Znate onaj gadni osjećaj nemoći i frustracije koji se, obično u kombinaciji s lošim vremenima, zalijepi negdje u želucu, kao imaginarna šaka koja vam okreće utrobu i onda je stisne u sredini, točno tamo između odvratne mučnine i tupe boli kojoj nikakva kemija ne pomaže?
To je taj osjećaj kojeg imam već danima i koji se uporno vraća i vraća. I tako je svaki put kad znam da me čeka noć u kojoj sam prinuđen na pisanje o bosanskohercegovačkom klupskom nogometu. A, jebemu, nije moralo biti tako. Nije trebalo biti tako. Jer, na stranu sve, ja volim nogomet. Obožavam nogomet. I to najviše od svega volim onaj pravi, domaći nogomet. Onaj u kojem odrastate sa svojim klubom, svim njegovim manama i vrlinama, klubom zbog kojeg se veselite i patite s ocem, bratom, drugovima iz djetinjstva, čije igrače možete sresti i u haustoru i u liftu i na ulici i koji vam daje onaj pravi osjećaj pripadnosti.
Ali došli smo – a broj ljudi koji iz vikenda u vikend ide na stadione daje mi za pravo da govorim u množini – do točke u kojoj je svima pun kufer, da ne budem bezobrazan, svega što se oko bh. nogometa događa.
Hajde da krenemo redom.
Svibanj je, nogometna sezona svuda se bliži kraju, a za razliku od debele većine zemalja u Europi, u Premijer ligi Bosne i Hercegovine prvak se ne zna. Štoviše, ondje se tri kola do kraja tri momčadi bore za titulu. Aktualni prvak Zrinjski, koji s klupe vodi nitko drugi do veliki Baka Slišković, u prošlom je kolu Lige za prvaka, u kojoj sudjeluje šest najboljih momčadi lige, svladao Sarajevo i trenutno je drugi s 58 bodova. Mostarci se za veliki pehar bore upravo protiv Sarajeva, koje trenutno ima 56 bodova, te drugog sarajevskog premijerligaša Željezničara, koji je prvi i to sa 60 bodova. U idućem kolu glavni bosanskohercegovački grad bit će domaćin najvećeg derbija kojeg ta zemlja ima, i koji bi u ovom slučaju mogao odlučiti prvaka, pogotovo ako Zrinjski ispuni svoju ulogu favorita u Bijeljini i tamo savlada nemotiviranog Radnika.
U BiH ni Liga za ostanak nije baš za bedaka – ondje je, doduše, već ispao sarajevski Olimpic koji iduće sezone inovativno mijenja ime u Olimpik, dok su Mladost iz Doboja kod Kaknja i Široki Brijeg sigurni. No, još su tri momčadi koje se bore za dva mjesta iznad crte. Zenički Čelik (31 bod) dugo je bio u ogromnim problemima i jedva se iskoprcao da uopće bude u borbi za ostanak, a tu će utrku preživjeti ako završi ispred ili Metalleghea iz Jajca (30 bodova), koji kao domaćin igra u Banja Luci, ili Viteza (29 bodova). Ukratko, nogomet možda jest loš i daleko od nekakvog europskog prosjeka, ali zanimljivije teško da može biti. Savršeno za uživanje.
Ali malo sutra. Umjesto ludnice koja bi punila stadione, kod nas se jedna na drugu slažu teorije zavjere.
U posljednjih mjesec dana, ili otkako je regularni dio sezone ušao u završnicu, nije odigrana niti jedna jedina utakmica da joj se konačan ishod nije znao unaprijed
Dakle, u posljednjih mjesec dana, ili otkako je regularni dio sezone ušao u završnicu, nije odigrana niti jedna jedina utakmica da joj se konačan ishod nije znao unaprijed. Doduše, zaboravio sam navodnike. “Znao” unaprijed. “Zna” se kojim momčadima bodovi trebaju više nego drugima, koje su momčadi s dovoljno prostora za dizanje noge s gasa, odnosno prepuštanje bodova, koji klubovi rade sa sucima, koji imaju najviše novca za kupovinu, a koji imaju nacionalni interes da gube. Sve se “zna”. I onda kad se ustvari ne zna. I kada rezultati ispadnu drugačiji od silnih priča, i tada se sve zna, do te mjere da se priče i interesi i zainteresirani mijenjaju. Da skratim, teoretičara zavjere više je nego gledatelja na tribinama većine stadiona.
Međutim, čuditi se takvom načinu razmišljanja bilo bi naivno, glupo i prije svega krajnje bezobrazno.
Stara narodna o dimu i vatri ovdje ne važi i to iz jednostavnog razloga što u BiH odavno to nije samo dim u daljini, nego gomila otvorenih manjih i većih požara u koje svi gledamo i na koje gotovo više nitko i ne reagira. U posljednjih 10 godina nogomet te zemlje je potreslo toliko afera da ih je doslovno nemoguće pobrojati u jednom tekstu, a sumnjam da bi i dobar urednik knjige bio pretjerano oduševljen količinom materijala. Nogomet je postao sam po sebi jedna velika afera. Svjedočili smo očigledno namještenim utakmicama u kojima su se igrači sklanjali suparnicima i ubacivali loptu u svoj gol, slušali suce i igrače kako traže novac za namještanje, uživo gledali čelnike klubova kako se raspravljaju o desetinama tisuća koje su jedni drugima dužni za “premije”, čitali o sucima koji kradu pivo na UEFA-inim natjecanjima i sude namještene prijateljske utakmice po Turskoj.
I što se dogodilo? Apsolutno ništa.
Tu zapravo važi jedna od narodnih poslovica, i to ona s brdima koja se tresu i u kojima se izrode miševi, jer na kraju dana samo oni izađu iz kancelarija Nogometnog saveza. Tamo imaju isproban recept – šokiraju se, onda najave sjednicu neke komisije kroz desetak dana, onda ta komisija napravi saslušanja, eventualno nakratko nekoga suspendira i na kraju se proglasi nenadležnom. Nije do nas, a do koga je ne znamo.
Pisao sam već o tome – za razliku od regije u kojoj vedre i oblače krupni kriminalci koji se sakrivaju iza klubova velike četvorke i imaju ogromnu mrežu suradnika, nogomet u BiH je samo prćija sitnih riba i pilićara. Problem je što takvi probisvijeti ne biraju sredstva da ostvare svoje sitne ciljeve i ispune svoje kompleksaške ambicije, odnosno što je takve sitne ribe pun tako mali akvarij.
Najnovija u gomili afera ona je od prošlog tjedna kada je Dejan Bandović, vratar sarajevskog Olimpica, snimio svoj razgovor s izvjesnim Sanelom Klopićem u kojemu mu ovaj nudi 10.000 maraka, što je oko 38.000 kuna, da “ne bude budala i ne gine za ideale”, odnosno da “ne istrči na poneki centaršut” i to prije gostovanja Olimpica kod Metalleghea. Klopić, kojeg Google predstavlja kao nogometnog agenta i kojeg kroz maglu pamtim kao potrčka Ćire Blaževića za vrijeme njegova izborničkog mandata u BiH, navodno je blizak prijatelj – a neki izvori kažu i agent – Mate Neretljaka. A nekadašnji hrvatski reprezentativac aktualni je trener Metalleghea.
Jedan i jedan najčešće jesu dva.
Bandović je, doduše, iz samo njemu poznatog razloga čekao da utakmica prođe (završilo je 1-1), a onda objavio snimku; Olimpic je, dakako, ispalio saopćenje, pratio ga je Čelik, a Jajčani odgovorili da nemaju nikakve veze s Klopićem. Nestašni Sanel poručio je kako je znao da ga ovaj snima, pa se malo šalio s njim, a Neretljak u obranu uzeo Onog gore, komentirajući samo da On sve vidi. U Savezu su, naravno, šokirani, toliko da su čekali čitav tjedan da pokrenu istragu, koja će – oprostite na gatanju – završiti svečanim proglašenjem nenadležnosti. Vrijeme će proći, problem će se zaboraviti, nova sezona će početi.
Prdilo zrelo, opadalo zeleno.
Kad sam prije nekoliko mjeseci pisao o Premijer ligi, jedan je komentator ustvrdio kako samo kritiziram a ne nudim nikakva rješenja. Bila bi to sasvim logična i legitimna kritika da joj se ne konfrontiraju dva još logičnija pitanja. Što i kome? Što bi točno trebao biti savjet – da igraju pošteno? Da ne namještaju utakmice? Da svoje istrage dovedu do kraja, pronađu krivce i kazne ih? Da klubove i Savez vode kako spada?
I kome? Najveći licemjeri u čitavoj ovoj priči ustvari su klubovi, odnosno ljudi koji rade u njima i njihovi navijači. Oni su ti koji vjeruju i koji se pretvaraju da su baš oni – odnosno, da se ne lažemo, mi – pošteni i pravedni, a vide sve ostale koji namještaju i varaju. U najboljem slučaju, svjesni su i da su njihovi klubovi dio čitave igre, ali pravdaju to činjenicom da i “ostali rade” i da je to neizbježno.
Već 10 godina nikome ne pada na pamet ići u suštinu problema. Savez redovito kažnjava suce – u posljednjih mjesec dana suspendirana su četvorica! – ali ne pokušava dokučiti koji je razlog njihovih grešaka i “grešaka”. Je li problem u njihovu neznanju, automatski i neznanju njihovih instruktora i mentora ili njihovom nepoštenju kao da je potpuno nevažno. Za to vrijeme klubovi i navijači glume poštenje i gomilaju saopćenja do onog trenutka dok se njima ne pomaže; onda naprosto zatvore oči ili okrenu glavu. I radio je i radi to apsolutno svaki klub u ligi, bez iznimke! A kvaliteta nogometa iz godine u godinu drastično opada i propada, u Europi se svi redom samo brukaju, ozbiljni transfer nismo vidjeli godinama, ljudi je na tribinama sve manje i sama igra ne zanima više nikoga.
Slučaj Bandović bio je samo još jedna u nizu gomile savršenih prilika da nogomet u toj zemlji započne dugi i naporni proces liječenja, ali već sada je jasno da je prilika opet propuštena. Brda se možda tresu, ali neće izroditi ništa osim miševa. A razlog je jednostavan da ne može biti jednostavniji. Ovakav javašluk odgovara svakome.
I zato smo ga i zaslužili.
