Na posudbi

Kako je Braco postao Švabo

Hasana Salihamidžića, čini se, više cijene u Bayernu nego u domovini

Ovdje je sve ozbiljno i profesionalno i nema zafrkancije, ako nešto malo okreneš na zafrkanciju odmah trener kaže kako mi ovdje radimo ozbiljno i profesionalno ili tako nešto. Ali tako je to zato što se puno love ovdje okreće… Moram se boriti da postanem profi, moram dobro trenirati, uvijek biti najbolji! Nekad je to zamorno, ali ja to volim i to je jedino što znam i mogu raditi. Trener mi je Felix Magath i do sada je bio dobar prema meni. Uvijek nam kaže da moramo puno trčati, da je to najvažnije, ali normalno i da znaš dobro igrati fudbal…

Hasan Salihamidžić pisao je kući često. U Hamburg je došao kada mu je bilo 15. Nije poznavao nikoga i nije pričao njemački jezik. Zahvaljujući očevom prijatelju i susjedu dobio je priliku u HSV-ovoj akademiji i ondje brzo shvatio da je jedini način da uspije kao nepoznati stranac samo rad, rad i još rada. U Bosni i Hercegovini rat je još uvijek bjesnio i jedini način da se, i to jako rijetko, čuje s roditeljima bilo je preko radio-amatera. Zato im je iskrivljenim dječjim rukopisom i s ponekom greškom pisao duga pisma poput ovog.

Još otkako je Matthias Sammer prošlog srpnja svoje bolovanje pretvorio u ostavku, Bayern je bio u potrazi za novim sportskim direktorom. Favorit je bio Philipp Lahm, spominjali su se i Miroslav Klose i Oliver Kahn, ali i pravo more drugih nekadašnjih igrača bavarskog giganta. Međutim, u ponedjeljak poslijepodne je uz Ulija Hoenessa i Karla-Heinza Rummeniggea pred novinare išetao Salihamidžić. Kao i uvijek, osmijeh je Braco razvukao od uha do uha, a rukavi bijele košulje bili su zavrnuti do lakata, kao da i figurativno želi poručiti da je spreman raditi. Ozbiljno i profesionalno. Sa samo malo zafrkancije. Rad, rad i samo rad.

Službeno, Hasan Salihamidžić je od ponedjeljka novi Bayernov sportski direktor.

Vijest je to koja je na prvu djelovala potpuno nestvarno i pomalo nadrealno. Ipak je Braco nakon povlačenja većinom bio daleko od ozbiljnog nogometa i uživao u penziji. Bez previše zamaranja, plaža s djecom ovdje, partija golfa ondje – jebiga, volim to, jedini sport gdje se neću polomiti, zna reći. Poneki komentatorski posao na televiziji, malo hodanja po bijelom svijetu kao ‘ambasador’ Bayerna, kluba u kojem je odradio devet sezona, s kojim je osvojio sve što se moglo osvojiti i u kojem je imao status kakvog mu mi na Balkanu nikada nećemo priznati, ako ništa onda u inat. Status legende.

Njegova je priča uvijek bila upravo takva, pomalo nadrealna i daleka, kao da se protivi svim zakonima balkanske nogometne fizike. Svima osim jednog; nepovjerenja kao lajtmotiva. Problem s mitovima i legendama je u tome što ne znate gdje je granica između gole istine i njenog dijela zadebljalog narodnom predajom. Ono što jest sigurno je da je maleni Hasan svoje prve nogometne korake napravio u jablaničkoj Turbini. U gradiću poznatom po najvažnijoj bitci jugoslavenskog dijela Drugog svjetskog rata i dobroj janjetini na dječaka koji ustaje u zoru kako bi trčao 90 minuta gledali su kao na potencijalni psihijatarski slučaj. Princip „Šta-je-ovoj-budali“.

Nije tada još bio Švabo, ali je mentalitet imao; Salihamidžić bi nakon jutarnjeg treninga išao u školu, odradio sate klavira a onda bi hvatao autobus za 47 kilometara udaljeni Mostar. Ondje je Kulje, kako zovu legendarnog Franju Vladića, stvarao novu generaciju Veležovih perspektivnih dječaka. Imao je Salihamidžić velike snove, pravi plan, tako tipičan za to vrijeme i tu generaciju toliko različitu od današnje. Sanjao je da obuče crveni dres, da igra za Velež, da se možda probije do Partizana i da nekada zaigra za reprezentaciju Jugoslavije. I to mu je bilo dovoljno.

Ali kada je dočekao poziv u U16 reprezentaciju, te zemlje više nije bilo. Barut je odavno mirisao hercegovačkim nebom kada je u travnju 1992.  stigao u Beograd na okupljanje krnjeg nacionalnog tima za prijateljsku utakmicu sa selekcijom još jedne raspadajuće države koja se tada zvala ZND.  Kod kuće se zapucalo, a Salihamidžić je s još nekoliko Bosanaca i Hercegovaca zaglavio na onome što je najednom postalo neprijateljski teritorij. Ipak, bez treninga nije mogao, radio je s Crvenom zvezdom, a onda naprasno odlučio da mu tu nije mjesto i da mora kući. Dugim putem preko Mađarske, Slovenije i Hrvatske vratio se u Jablanicu.

Nekoliko tjedana nosao je preveliku konobarsku pregaču i tacnu, posluživao goste i čekao na papire; preko 11 kontrolnih punktova prošao je od Jablanice do Zadra, ulovio bus za Hamburg i silom prilika postao potpuno samostalan. Shvatio je da mu nitko ne vjeruje, da mora trčati više i brže, da mora igrati bolje ako želi postati profesionalac. Srećom, Felix Magath je bio jedan od onih koji su to znali cijeniti. Tri godine kasnije debitirao je za prvu momčad, a u odlučujućoj utakmici za plasman u Kup UEFA Eintrachtu zabio dva i namjestio dva gola. ARD ga je sutradan ugostio u svojoj emisiji, a kada su mu pustili snimak obitelji iz Jablanice i uključili ih video linkom – prvi put da ih je vidio od kad je napustio dom – Salihamidžić se potpuno slomio i dugo plakao.

Braco je preko noći postao zvijezda i miljenik Nijemaca; u naredne dvije sezone zabio je ukupno 17 golova i postao jedan od najzanimljivijih mladih igrača Bundeslige.

Braća Kovač nadjenula su mu nadimak Struja, a Stefan Effenberg jednom je prilikom rekao kako je uvjeren da Braco spava s rukom u utičnici

U međuvremenu je stigao i poziv u reprezentaciju. Zvali su Nijemci, htjeli su ga u U21 selekciji, ali Salihamidžić je bez razmišljanja rekao ne. BiH je u to vrijeme tek planirala svoju prvu natjecateljsku utakmicu u povijesti, onu u grčkoj Kalamati (poraz 0-3), a za zvijezdu Bundeslige nije bilo mjesta. Tražili su iz NSBiH da Salihamidžić dođe u Grčku, ali kako bi nastupio za mladu reprezentaciju. I uradio je tada Braco nešto što je malo tko poslije njega htio uraditi – napustio je HSV-ove pripreme u Španjolskoj i doputovao u Grčku kako bi igrao za mladu reprezentaciju sastavljenu mahom od igrača tadašnje Prve lige BiH.

Kasnije je protiv Hrvatske u Bologni postao prvi strijelac gola u povijesti BiH, a onda je vodio svoju zemlju do senzacionalne pobjede nad Talijanima na Koševu (2-1). Do kraja kvalifikacija za SP u Francuskoj, iako najmlađi, bio je daleko najbolji igrač momčadi koja je razbila Dance u Sarajevu i namučila Hrvate na Maksimiru te doslovno je postao miljenik nacije i čovjek od kojeg su očekivali da će nositi budućnost reprezentacije.

Ironično, prelaskom u Bayern sve se promijenilo.

Ondje je Salihamidžić prije svega postao puno bolji igrač. U ljeto 1998. preselio je u München, a već u prvoj sezoni nametnuo se i postao standardni član prve momčadi. Iako je u HSV-u većinom igrao bliže golu kao krilo, u Bayernu je dobio mnogo defenzivniju ulogu. To ga nije spriječilo da impresionira i navijače i sve trenere koji su radili s njim; za Bracu nije bilo izgubljene lopte ili duela, nije bilo odustajanja. Braća Kovač nadjenula su mu nadimak Struja, a Stefan Effenberg jednom je prilikom rekao kako je uvjeren da Braco spava s rukom u utičnici. Mlađi koji nisu gledali Salihamidžića mogu ga potražiti pod definicijom pčele radilice u nogometnom rječniku; ondje mora biti njegova slika. Kako je sam govorio, kada prestaneš vjerovati u svoje mogućnosti, onda ti ostaje samo da zasučeš rukave i boriš se još više. Devet je sezona igrao u Bayernu, osvojio šest titula prvaka, četiri kupa, četiri Liga kupa, Ligu prvaka 2001. i tadašnji Interkontinentalni kup. Ukratko, sve.

U Njemačkoj je upravo zbog svojih radnih navika bio iznimno popularan, ali kod kuće su stvari bile obrnuto proporcionalne. BiH je valjda očekivala da će na njegovim krilima igrati na velikim natjecanjima, ali redali su se neuspjesi. Hasan, kao najbolje plaćeni i najtrofejniji igrač u toj momčadi, bio je lagana meta. Nakon par lošijih rezultata označen je kao jedan od glavnih krivaca; uskoro su krenule priče o ‘drugom’ Salihamidžiću u reprezentaciji. Onom koji se ne trudi, koji izbjegava duele, koji eskivira utakmice.

Bosanci i Hercegovci imaju selektivno pamćenje. Brzo su zaboravili da je u to vrijeme Savez bio privatna prćija nekolicine ljudi. Da su izbornici trenirali strogoću na Hasanu, da je izostavljan s popisa i da je ozlijeđen dolazio igrati za ‘Novinare’ kako bi se pomirio s jednim takvim. Zaboravljaju i da su u to vrijeme ekipom defilirali nedorasli poluamaterski igrači i u nogometnom razvoju potpuno zaostali treneri. Da se baš nikada momčad nije prilagođavala svoj najboljem igraču, naprotiv, da je on bio taj od kojeg se očekivalo da kao bek pravi čuda. Lako se zaboravilo i da je Salihamidžić bio taj koji je putovao na prijateljske utakmice u Makedoniju ili na Maltu ili bilo gdje da su ga bacili, da je u čitavoj karijeri patio od brojnih i teških ozljeda.

Štoviše, jedan kolega nije se libio u direktnom TV prijenosu zaključiti da je Salihamidžić namjerno dobivao kartone kako bi izbjegavao utakmice; kasnije će ispostaviti da mu karton koji je bio povod nije ni bio parni i da je igrao protiv Srbije i Crne Gore. Uostalom, brojke kažu da je u 10-godišnjoj reprezentativnoj karijeri četiri puta propustio utakmice zbog suspenzije i da je imao ukupno 13 žutih kartona; za Bayern ih je samo u sezoni 2000./2001. imao ukupno 15.

Salihamidžić je šutio i trpio, nacija je svoje frustracije i nagomilane probleme liječila na njegovim leđima. Onda je jedne rujanske noći na poluvremenu mahnuo publici, prošetao atletskom stazom Koševa, ušetao u svlačionicu i više nikada nije izašao iz nje. Od reprezentacije se oprostio prije 30. rođendana, s 46 kapica i šest golova pored svog imena. Teorija je mnogo, najviše onih zavjereničkih – od fizičkog sukoba s izbornikom, drugim igračima, do prijetnji sarajevskog podzemlja – ali Hasan je uvijek sve s gađenjem demantirao. Njegov službeni razlog uvijek su bile ozljede i bol koju je osjećao sa svakom novom utakmicom. Mada, ne bih se zakleo da ga najviše nije boljelo srce…

“Možda sam neke utakmice odigrao lošije, možda u nekima stvari nisu izgledale dobro. Ali u svakoj sam dao sve od sebe. Takav sam na svakoj utakmici, na svakom treningu. I uvijek će mi to što nisam s reprezentacijom nastupio na velikom natjecanju biti mrlja na karijeri”, ispričat će kasnije u bosanskim novinama.

Ne sumnjam da će njegovi sunarodnjaci Salihamidžiću i ovaj put pronaći neku manu. Možda je tu samo jer je jaran s Hoenessom, možda jer je potpuno nesposoban i mogu ga koristiti kao lutku na koncu, možda jednostavno nisu imali koga drugog. Naći će se već neki razlog da se njegov uspjeh umanji.

Ali činjenica je da će Hasan Salihamidžić, nakon 16 velikih trofeja s Bayernom, sada dobio jednu od najvažnijih funkcija u europskim nogometnim okvirima. Činjenica je da će sjediti na klupi pored Carla Ancelottija i da će sudjelovati u kreiranju politike najvećeg njemačkog kluba. I da će raditi kao što je i igrao: 100 na sat, bez pardona, glavom tamo gdje drugi ne žele kopačkom.

Jer to je Hasan Salihamdžić i on ne zna drugačije.