Kada ste posljednji put čuli za sarajevsku Bosnu?
Ako košarku pratite barem površno, ne treba vam objašnjenje. Kao i prošlog tjedna u ovoj kolumni, besmisleno je trošiti prostor na sat povijesti. Znate da je Bosna desetljećima bila stabilan jugoslovenski ligaš, znate i za možda najluđu završnicu prvenstva 1983., kada su titulu protiv Draženove Šibenke osvojili za zelenim stolom. Znate i Bogdana Tanjevića i Mirzu Delibašića, za generaciju koja je 1979. godine postala prvak Europe. Prvi klupski prvak Europe iz tadašnje Jugoslavije. KK Bosna Sarajevo, jedan od najtrofejnijih i najvećih sportskih kolektiva u Bosni i Hercegovini.
Danas taj klub u praksi više ne postoji.
Raspad sustava počeo je 2008. godine. To je predposljednja godina u kojoj su igrali ono što danas ima modernu englesku skraćenicu a tada smo još zvali Jadranska liga. To je ujedno i godina u kojoj su Sarajlije u svoje redove dovele Nikolu Vučurovića. I nema razloga da vam ime znači nešto – 36-godišnji je to Crnogorac koji je u karijeri igrao za dvadesetak klubova, među kojima je i Igokea, iz koje je u Sarajevo te 2008. doveden kao veliko pojačanje.
Sport je u našim krajevima puka improvizacija. I mi to ignoriramo
Tada je, priznati će to sam pet godina kasnije, Vučurović potpisao dvogodišnji ugovor vrijedan ukupno 170.000 eura, i to uz klauzulu koja mu je garantirala kompletnu isplatu bez obzira na događanja u klubu i izvan njega.
Međutim, stvari se nisu rasplele onako kako su očekivali Vučurović i Bosna – Studenti su propustili osvojiti titulu prvaka i novca je naglo počelo nestajati. Igrački kadar se počeo osipati, dugovi su rasli, pa je Nikola nakon tri neisplaćene plaće dogovorio sa Bosnom isplatu ta tri te još jednog osobnog dohotka, pružio ruku i završio svoj boravak u KK Bosna.
Šest godina kasnije Bosna je ugašena jer nije isplatila dug Nikoli Vučuroviću. On je nakon nekoliko mjeseci čekanja pokrenuo postupak kod FIBA-e, zatraživši cjelokupni iznos ugovora. Do danas se gomilaju i kamate, pa je cifra valjda prešla i 150.000 eura, a prošlog tjedna iz ureda FIBA-e stiglo je pismo kojim se KK Bosna Royal Jelly poziva na isplatu duga ili će biti suspendirana.
KK Bosna Royal Jelly je naime trebalo biti rješenje ovog problema. Po uzoru na suradnju FMP-a i Crvene Zvezde, mladi sarajevski privatni klub Royal preuzeo je Bosnino ime i amblem i pod novim imenom nastupao – i to sasvim solidno – u Prvoj ligi BiH. Publika se polako vraćala na tribine, klub je doimao stabilnim, ali sve pod uvjetom da FIBA i Bosnini vjerovnici povjeruju da KK Bosna Royal Jelly nije KK Bosna te jednostavno zaborave dugove. Jasno, to se nije dogodilo, FIBA je najavila suspenziju, pa se KK Royal odlučio povući iz “privremene fuzije” te nastaviti bez imena, logotipa, čak i fonta kojim se koristila Bosna.
Formalno pravno, KK Bosna – spekulira se s dugom od deset milijuna eura – postoji, ali je prošlog petka u praksi taj klub ostao bez igrača, uprave i mjesta u ligi. Prestao je postojati.
Najbizarnije u svemu ovome je da sudbina Bosne nije više nikakva spektakularna vijest. Nestao je gigant, pa što? Nije to vijest u Bosni i Hercegovini, nije vijest ni u regiji. Istina, dio sarajevskih medija digao se na noge, pročitali smo nekoliko nekrologa i dosta patetičnog oplakivanja pokojnika, no već desetak godina javnost se – uostalom, kao i u Hrvatskoj – ne bavi suštinom problema. Ili se bavi kada je već prekasno.
A suština je da je, čast rijetkim izuzecima, sport u našim krajevima puka improvizacija. I da mi to potpuno ignoriramo dok stvari funkcioniraju i donose kakav-takav rezultat. Bosna i njeno ničim opravdano rasipništvo – Vučurovićeva mjesečna plaća bila je 20 puta veća nego prosječna u BiH u to vrijeme – bez stabilnog izvora prihoda samo su jedan u moru primjera.
Cibona je bila na sličnom putu i samo ju je nova improvizacija s obitelji Petrović (za sada) spasila. Što se dogodilo Splitu i Zadru? Gdje je KK Zagreb? Šibenka? Gdje Hemofarm iz Vršca? HKK Široki je bio redovan sudionik regionalne lige, danas tavori u Prvoj ligi BiH.
Hoćete nogomet? Slučajevi Varteksa, Marsonije ili Šibenika od KK Bosne se razlikuju samo u nijansama. Čitlučko Brotnjo, Modriča i Leotar iz Trebinja bili su nogometni prvaci BiH i igrali pretkolo Lige prvaka; danas su u trećem, poluamaterskom rangu natjecanja.
Primjera je boljih ili lošijih, ali primjera je, rekoh, nepregledno more.
Uostalom, koliko dobro organiziranih klubova sa jasnom strukturom i sustavom upravljanja poznajete? Koliko u Hrvatskoj, koliko u čitavoj regiji? Koliko ih ne ovisi o nekom više ili manje važnom političaru, stranci, lokalnom šerifu, ratnom profiteru, možda i ozbiljnom biznismenu koji je trenutno spreman uložiti novac, ali koji će se povući kada novca ili jednostavno interesa nestane? Prsti jedne ruke.
U takvom stanju stvari, gdje se u većini slučajeva ne zna tko pije a tko plaća, na površinu izlaze diletanti koji vode klubove a da za to ne odgovaraju apsolutno nikome. Zakoni su nejasni i nedorečeni, savršeni za lovce u mutnom, a vlast na najvišoj razini nema volje ni želje, a ponajmanje interesa da ih poboljša. Interesa nema ni lokalna zajednica, a javnost – predvođena medijima – zatvara oči na sve ono što se događa oko nje dok god prokleta improvizacija funkcionira.
Tako je posvuda, od strukovnih saveza do klubova. Tako je bilo i u Bosni. Nije Vučurović potpisao ugovor sa samim sobom; klub je u to vrijeme imao upravni odbor, predsjednika, direktora. Kao što imaju svi drugi klubovi sa milijunskim dugovima. I svi oni imaju imena i prezimena. Ali ne odgovaraju nikome.
Kaos i bezvlašće postali su lajtmotiv sporta u regiji, a da reakcije nema i neće je biti. Za Bosnu je prekasno, a ostaje nam samo pitanje – tko je sljedeći?
