Na posudbi

Liga apsurda i nepravde

Zašto će se UEFA-ina Liga nacija pretvoriti u opću katastrofu

Kako to obično kod nas biva, još jedna velika priča nam se uspjela nekako zagubiti u gužvi i svakodnevici.

Hrvatska je nakon Kijeva ostala začahurena u čudnoj kombinaciji logičnog ljudskog zadovoljstva rezultatom i još logičnijeg i ljudskijeg generalnog nezadovoljstva uspjehom neuspješnih. Srbija je za to vrijeme slavlje natapala alkoholom i tek joj slijedi isparavanje u realnost, dok je Bosna i Hercegovina još jednom sebi pucala u nogu i konačno ranjena kleknula u jarak pored puta, čekajući lešinare da je očerupaju i odvedu u sigurnu smrt. Ali tako je oduvijek, svakom je njegov problem najvažniji i najveći.

A činjenica je da je naša generacija prošlog tjedna, uz završetak regularnog dijela kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Rusiji, imala priliku svjedočiti povijesnom zbivanju u nogometnoj Europi.

Bio je to početak kraja reprezentativnog nogometa kakvog poznajemo; on je ustvari završio vrlo važnu i dugu eru i počeo prijelaz u potpuno novu dimenziju. Ona će službeno započeti iduće jeseni kada europske momčadi krenu u (pred?)kvalifikacije za potpuno novo i drugačije Europsko prvenstvo, koje će tek nešto manje od polovice europskih selekcija igrati u 13 različitih gradova, a kulminirati kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2026. kojem domaćina još ne znamo, ali znamo da će s 48 sudionika i promijenjenim sustavom natjecanja biti najveće ikada.

Nije to nikakvo mudro slovo, niti ima bilo što upitno u zaključku da reprezentativni nogomet u ovom trenutku – a taj trenutak traje i dobrih 20-ak godina – treba ozbiljne promjene.

Davno je međunarodno reprezentativno loptanje izgubilo svoju romantiku – pisali smo valjda o tome i previše puta – i, što je mnogo važnije, gotovo svaki važniji utjecaj na zbivanja u ozbiljnom nogometu. Bezvremenski idoli naših predaka jesu se stvarali u dresovima nacionalnih timova, ali nove su generacije svoje ‘najbolje svih vremena’ izgradili u multinacionalnim korporacijama koje se izdaju za nogometne klubove, odnosno natjecanjima koja su stvorena za njih. Glamur Lige prvaka i velikih nacionalnih natjecanja postao je standard, a njihovo osvajanje glavni kriterij za stvaranje veličine; globalizacija je klubove otvorila prema navijačima, odnosno proširila tržište, a utakmice reprezentacija nogometno ozbiljnih zemalja – pogotovo one izvan završnica velikih natjecanja – pretvorila u nužno zlo za igrače, klubove, njihove vlasnike i, jasno, navijače.

Problem nije samo ni u nedostatku važnosti i motivacije; uostalom, biti prvak svijeta ili kontinenta i dalje je ogromna stvar, nitko to ne spori. Moderni reprezentativni nogomet je do same završnice silom prilika postao ekstremno dosadan i predvidljiv, i to kao posljedica ogromnih razlika među timovima. Nijemci u ovom ciklusu nisu ispustili ni boda, Španjolci su kvalifikacije završili bez poraza, isto je za nogom pošlo Englezima, poraza nema ni Belgija, a po jednom su gubili Francuzi, Portugalci, Poljaci, Talijani, čak i Grci i Srbi, koji imaju tek prosječne momčadi.

Dakle, svaka je promjena više nego dobrodošla, ako ništa zarad dobrih starih vremena i romantike. Međutim, problem promjena koje se u posljednje vrijeme silom nameću je u tome što se UEFA i njen stariji brat iz Züricha vode ničim drugim do pohlepom. Nije ni to neko čudo, dovoljno je pogledati o kakvim se ljudima i nogometnim diletantima radi; savršene primjere, uostalom, imamo u domaćim savezima, čiji predstavnici su ti koji i čine razne skupštine i odbore krovnih organizacija. Njihova glavna vodilja je novac i još novca; bez obzira na to što se radi o dvije možda i najbogatije ‘neprofitne’ organizacije na svijetu, koje su već sada maksimalno eksploatirale nogomet kao biznis i iz njega izvukli i više nego što je ikada izgledalo da će moći, oni jednostavno žele još. I to još upravo na račun zanimljivosti i romantike, koju dodatno uništavaju.

Prvi je korak napravljen proširenjem Europskog prvenstva.

Gotovo savršen sustav, koji je za posljedicu imao kvalitetom vjerojatno daleko najbolje natjecanje na planetu, razbijen je zbog proširenja tržišta i ničega drugog. Pravdanja tipa novih lica i jednake prilike za sve u situaciji kada doslovno pola Europe ide na Euro brutalno su besmislena. Uostalom, kvalifikacije su bile te koje su imale za cilj na površinu iznijeti kvalitetu; danas su one gotovo besmislene za sve osim za nogometne liliputance.

Ovo je jedino natjecanje koje lošiji rezultat nagrađuje, a bolji kažnjava, sve kako bi UEFA mogla zaraditi još novca

Sličnom se teorijom vodila i FIFA kada je odlučila proširiti Svjetsko prvenstvo, koje će umjesto 32 ekipe imati njih 48, raspoređenih u 16 skupina po tri momčadi. Drame i slavlja kakva smo prošlog tjedna gledali na Islandu, u Panami, u Kostarici, u Egiptu ili u Australiji za osam će godina biti gotovo nemoguće, iz jednostavnog razloga jer plasman na SP više neće imati isti značaj. Mundijal je dosad imao bar dozu romantike; ako su sve velike reprezentacije gotovo bile pretplaćene na plasman, za one male je već i sudjelovanje bilo poput osvajanja trofeja. To što je Gianni Infantino radi osvajanja glasova odlučio grupnu fazu Svjetskog prvenstva pretvoriti u baraž na tlu domaćina u potpunosti će ugušiti i ono malo preostale draži reprezentativnog nogometa.

Zato je Aleksander Čeferin, njegov veliki prijatelj i novopečeni vladar Europe, došao na revolucionarnu ideju – napraviti novo natjecanje. Dobro, dobro – nije baš on došao na ideju, samo mu se svidjela ideja korumpiranog Michela Platinija. Umjesto prijateljskih utakmica – koje su bile ne samo dosadne i neatraktivne, nego i s financijske strane nedovoljno lukrativne – UEFA će od iduće godine organizirati Ligu nacija, natjecanje čiji smisao ustvari ovisi o kojoj se godini radi i koliko ćete dobro igrati u natjecanju koje slijedi, a koje će predstavljati kvalifikacije za Europsko prvenstvo.

Pretpostavljam da ste već pročitali osnovne informacije, bile su posvuda. Europske selekcije bit će podijeljene po jakosti i to u četiri divizije, a onda će te divizije biti opet podijeljene na po četiri skupine. Pobjednici skupina u najjačoj diviziji igrat će završni turnir, na kojemu ćemo svake dvije godine dobiti pobjednika Lige nacija. Ostale divizije funkcionirat će na principu promocije i ispadanja; pobjednici četiriju skupina zamijenit će četiri posljednjeplasirane momčadi iz divizije iznad.

So far so good, rekli bi Englezi. I prilično jednostavno.

Naravno, nije takvo natjecanje bilo dovoljno jer u suštini ne donosi ništa novo, osim što garantira prijateljske utakmice između kvalitetom sličnih selekcija. Zato su u Nyonu došli na ideju da ligi koja to zapravo nije daju natjecateljski karakter i omoguće selekcijama koje se nisu kvalificirale redovnim putem – preko, vidi čuda, kvalifikacija – da se bore za još četiri mjesta na Europskom prvenstvu. Što na prvu i ima logike; ako zanemarimo sve druge probleme i prihvatimo teoriju da je nezanimljivost najveći problem reprezentativnog nogometa, onda je ovo sasvim solidan način da mu se da druga dimenzija.

Usto je i savršen scenarij i za UEFA-u i saveze, pa i navijače. Četiri pobjednika svake skupine unutar divizije formiraju završni turnir koji će se igrati po knockout principu i s jednim domaćinom, pa je ono što smo do sada zvali napetim doigravanjem pretvoreno u prvenstvo prije prvenstva, na kojemu će zaraditi i organizatori i sama UEFA.

U teoriji sve vezano za Ligu nacija zvuči savršeno. Problem je što bi se ta teorija u praksi mogla pretvoriti u opću katastrofu.

Prije svega, imamo četiri jakosne divizije, a svaka daje po jednog predstavnika na Europskom prvenstvu. Dakle, i ona četvrta, u kojoj je 16 momčadi s najslabijim rejtingom u Europi, a u kojoj je najbolje plasirana ekipa Azerbajdžan. I na stranu to što bi kvalifikacije trebale biti upravo to – kvalifikacije, a ne usluga nemoćnima i nesposobnima, činjenica je da će četiri ekipe iz ove divizije osigurati finalni turnir PRIJE kvalifikacija, pa u njima mogu igrati potpuno opušteno i fokusirati se na pripreme za dvije najvažnije utakmice u povijesti, koje će se igrati POSLIJE  kvalifikacija.

Ista neregularnost važi i za momčadi iz treće divizije, koje će uz malo sreće u ždrijebu lakše prolaziti do Europskog prvenstva kroz Ligu nacija nego kroz jednu od 10 kvalifikacijskih skupina u kojoj uz sebe ima tri bolje rangirane ekipe. Logično je i to da će ekipe koje su na rubu između dvije divizije moći kalkulirati i sebi tražiti eventualno lakši put do Europskog prvenstva, okušavši se u onoj slabijoj, što nas dovodi do utakmica u kojoj će neki možda namjerno gubiti da bi ispali iz lige.

Apsurdu tu, dakako, nije kraj.

Finalni će se turniri igrati nakon završetka kvalifikacija, što u praksi znači da će na njima sudjelovati samo oni koji dotad već ne izbore mjesto među 20 putnika na Euro. Osim što će potpuno nepravedno i nelogično i ekipa koja je, recimo, nanizala 10 poraza u kvalifikacijama dobiti novu priliku za sudjelovanje na turniru na kojem bi trebali igrati najbolji, vrlo je moguće da će joj i put do EP biti olakšan. S obzirom na to da će se jakosne skupine za kvalifikacije praviti na osnovu rankinga iz Lige nacija, vrlo je izgledno da će velika većina ekipa iz prve divizije svoj put na Euro osigurati prije završnog turnira.

Ilustracije radi, uzmimo rezultate ovogodišnjih kvalifikacija za hipotetički rasplet. U prvoj diviziji u kvalifikacijama na jednom od prva dva mjesta nije bila samo Nizozemska. To nju automatski kvalificira za završni turnir, na kojemu bi još igrale i tri prvoplasirane ekipe iz druge divizije, koje bi popunile prazan prostor. U isto vrijeme otvorilo bi se mjesto za tri ekipe iz druge divizije, da igraju završni turnir iako ga nisu zaslužile. Prelazak te tri momčadi u završni turnir više divizije značio bi i otvaranje tri mjesta na završnom turniru koji one napuštaju, pa bi u ovogodišnjem slučaju sve ekipe iz divizije B koje se nisu automatski kvalificirale igrale na završnom turniru.

Što bi grupnu fazu Lige nacija učinilo, je li, potpuno suvišnom.

No, najapsurdnije od svega je to da je ovo vrlo vjerojatno jedino natjecanje koje je planirano tako da se u teoriji lošiji rezultat nagrađuje, a bolji kažnjava, sve kako bi UEFA ustvari imala još četiri mini-turnira na čijoj će organizaciji zaraditi još novca. Usto, natjecanje je to koje će svaki drugi put imati manje smisla jer neće biti uključeno – barem to za sada nije planirano – u kvalifikacije za SP, nego samo za EP. Za svakoga s imalo razumijevanja za ono što nogomet predstavlja, Liga nacija oličenje je nogometne nepravde. Ono što bi trebalo biti revolucija – ili, ako hoćete, evolucija – reprezentativnog nogometa pretvoreno je u još veći cirkus od kojeg će profitirati poneka državica, UEFA, ali ne i nogomet.