Tako jedan igrač u bordo dresu, čiji je broj na leđima već nemoguće razaznati, uspijeva nekako poslati loptu u kanal između dva sinkronizirano spora defenzivca NK Viteza. Desetka Sarajeva Amar Rahmanović brži je od obojice, pa još u blatu nekako zaobilazi i neiskusnog vratara Juricu Badrova – njemu je ovo tek četvrti meč u Premijer ligi – i oštrim pasom u petercu pronalazi Mersada Ahmetovića. Ovaj veteranski lisac, jednako ‘pokretljiv’ kao i ona dvojica suparničkih stopera, koristi godine iskustva igranja u sibirskim uvjetima Rusije, rutinski uklizava u prljavu mješavinu blata i leda, nogom zahvaća crvenu loptu i šalje je u mrežu.

Zadnje je kolo jesenjeg dijela nogometnog prvenstva Bosne i Hercegovine i FK Sarajevo u važnoj utakmici ima ranu prednost na gostovanju kod davljenika NK Viteza kojemu će ovo, ispostavit će se 85 minuta i još dva gola gostiju kasnije, biti 10. utakmica u nizu bez pobjede. U tom trenutku veselje skupine navijača Sarajeva – koja je, ruku na srce, dosta daleko od kamere – te njegovih igrača i trenera na terenu lako je nadglasao glas nevidljivog šereta sa snijegom zatrpanih i ledom okovanih tribina.

“Jesi snimio, Zoka?”, upitao je nepoznati junak i glasno se nasmijao, a – po zvuku pretpostavljam – prozvani Zoka zbunjeno mu je odgovorio: “Nešto je upalo u go’…”

U tih nesretnih manje od pola minute – ne mogu ovo dovoljno naglasiti – službenog videa Nogometnog saveza stala je gotovo čitava priča o jesenjem dijelu Premijer lige Bosne i Hercegovine, koje se nakon 18 kola upravo utakmicama odigranim u ponedjeljak konačno završilo.

Nekoliko puta sam to napisao, ali moram opet. Ne radi čitatelja, nego radi sebe i svog zdravog razuma.

Svaki put kada trebam napisati nešto o bosansko-hercegovačkom klupskom nogometu, sate provedem s otvorenim praznim dokumentom i potpuno bijelim ekranom na kojemu nisam u stanju napisati niti jedno jedino slovo. Ja volim nogomet, volim domaći nogomet, osjećaj pripadnosti svom klubu i svojoj nogometnoj kulturi i bez obzira koliko je situacija loša, želim na stvari gledati na pozitivan način i pisati pozitivne priče. I danas, kada sam daleko od svoje zemlje, gledam utakmice svog kluba, gledam utakmice Premijer lige, tražim streamove, čitam i pratim što se događa.

‘Planiranje’ je riječ koju koriste isključivo kada naručuju janjetinu

Međutim, bosanskohercegovačka Premijer liga – ili, da budem jasniji, tamošnji nogomet uopće – već dugo je jedna velika tužna priča. I na nju se, kao u dosadnoj i glupoj meksičkoj sapunici, nadoštiklavaju katastrofalni zapleti i besmislene epizode za koje se nadate da će donijeti nešto novo, ali vrlo dobro znate da je takvo nešto nemoguće. Uvijek je opet netko slijep, netko gluh, netko je invalid, a netko ne zna da je upravo spavao sa svojom sestrom. Koja mu, ipak će se na kraju ispostaviti, nije sestra. Ili možda jest.

I da stvari, ako se ovako nastave, mogu izgledati samo lošije. I još lošije.

Da se razumijemo; klupski nogomet u BiH nije ništa manje zanimljiv nego u ostatku onoga što danas volimo nazivati regijom, a nekada je bilo pod zajedničkom zastavom. U Bosni i Hercegovini je daleko manje novca, društvo je u puno većim i kompleksnijim problemima nego ono u neposrednom susjedstvu i nogomet je, jasno, prilagođen tome. Infrastruktura je, očekivano, u katastrofalnom stanju, baš kao i organizacija svega vezanog za sport pa i nogomet. Posljedica je toga, između ostalog, devalvacija kvalitete stručnog kadra i samim tim devalvacija kvalitete nogometne igre; eventualni sirovi talent koji očigledno postoji danas više nema tko izbrusiti u ono što smatramo nogometnom kvalitetom. No, to je i dalje zemlja s kakvom-takvom, solidnom nogometnom kulturom koju ju je naslijedila iz jugoslovenske nogometne škole, i – opet, ako je usporedimo s okolinom – ogromnim potencijalom da od domaćeg natjecanja napravi najkompetitivniju ligu u regiji.

Dakako, tu nije stvar isključivo u kvaliteti igre. Ona je, uostalom, manje-više – oprostite na banaliziranju – prolazna. Dobrih i loših utakmica, bez obzira na individualnu kvalitetu, ima svuda. Ali ono što bi u teoriji liga mogla i trebala koristiti je upravo ta specifičnost koja ju okružuje.

Prije svega, tamošnji nogomet nema prirodne gigante, ma koliko se neki pretvarali da jesu; nema klubove koji su u stanju imati apsolutnu kontrolu. Nema Dinamo i Hajduk, nema Crvenu Zvezdu i Partizan, nema ni Vardar ili Maribor; gotovo svi su u sličnoj situaciji i razlike među njima su neznatne. Ne postoji ni opterećenje rezultata jer veliki novac nije i vjerojatno nikada neće biti u igri; važno je izboriti eventualno mjesto u Europi, jer lova od UEFA-e može popuniti dobar dio budžeta a tih par utakmica poslužiti kao solidan izlog, ali bilo što drugo je nevažno i klubovi – opet, u teoriji – imaju prostor koji kao malo gdje drugdje mogu ponuditi mladim igračima i trenerima. Savez kroz takvu – opet kažem, teoretski – neopterećenu ligu može razvijati i suce i raditi na poboljšanju organizacije i infrastrukture, koja onda opet u svoje vrijeme može onaj sirovi talent pretvarati u kvalitetu.

Međutim, u praksi su stvari u bosansko-hercegovačkom nogometu dijametralno suprotne.

Foto: službena Facebook stranica FK Sarajevo

Prije svega, klubovi su katastrofalno organizirani. Većina ih prema zakonu djeluju kao neprofitna udruženja građana, što je samo po sebi nonsens. No, to širom otvara vrata raznoraznim sitnim hohštaplerima, koji se lako uguraju na funkcije a u nogometu vide vlastiti interes; ponekad ‘poslovni’, ponekad politički. Najčešće se stvaraju nepokriveni troškovi i gomilaju dugovi, pa klubovi imaju brzi uzlet i još brži pad. Otud činjenica da je u 15 godina Premijer lige BiH. koja je donedavno imala 16 članova, a jedne sezone i 20, samo šest klubova uspjelo održati status premijerligaša. Dakle, liga je to u kojoj ne postoji baš nikakav kontinuitet.

Kontinuitet nemaju ni treneri. Gotovo je nemoguće pratiti sve trenerske promjene koje se događaju unutar jedne sezone. Za primjer, sarajevski Željezničar – koji je u ponedjeljak preokretom s 0-2 na 3-2 protiv bijeljinskog Radnika osvojio jesensku titulu – trenera je zamijenio samo dan prije početka prvenstva. Jasno, po prirodi stvari, kontinuitet nemaju ni igrači – Transfermarkt možda nije najbolji izvor, ali u od lipnja ove godine prema njemu je napravljeno 169 izlaznih i 149 ulaznih transfera u 12 klubova Premijer lige. Ionako kratki govori s igračima nemaju gotovo nikakvu vrijednost jer najčešće klubovi kasne s isplatama plaća i dadžbina, pa svatko lako dobije slobodne papre. Zato su od te gomile transfera, prema istom izvoru, samo dva – dva! – donijela novac klubovima za koje su igrači prošle sezone nastupali.

Dakle, poanta igranja Premijer lige BiH nije zarada; već godinama niti jedan klub nije transferirao igrača u lige ‘Petice’, a tek su rijetki primjeri kada su pojedini klubovi zaradili bar neki sitan novac za svoje igrače. Međutim, nije poanta ni jačanje klubova, s obzirom na to da nijedan od njih nema niti kontinuitet momčadi – od šest ekipa koje su lani igrale u Ligi za prvaka, samo je Radnik u zadnjem kolu ovosezonske jeseni imao istih šest igrača kao u startnoj postavi na kraju prošle sezone; ostalih pet je imalo pet igrača ili manje.

Igra li se onda Premijer liga barem iz čiste zabave?

Ne baš. NSBiH odlučio je TV prava prodati nacionalnoj telekom kompaniji koja ima i svoju ne pretjerano popularnu televizijsku platformu. Ovi su, dakako, odlučili na njoj emitirati sve derbije, sakriti ih iza paywalla, a državnoj televiziji dodijeliti otpatke u obliku manje važnih utakmica. To je valjda logična ekonomska računica, ali problem je što domaćem nogometu ionako nasušno nedostaje popularnosti i pozornosti. Bosna i Hercegovina nema ni sportski dnevnik, a internetski portali su većinom u ogromnoj ekonomskoj i kvalitativnoj krizi, pa je nogomet u medijima doslovno na marginama.

Jasno, posljedica toga su, između ostalog, prazne tribine.

Šest utakmica posljednjeg kola jesenjeg dijela prvenstva prema (opet) službenim podacima NSBiH gledalo je 6.500 ljudi, od kojih je 4.000 bilo na Željinoj Grbavici. Cifre su slobodna procjena delegata i daleko su od realnih; tako je Željezničar dan kasnije objavio da su njegovi brojači izbrojali 1.921 posjetitelja, a vrlo je vjerojatno da su i ostali delegati pogrešno procijenili broj ljudi na tribinama. Dakle, popularnost same lige je na katastrofalnoj razini i ne postoji baš nikakav plan ili ideja kako privući ljude na tribine.

U Nogometnom savezu se, pak, prema domaćem prvenstvu ponašaju kao prema neželjenom pastorku. Oni novac zarađuju isključivo na A reprezentaciji pa je ona prioritet, a sve ostalo je samo nužno zlo koje moraju imati da bi se reprezentacija natjecala. ‘Planiranje’ je riječ koju koriste isključivo kada naručuju janjetinu, a o brojkama razmišljaju tek kada zbrajaju neisplaćene dnevnice za raznorazne komisije i odbore. Za to vrijeme, suđenje je već godinama kriminalno, ali suci se provlače s mizernim kaznama, baš kao i klubovi kojima se kroz prste gleda za nacionalistička divljanja navijača. U Premijer ligi interes vide samo rijetki pojedinci i sitni šibicari, poneki samozvani menadžer i predstavnici sudačke organizacije koja od tog natjecanja dobro živi – a NSBiH je takvima rado prepustio kontrolu.

Usto, proces licenciranja klubova godinama je u najmanju ruku sramotan; za razliku od ekonomski stabilnijih Hrvatske i Srbije, apsolutno svi klubovi su u ovih 15 godina prošli drugostupanjsku komisiju, iako velika većina njih ima ogromne dugove, ne isplaćuje igrače i igra doslovno na livadama.

No, na kraju dana, logično je da je Premijer liga onda barem prostor za razvoj mladih igrača?

Prema apsolutno svim realnim faktorima trebala bi to biti razvojna liga; prvenstvo u kojemu mladi igrači imaju priliku igrati i razvijati se te se reklamirati eventualnim kupcima koji bi domaće klubove održavali na životu. Ali u stvarnosti nije tako. U posljednjem kolu Premijer lige u šest utakmica i 12 klubova – od kojih će tri igrati u Europi, a dva ispasti – nastup je ubilježilo tek 20 igrača mlađa od 21 godinu, od čega čak šestorica u klubu koji se bori za ostanak i nema novca za pojačanja.

Mostarski Zrinjski, na čijoj klupi sjedi bivši izbornik Blaž Slišković i koji je osvojio dvije uzastopne titule prvaka u BiH u posljednje dvije godine, u startnoj postavi na gostovanju kod davljenika Čelika nije imao niti jednog jedinog igrača mlađeg od 21. I stvari postaju još gore; jesenski prvak Željezničar imao je samo jednog takvog igrača, koliko i trećeplasirano Sarajevo. Zato je Željo u svom timu imao petoricu koji su već proslavili 30. rođendan, a još četvoricu imali su Sarajevo i Zrinjski. Tri najbolje ekipe zajedno nisu mogli sastaviti jednu momčad s igračima mlađima od 25 godina, a najbolji strijelac lige je 32-godišnji Ahmetović, dok u zadnja dva ciklusa kvalifikacija za reprezentaciju nije startao niti jedan jedini igrač iz domaćeg prvenstva.

Premijer liga BiH ne da stoji u mjestu u zadnjih nekoliko godina, ona kvalitetom jasno nazaduje. Liga je to u kojoj se igra na terenima na kojima se igrači doslovno jedva kreću i pred gotovo praznim tribinama. Liga s lošim suđenjem, liga u kojoj nema kontinuiteta i nema prilike i prostora za mlade trenere ili mlade igrače. Liga u kojoj, zahvaljujući onima koji je vode, nije važna ni organizacija igre, ni nogometni sustavi, taktika ili individualna kvaliteta. Liga je to koje skoro u pravilu ne proizvodi zabavu, ne proizvodi igrače, ne proizvodi novac. I za koju ne postoji baš nikakav plan za budućnost; liga je to koja postoji samo da bismo na papiru imali prvaka Bosne i Hercegovine.

Liga je to u kojoj je samo važno da nešto s vremena na vrijeme upadne u gol i da Zoka to snimi. Čisto da bi postojalo.