Svjetsko nogometno prvenstvo za žene je, između ostalog, skrenulo dio pozornosti medija i publike na vrhunski ženski sport i njegova ključna pitanja na koja nije nimalo lako odgovoriti. Prije nekoliko dana analizirali smo financijske razlike između ženskog i muškog nogometa, a sada u našem ‘vikend-retrovizoru’ podsjećamo na još jedan raniji tekst srodne problematike.
xxx
Prije 20-ak su dana dvije riječi bile dovoljne Andyju Murrayu da bar na trenutak postane heroj borbe protiv obespravljenosti žena u sportu, borac protiv svakodnevnog i nesvjesnog seksizma u društvu.
Morali ste vidjeti tu situaciju, bila je posvuda. Nakon poraza u četvrtfinalu Wimbledona nikad imenovani je američki novinar svoje pitanje Murrayu koncipirao tako da je ustvrdio kako je Sam Querrey prvi američki igrač u polufinalu Grand Slama od 2009. Škot ga je prekinuo s “male player” i napomenuo tako da se radi o prvom muškom igraču, s obzirom na to da je, na primjer, Venus Williams dan ranije osigurala plasman u polufinale Wimbledona, a njena mala sestrica Serena u tom periodu osvojila 12 Grand Slamova.
Naravno, kako to u suvremenom društvu kojim gotovo da upravljaju tvitovi i statusi obično biva, bila je to lokomotiva za vagone koji su se rapidno množili i u koje je uskakao i Kurta i Murta. Murrayu su se divili i novinari i navijači i igračice i feministice, pohvalila ga je i vlastita majka, a mediji – i to u rasponu od CNN-a, BBC-ja i Timesa, preko Marie Claire i Cosmopolitana do Playboya – sve su to spakirali u navodnike i termin “casual sexism“, pod čiju fiktivnu definiciju bi, da se ne lažemo, lako bilo uvrstiti i sam sport kao pojavu.
Ne sumnjam da je Murrayeva reakcija bila dobronamjerna i pozitivna, sa željom da se istakne jednakost žena u sportu. Ali, vjerojatno ni on sam nije bio svjestan da će reporter u svemu ispasti kolateralna žrtva nečega što ustvari i nije ništa drugo do pretjerana politička korektnost. I prije nego što je ta presica bila gotova, priča o ignorantskoj i seksističkoj svinji koja je zaboravila da postoje sestre Williams kružila je internetom.
Kako se samo usudi? A činjenica je da je ovaj jadni novinar postavio ništa drugo nego potpuno logično pitanje – meč je bio u muškoj konkurenciji i nelogično bi bilo to naglašavati u svakom pitanju vezanom uz njega. Da je htio biti politički korektan vjerojatno bi u pitanje uvrstio pojam “men’s singles“, ali to što nije ne čini ga čak ni ignorantskom svinjom ni ‘casual’ seksistom. Jer, recimo, američka braća Bryan su od 2009. do danas osvojila 10 zajedničkih i još četiri Grand Slama u mješovitim parovima. A njih se Andy nije sjetio.
Interes za bavljenjem (posebno timskim) sportovima percipira se kao suprotnost onome što se smatra ženstvenim i to ih čini odbojnim djevojčicama još u djetinjstvu
Uostalom, mnogo klasičniji primjer seksizma i ignorancije u tenisu vezan je upravo za Murrayev prvi trijumf u Wimbledonu 2013. Gotovo svi svjetski mediji – uključujući i većinu ovih koji danas raspredaju o “nesvjesnom seksizmu”, ali i službena stranica Lawn Tennis Associationa – tada su izvijestili kako je Britanija nakon 77 godina i Freda Perryja prekinula svoj post na najvećem turniru. Iako su, recimo, nakon 1936. trojica muškaraca slavila u mješovitim parovima (i jedan u muškom dublu), uključujući i Andyjeva brata Jamieja. Što je mnogo važnije, između Perryjeva i Murrayeva trijumfa Britanci su imali čak četiri pobjednice u ženskom dublu, još dvije u mješovitim parovima i ni više ni manje nego četiri osvajačice Wimbledona u singlu. Četiri. Dakle, trijumfi Dorothy Round Little, Angele Mortimer, Ann Jones i Virginije Wade na travi Wimbledona nisu bili dovoljni; za prekid posta čekala se pobjeda muškarca poput Andyja.
Ustvari, izvještavanje s tog Murrayevog trijumfa otprije četiri godine u Wimbledonu vraća nas na pitanje kojeg je Andy želio potencirati ispravljajući novinara.
Koliko su zapravo žene ravnopravne kada je u pitanju percepcija vrhunskog sporta?
Nažalost, odgovor je mnogo jednostavniji od samog pitanja. Istina, žene se danas masovno bave sportom i u posljednjih je 50-ak godina napravljen ogromni napredak. Danas gotovo da ne postoji sportska disciplina u kojoj nemamo i profesionalnu žensku konkurenciju. U bazičnim i individualnim sportovima generalno, žene su gotovo jednako zastupljene i skoro popularne koliko i muškarci. Tenis je možda i jedan od najpozitivnijih primjera; većina turnira danas ima izjednačene novčane nagrade, a neke tenisačice istinske su superzvijezde.
Olimpijski turniri u ekipnim sportovima privući će kakvu-takvu pažnju, čak i poneko kontinentalno ili svjetsko prvenstvo u rukometu, košarci, odbojci, u posljednje vrijeme i nogometu, pogotovo ako neke selekcije naprave neki uspjeh. Glupe viceve s kuhinjom zamijeni i poneki doček, hešteg #BravoCurke ili neka slična igrarija; ljudi su uvijek najbolji kad treba uskočiti u bandwagon. Međutim, dođe li priča u kontekst percepcije ženskog sporta kao vrhunskog, situacija se drastično mijenja.
Dakle, jednu važnu stvar treba reći naglas.
Sport je i dalje maksimalno patrijarhalan i njime vladaju muškarci. Ne samo zato što su funkcionari, novinari, oni koji odlučuju o promociji i sponzoriranju velikom većinom muškarci, nego i zbog činjenice da su oni ti koji postavljaju letvicu za vrhunsko. Profesionalni sportaši su brži, viši, snažniji, pokretljiviji, eksplozivniji i samim tim bolji u sportu od sportašica.
Nije to nikakvo mišljenje, to je jednostavno biologija. Žene imaju 10-15 posto manji volumen srca, manje mišićne mase i manje krvi u tijelu i te biološke razlike, bez obzira na to koliko naporno i često trenirale, ne mogu nadoknaditi.
Što nas dovodi i do priče o percepciji ženskog sporta u kontekstu vrhunskog, posljedično i o njegovoj popularnosti. Naime, sasvim je logično da će bolje sportske rezultate imati muškarci i da će zbog toga biti zanimljiviji publici. Praktično svi sportovi su popularniji u muškoj nego u ženskoj konkurenciji. To što su brži, kvalitetniji i zanimljiviji čini ih atraktivnijim publici, a samim time i medijima, televiziji i sponzorima.
Prije 20-ak dana, nesvjesna euforije koju je stvorio Murray, supruga mi je poslala SMS u kojem sve nas na Telesportu kritizira zbog manjka tekstova o sportašicama. Veli da o ženama pišemo previše rijetko i da zaslužuju više.
Međutim, postoji jako dobar razlog za to – te tekstove gotovo nitko ne čita.
Vraćamo se ponudi i potražnji kao principu svakog posla; publika je gotovo nezainteresirana za ženski sport. Prošlog smo tjedna imali tekst o izbornici njemačke nogometne reprezentacije. Igra se Europsko prvenstvo, Njemačka je glavni favorit, šest puta zaredom su ‘curke’ osvojile titulu, nova izbornica napravila je revoluciju u ekipi, a ni njena privatna priča nije nezanimljiva. Ipak, nikoga nije briga – bio je to najslabije čitani tekst od pokretanja Telesporta.
Pitanje zašto je to tako gotovo je jednako važno kao i ono o obespravljenosti žena u sportu.
Nekoliko je čvrstih teza o razlozima manje popularnosti ženskog sporta. Prije svega već spomenuta kvaliteta, odnosno činjenica da su muškarci ti koji postavljaju norme. Jedna od najvećih grešaka koje radimo je ta što sportovima pristupamo kao da se muškarci i žene njima bave u jednakim uvjetima, a nikada nije tako. I najvećem je laiku jasna ogromna razlika između košarke ili nogometa koji igraju muškarci i onog koji igraju žene. Ali ta razlika ne čini žensku košarku ili nogomet nužno lošijima; samo drugačijima do te mjere da se gotovo radi o dva različita sporta s istim imenom. I da im se moraju prilagoditi očekivanja. Neke su utakmice ovogodišnjeg Europskog prvenstva za žene bile zaista sjajne. Ne, ne mogu se uspoređivati s vrhunskim nogometom koji igraju muškarci – igra se sporije, ali i manje agresivno, s manje prekida i više taktiziranja.
Samo između dva i pet posto zastupljenosti sporta u medijima pripada ženama, a tek jedna novinarka radi na 10 muških kolega. Otud teorija o nedovoljnoj eksponiranosti ženskog sporta kao razlogom manje popularnosti. Ali, to je priča o starijem jajetu ili koki koja čini magični krug iz kojeg je gotovo nemoguće izaći – mediji odgovaraju na zahtjeve publike, a publika traži najbolje. Uostalom, i veliki broj samih žena preferira muški sport i smatra ga atraktivnijim i zanimljivijim za gledanje. Upravo je to jedan od paradoksa ženskog sporta u cjelini – pitam se zašto same žene ne gledaju više ženski sport. Njihov bi veći interes bio sam po sebi razlog za veću zastupljenost u medijima i veća ulaganja sponzora, olakšao bi borbu za ravnopravnost i dodatno popularizirao ženski sport.
Međutim, daleko od toga da je odgovor jednostavan.
Na kraju, seksizam – ako ništa, ovaj uzgredni i nemarni – jest ukorijenjen duboko u društvo i jedan je od najvećih razloga manje popularnosti ženskog sporta. Na sport se i dalje gleda kao na nešto muževno i muško; njegov je ideal snažan i uspješan muškarac kojeg privlači pripadnost plemenu. Ženski je sport, s druge strane, često predmet ismijavanja. Interes za bavljenjem (posebno timskim) sportovima percipira se kao suprotnost onome što se smatra ženstvenim i to ih, logično, čini odbojnim djevojčicama još u ranom djetinjstvu. Štoviše, i najradikalnije feministice najčešće izbjegavaju preveliku povezanost sa sportom upravo zbog maskuliniteta s kojim se u većini kultura – a pogotovo u našoj – povezuje.
Ako hoćemo stvarno pomoći ženskom sportu i učiniti ga jednakim, populističke komentare poput Murrayevog moramo zamijeniti ozbiljnim pristupom. Svjesni smo svi da priče o sportašicama nisu komercijalne i da ni ovaj tekst ni mnogi poslije njega neće privući ni klikove ni reklame ni popularizirati sam sport. Ali moramo ih pisati i pričati i čitati. Jer to su djevojčice, djevojke i žene koje su jednako posvećene sportu, koje se jednako žrtvuju, naporno i vrijedno rade i treniraju kao i muškarci. Koje mogu biti uzori drugim djevojčicama.
I ženski sport ima svoje heroine i zlice, svoju povijest i tradiciju, svoje male i velike, vesele i tužne priče. I vrijedi ih pričati. Ako ništa zbog naših kćeri, onih koje svaku večer poljubimo i poželimo im da ispune sve svoje snove i budu ono što žele. Njima to dugujemo.
