Na posudbi

Ljubimac nacije

Sergej Milinković Savić i pritisak srpske javnosti

Ivica Osim osebujan je karakter i tvrdoglav čovjek koji od svojih principa nije odustajao ni po koju cijenu.

U rano ljeto 1990., tadašnji – i posljednji – jugoslavenski selektor nikako nije mogao uživati u miru kojem se poslije burnih događanja na Maksimiru nadao nakon što je momčad preselio u bazu u Sassoulou. Glavobolju mu, za razliku od njegovih prethodnika, nije zadavala ni loša atmosfera u momčadi, ni standardni problemi sa Savezom, međusobna netrpeljivost između igrača klubova Velike četvorke, čak ni način na koji je reprezentacija ispraćena iz Zagreba. Štoviše, suprotno današnjem tumačenju, posljednji jugoslavenski tim tu je utakmicu, na kojoj su tribine otvoreno navijale za suparnika, doživio kao dodatnu motivaciju da pokaže koliko je ujedinjen i iznad politike.

Međutim, utakmice s Nizozemcima i s, nešto ranije, Španjolcima novinari su vidjeli kao još jedan dokaz da Osim nije u pravu kada forsira starije igrače poput Safeta Sušića i Zlatka Vujovića i na terenu su po svaku cijenu željeli vidjeti Dejana Savićevića, Roberta Prosinečkog i Roberta Jarnija. Nakon poraza od Njemačke na otvaranju stvari su se zakomplicirale – u javnost je puštena priča o popijenih 11 boca viskija u Osimovoj hotelskoj sobi i kupovini stana na moru u zamjenu za mjesto u momčadi. Osim je proglasio jednostrani silenzio stampa, ograničio se na konferencije za novinare, a novinari su ga počeli cipelariti.

Ni pobjede protiv Kolumbije i Ujedinjenih Arapskih Emirata nisu pretjerano popravile sliku – Savićević, koji je nakon 55 minuta zamijenjen protiv Nijemaca, poručio je da je Osim za njega mrtav, a novinari su legli na kosti sarajevskom treneru koji će desetljećima kasnije govoriti da ga je čak i Arkan tražio da Savićevića uvrsti u momčad. Yugopapir prenosi izvještaj iz Ilustrovane Politike u kojem potpisani Mile Kos selektora naziva ”polumrtvim čovjekom koji je preplašen, kloni se svakog rizika i ni kad je utakmica dobivena ne povlači hrabrije poteze”, zazivajući Prosinečkog, Jarnija i Darka Pančeva umjesto veterana poput Vujovića.

Međutim, Osim ne odustaje – protiv Španjolaca je zaigrao Pančev, ali Savićević je ušao tek u drugom poluvremenu, dok Prosinečki i Jarni nisu ni dobili priliku. Jugoslavija je pobijedila zahvaljujući maestralnom Draganu Stojkoviću Piksiju, Prosinečki je igrao u solidnom četvrtfinalu protiv Argentine koje su izgubili tek na penale, ali Dejo Savićević je opet ušao tek u nastavku. No, novinari su ovaj put pisali drugačije.

Sergeja čitava zemlja vidi kao magičnog i neokaljanog heroja i diže ga u oblake

Potpisan je opet Kos, koji nakon Španjolske Osima prvo naziva ”velikim strategom koji izvrsno zapaža, dobro postavlja igru i gotovo nepogrešivo sastavlja tim” a onda poslije Argentine i Firence zaključuje i kako je samo jedan Osim, prva ličnost reprezentacije, selektor kakvog Jugoslavija nikada nije imala. ”Tako smirenog, umnog i vještog u postavljanju plana igre, a istovremeno opreznog i nerazmetljivog”, trenera koji “suptilnim poznavanjem nogometne igre gradi sigurne mostove prema cilju”.

Osima su još od kvalifikacija za Europsko prvenstvo u Njemačkoj kritizirali, pljuvali i proglašavali neznalicom, čak i kada je Jugoslavija igrala relativno dobar nogomet u kvalifikacijama za Mundijal, i to prije svega jer nije forsirao igrače koji su bili miljenici javnosti. Ali na kraju čak ni takvi igrači poput Savićevića, Prosinečkog, Jarnija i Pančeva jednostavno nisu bili dovoljno dobri da ugroze autoritet rezultata i ‘tvrdoglavi Osim’ postao je ‘genijalni Osim’, trener koji se danas smatra jednim od najboljih u povijesti zemlje koje više nema.

Ali Srbi su ove godine uspjeli pronaći i igrača koji je iznad Njegova veličanstva rezultata.

Sergej Milinković Savić nova je velika zvijezda srpskog i svjetskog nogometa i posljednjih dana ne silazi s naslovnica. Kršni 22-godišnji mladić na svojim plećima ove sezone nosi solidni Lazio Simonea Inzaghija i jedan je od najboljih igrača talijanske lige. Njegov trener uspoređuje ga s Paulom Pogbom, a na leđima mu je malena meta koju će već u siječanjskom prijelaznom roku pokušati pogoditi neki od velikih klubova. Silno ga želi Jose Mourinho, navodno ga gledaju i Real Madrid i Barcelona i Liverpool, a PSG je spreman na rimski račun transferirati 170 milijuna eura te ako treba još poneki cent na off-shore račune i učiniti ga trećim najskupljim igračem u povijesti igre.

Međutim, bivši izbornik Slavoljub Muslin nije ga imao u ozbiljnim planovima u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Rusiji.

Dijelom zbog toga što je teško bilo pretumbati dvojicu možda i najboljih igrača koja je imao u momčadi, Nemanju Matića i Dušana Tadića, s kojima je upitna kompatibilnost mladog Sergeja, ali dijelom i zbog činjenice da je Milinković Savić već nakon prvog izostavljanja iz ekipe tražio razgovor sa selektorom i zahtijevao mjesto u momčadi. Muslin ga je gurnuo u stranu, poput Osima nastavio igrati kontru medijima i navijačima, forsirati svoje ideje i vjerovao da u ruci drži najjaču kartu dok god ima rezultat.

No, Muslin je zaboravio da je Osim imao neobičnu podršku vjernog Miljana Miljanića, a u današnjem srpskom nogometu lojalnost i principi i ne igraju pretjerano važnu ulogu.

Milinković Savić vjerojatno je samo iskorišten kao okidač, savršena inicijalna kapsula u podmirivanju računa i ispunjavanju osobnih interesa, ali Muslin je završio s otkazom, premda je Srbiji prvi put nakon 2010. donio plasman na veliko natjecanje. Sergej, ljubimac nacije, odmah je zaradio poziv Mladena Krstajića, lojalnog vršitelja dužnosti koji će vjerojatno ostati bez tog prefiksa u Rusiji, i tako postao veći od Savićevića, Prosinečkog i Pančeva zajedno. Veći od rezultata.

Tko je taj dečko zapravo?

Rođen je 1995. u Lleidi, gdje je njegov otac Nikola Milinković igrao za istoimenu momčad. Za Lleidu je to bila najbolja sezona u posljednjih 60 godina, jedina koju je igrala u Primeri. I Nikola je, kao i Sergej, bio visoki i korpulentni veznjak, a majka Milana Savić bila je profesionalna košarkašica. Otud sportski korijeni dvojice braće – Vanja brani za Torino – ali i činjenica da Sergejev talent na njegovih 1,92 ne djeluje nezgrapno kako je to često slučaj.

U profesionalni nogomet stigao je preko omladinskog pogona Vojvodine, za čiji prvi tim je debitirao 2013. i nakon samo 13 prvenstvenih utakmica otišao u belgijski Genk. U međuvremenu je bio u centru najvažnijih rezultata srpskog nogometa u posljednjih nekoliko desetljeća. Naime, sa Sergejom u momčadi Srbija je prvo postala europski prvak do 19 godina, a onda je ta generacija na Novom Zelandu osvojila i svjetsko zlato.

I u tako talentiranoj generaciji Sergej Milinković Savić se jasno isticao. Nije se ni u Belgiji zadržao predugo; jedva 20-ak utakmica bilo je dovoljno da na adresu Genka stigne nekoliko ponuda, ali ona koja je djelovala kao najbolja i najozbiljnija došla je iz Italije. Mladog veznjaka silno je željela Fiorentina.

U ljeto 2015. Nikola je spakirao sina i obojica su se uputili u Firencu na potpis već dogovorenog ugovora, ali stvari su se onda zakomplicirale. Navodno je njegova djevojka Toskanu zamislila kao provinciju i odbila preseljenje u tu zabit, a Sergej je shrvan i uplakan odbio potpisati ugovor. Fiorentina je digla ruke, odustala, a sasvim slučajno već sutradan svi su bili zaljubljeni u Rim i Lazio je dobio novog igrača. Ondje se brzo prometnuo u standardnog prvotimca, a prvi ligaški gol zabio je u siječnju 2016. i to upravo u gostima kod Fiorentine.

To da je Inzaghi je u Sergenteu dobio polivalentnog i korpulentnog veznjaka koji se lako uklopi u različite sustave, a najbolje se snalazi kao klasični box-to-box igrač, brzo je bilo jasno. Sergej je nakon solidne druge u treću sezonu u Laziju ušao u fantastičnoj formi; snažan u duelu, solidan u zraku, dobar tehničar, puni je to paket kojeg je Inzaghi savršeno integrirao u svoju ideju ovosezonskog Lazija. Stvari su se brzo poklopile; Sergej Milinković Savić danas je jedan od najboljih igrača lige i igrač čije brojke zaista djeluju impresivno.

Međutim, ostaje i činjenica da se radi o 22-godišnjaku – supertalentiranom, jako dobrom nogometašu – ali mladom nogometašu koji je napravio tek prve ozbiljne korake u karijeri i čiji se puni potencijal tek treba ostvariti. U međuvremenu, osim što mu klubovi lijepe nerealnu cijenu i od njega prave hodajuću reklamu, u Srbiji su ga stavili ispred rezultata i automatski podigli pritisak na mnogo veću razinu nego ikada prije. Veći pritisak nego su u svoje vrijeme imali Savićević, Prosinečki i Pančev zajedno.

Čitava zemlja vidi ga sada kao ključnog igrača ne samo za budućnost reprezentacije, ne samo čovjeka na kojemu će se graditi bolje sutra, nego i kao čovjeka koji će za Srbiju već u Rusiji biti jedan od najvažnijih igrača reprezentacije od koje se ionako nerealno očekuje puno.

Čitava zemlja vidi ga kao magičnog i neokaljanog heroja i diže ga u oblake s kojih će ga, otvori li se prilika, s jednakim žarom i gurnuti i preko noći pretvoriti u dežurnog krivca.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.