu zanimljivu i zabavnu momčad; sve ono što švedski nogomet već desetljećima nije.

Östersund je prvo prije dvije godine izborio plasman u Allsvenskan, onda je ondje ostvario plasman na osmo mjesto (Potter je proglašen za trenera godine), da bi prošlog tjedna napravio korak više i na malenu Jämtkraft Arenu donio prvi trofej u povijesti, svladavši u finalu Kupa Norrköping s 4-1 i osiguravši nastup u narednoj sezoni Europa Lige.

Igrajući suprotno tradiciji i uštogljenim pravilima, do jučer potpuno anonimni entuzijast iz čiste je ljubavi prema igri jednu na prvi pogled suludu ideju pretvorio u uspješni projekt. Gotovo ni iz čega je stvorio savršen mali klub, koji je ponos i sastavni dio jedne zajednice i igra atraktivan nogomet. I koji je pokazao drugima kako se može uspjeti i na nekonvencionalan način.

Sve što je trebalo bili su čista želja za uživanjem u igri, malo hrabrosti i puno posvećenosti, slobode i strpljenja. Svega onoga što nedostaje današnjem nogometu.