Na posudbi

Kako je Jay-Jay igrao za raju

So good that they named him twice…

Nostalgija je zajebana stvar.

Slučajno ulovite jednu riječ, neko ime, odavno izgubljenu sliku, nečiji pokret ili crtu lica i iščeznete iz realnosti. Više ne primjećujete stvari koje se događaju oko vas, skoro da se potpuno ugasite i ostavite uključen samo onaj djelić mozga koji pamti neke drugačije i bolje stvari. Razmišljate samo o onome što je moglo i što je trebalo biti, ili jednostavno o onome što je bilo ili što mislite da je bilo. I što biste željeli da je uvijek uz vas.

Srećom, vremena su takva da se nostalgija lako i brzo liječi. Jedan klik ovdje, dva ondje, i eto vas u Frankfurtu. Kolovoz je 1993. i tri su minute prije kraja bundesligaškog dvoboja između Eintrachta i Karlsruhea na starom Waldstadionu. Gosti su navalili kako bi izjednačili na 2-2, ali onda Orlovi kreću u kontru. Uwe Bein odigrava dupli pas sa Slobodanom Komljenovićem – ne trebate ga tražiti u albumu Fudbal ’90, čovjek je dijete Frankfurta –  i dolazi u priliku zabiti hat-trick. Kao drečavo žuti trokrilni ormar ispred njega se otvara golman – Oliver Kahn često je ostavljao takav dojam – pa Bein ostavlja loptu nadolazećem suigraču.

Ovaj trza Kahna jednom, kreće u desnu stranu i namješta se na udarac, a Der Titan ga čita i zatvara kut. Ali avaj – ovaj opet vraća loptu na lijevu nogu, dva puta fintira Burkharda Reicha i za budućnost mu propisuje rehabilitaciju. Na penalu ga dočeka Slaven Bilić koji dotrči s gol linije, ali se opasno zaljulja kad ovaj zamahne desnom, pa lijevom, na kraju vrati na desnu i zadere mrežu. Kahn ostane (opet) ležati s licem u travi, Bilić stavi ruke na kukove, valjda ga je tu prvi put stvarno zaboljelo, i u nevjerici maše glavom. Maleni Nigerijac za to vrijeme savršeno kombinira elegantne poteze Rogera Mille i imenjaka Džeja (bez onog drugog ‘Džej’) te pleše vrteći crvenim dresom iznad glave.

Dame i gospodo, Jay-Jay Okocha. So good that they named him twice.

Godinama kasnije Boltonovi navijači skandirat će mu tako, ali i za njegovih dana u Njemačkoj Okocha je bio izuzetno popularan. Iako je na neki način promijenio percepciju o nigerijskim igračima u Europi, nije on jedan od onih nogometaša o kojima će se pisati knjige i snimati dokumentarci. Naprotiv, Jay-Jay je bio sve ono što oni nisu; dječak koji je od početka do kraja uživao u nogometu. Okocha je ustvari jedan od onih igrača zbog kojih ćete danas ostaviti sve što radite, sakriti se od šefa i klikati po YouTubeu. Jedan za drugim klipom, driblingom, golom. Majstorije protiv Aston Ville, golčina protiv Charltona, ismijavanje Raya Parloura i Roya Keanea. Da, ismijavanje.

A nije da mu priča nije za film. Rodio se u Enuguu u jugoistočnoj Nigeriji i to što ga je odgojila ulica odredilo mu je karijeru. Siromašno odrastanje proveo je igrajući nogomet krpenjačama ili limenkama prije nego što se priključio lokalnom klubu i sa 16 ostavio škole. Bilo je to potpuno drugačije vrijeme – danas nema poluozbiljnog kluba koji ne skautira i na toj razini u Africi, veliki broj njih danas imaju svoje akademije u kojima se okupljaju najtalentiraniji, koji rade maksimalno ozbiljno i po europskim planovima i programima, koji obično maksimalno ugnjetavaju slobodni nogomet; red, rad i disciplina ne ostavljaju prostora za atrakciju i nevino uživanje u igri.

Okocha je imao baš to; svaki njegov potez mirisao je na ulicu i onog lika sa školskog igrališta koji nije uspio jer je od treninga više volio duhan, bocu i poneku djevojku.

Nije bio ni dobar kao neki drugi, nije ni osvojio nešto, nije ni zaradio koliko je mogao. Ali nitko se nije igrao nogometa tako kao Jay-Jay Okocha

U Njemačku je stigao nakon Svjetskog prvenstva u Italiji. Nije bilo tada fensi agenata u skupim talijanskim odijelima s nepismenim statusima po Facebooku. Bez obzira na to što je kod kuće već igrao profesionalni nogomet i bio jedan od najboljih igrača lige, Okocha je u Njemačku stigao u posjetu prijatelju bratu Emmanuelu, koji je bio u potrazi za klubom. Zajednički prijatelj Binebi Numa igrao je  za oberligaša Borussiju Neunkirchen i pozvao ga je da mu se pridruži na treningu. Ondje je oduševio i brzo postao standardni igrač. Dvije godine kasnije na utakmici se slučajno našao brkati gospodin koji mu je prišao i ispod svojih ogromnih sunčanih naočala upitao što radi kada vikendom ne igra poluamaterski nogomet.

“Spavam”, odgovorio je mladi Jay-Jay.

“Zašto onda ne bi trenirao s nama?”

Brko je bio Dragoslav Stepanović, koji je Eintracht nagovorio da niželigašu na račun uplati 25.000 maraka. Međutim, ondje se Nigerijac teško snalazio. Ne zato što je igrao loše, nego zato što se pritom pretjerano zabavljao. Dugo nakon što je Okocha zabio legendarni gol Oliveru Kahnu, Klaus Toppmöller, tadašnji Eintrachtov trener, priznao je da je u tih 11 sekundi, koliko je Jay-Jay imao loptu, barem devet puta viknuo da doda.

“Da tada nije ušla lopta u gol, vjerojatno više nikada ne bi zaigrao za nas”, rekao je Toppmöller njemačkim medijima.

Ali ušla je – i iako je bio “cirkusant”, kako ga je nazvao predsjednik kluba godinama kasnije, Okocha je osvojio srca navijača. Kada su oni birali najboljih 11 kluba svih vremena, na listi nije bilo Bernda Nickela, koji je zabio 141 gol u 426 utakmica u Bundesligi i osvojio tri njemačka kupa i Kup UEFA s Eintrachtom, ali bio je Okocha koji je u Frankfurtu bio jedva četiri godine, zabio 16 golova i otišao za Fenerbahçe nakon svađe s trenerom Juppom Heynckesom.

U Turskoj je bio samo dvije godine, ali zavoljeli su ga još više. Igrao je najbolji nogomet karijere, zabio 30 golova u 62 utakmice, dobio počasno državljanstvo i postao Muhamed Yavuz, te ostvario transfer karijere. U PSG-u je 1998. naslijedio broj 10 od legendarnog Raija i to nakon što je onamo prešao kao dotad najskuplji afrički igrač, ali i jedan od najskupljih na svijetu. Da ne kompliciramo sa svim različitim ondašnjim valutama, Englezi su to preračunali u funte: 14 milijuna funti platio je PSG Okochu Feneru, a samo dvije godine ranije Barca 13,2 milijuna Ronalda PSV-u. Rekord je te godine oborio Denilson, koji je iz Sao Paula u Betis prešao za tadašnju protuvrijednost 21,5 milijuna funti.

Okocha je u to vrijeme bio i jedan od najpopularnijih afričkih nogometaša. Već je predvodio Nigerijce do Afričkog Kupa nacija, bio je jedan od najboljih igrača u fenomenalnoj generaciji koja je osvojila zlatnu olimpijsku medalju u Atlanti, a nastupio je i na svjetskim prvenstvima u SAD-u 1994. i Francuskoj 1998., na kojima se Nigerija prometnula u ozbiljnu reprezentaciju. Njegova generacija afrički nogomet je činila respektabilnim i ozbiljnim, ali njen predvodnik bio je sve samo ne to. Do kraja karijere sedam će puta biti najbolji igrač Nigerije, dva puta najbolji igrač Afrike, a FIFA ga je uvrstila među 100 najboljih igrača svih vremena.

“Ja sam uvijek nogomet igrao najjednostavnije što sam mogao”, prepričat će kasnije u intervjuu za In Bed With Maradona, “To što je meni jednostavno nešto što drugima nije, to je potpuno druga stvar”.

U Parizu se mučio s ozljedama i pritiskom, na njegovo mjesto je doveden mladi Ronaldinho, koji će kasnije priznati da je upravo Jay-Jay jedina ‘desetka’ kojoj se ikada divio. Nigerijac je usmjerio svog najvećeg konkurenta, bio mu glavni i najveći oslonac i savjetnik, a onda ostao bez novog ugovora. Na SP u Japan i Koreju je otišao kao slobodan igrač, a u povratku ga je na pariškom aerodromu zaskočio Sam Allardyce. Bolton je tih godina skupio više od 100 milijuna duga i možda je tu odgovor na pitanje kako je Big Sam na Reebok Stadium dovodio superzvijezde, ali činjenica je da su pored Okoche za Trotterse tada igrali i Youri Djorkaeff, Gary Speed, Fernando Hierro, Nicolas Anelka, Ivan Campo, Ricardo Gardner… Bili su sve samo ne momčad koja je napucavala loptu i preskakala igru; prvi put ikada došli su do Kupa UEFA i to s Okochom kao kapetanom.

Kada je nakon samo jedne sezone napustio klub u Kataru i prešao u Hull City, Okocha je to uradio jer na tribinama nije bilo nikoga. Nije želio igrati nogomet za sebe i za novac; on je lopte igrao za raju i bez raje nogomet mu nije imao smisla. Kasnije se oprostio i od Hulla jer je sjedio na klupi; ako ne igra, nogomet za njega nema smisla.

Jay-Jay je u ponedjeljak proslavio 44. rođendan. Nikada više u Premier ligi nije igrao igrač kakav je bio on. Nije bio savršen, nije bio ni konstantan, nije bio ni igrač na kojeg se momčad uvijek mogla osloniti. Nije bio uvijek ni discipliniran, pušio je kutiju cigareta dnevno i prijateljice noći zalijevao skupim šampanjcem. Nije bio ni dobar kao neki drugi, nije ni osvojio nešto, nije ni zaradio koliko je mogao. Ali nitko se nije igrao nogometa tako kao Jay-Jay Okocha.

So good that they named him twice.