Na posudbi

Pape

Bez Safeta Sušića ne bi bilo PSG-a kakvog danas poznajemo

Dva života živjeli su nogometaši u drugoj Jugoslaviji. Prije i poslije dvadesetosme.

Nije da im je u onom prvom išta nedostajalo, ako su bili barem dovoljno dobri za najbolju saveznu ligu. Službeno su u papirima bili zavedeni kao amateri, često zaposleni po državnim firmama i samoupravnim poduzećima, ali nisu dane provodili za tvorničkom trakom, daleko od toga. Ptičje mlijeko možda je tada bilo metafora za druge stvari – kolor televizor, trosobni stan u novogradnji ili novu Zastavu 1300 – no, ono je u nogometnim krugovima teklo u izobilju. Usto su nogometaši toga vremena bili najveće zvijezde; način na koji su ih navijači tretirali ovisio je od gradova i klubova, ali popularnijih od onih koji su ganjali loptu u to vrijeme teško da je bilo.

Živjelo se dobro, u odnosu na veliku većinu i jako dobro, ali priče o nekoj ogromnoj, velikoj lovi nije bilo. Ne do 28. rođendana.

Dotad su igrači možda i razmišljali o osjećajima i reakcijama navijača, o borbama za jedina dva pehara koja su mogli podignuti iznad glave, dvoumili se ostaviti svoj kvart ili mahalu za Beograd, Zagreb ili Split, ali pjesma Danas nam je divan dan tada bi dobila potpuno drugi smisao. Prilika za odlazak u inozemstvo tada više i nije imala veze s ambicijama, gradovima i trofejima, nije imala previše veze s nogometom. Pitanje je bilo samo koliko još možete, tko vas želi i koliko mu možete uzeti.

Bez velike mudrosti, bez prevelikog razmišljanja, sad ili nikad bila je jedina opcija, osiguravanje egzistencije ili barem kapitala za ugodan život kao gazda kafića u kvartu. Slova u ugovoru uopće nisu bila bitna, mjesto gdje je potpisan i ovjeren također, za boje kluba nitko nije mario, važno je samo bilo koliko ima nula.

Safet Sušić u to je vrijeme već prošao sve u prvom životu jugoslavenskog nogometaša.

Iskorpcao se prvo iz sjene starijeg, poznatijeg (i boljeg?) brata Seje, koji je u međuvremenu napravio pogrešan korak u Crvenoj zvezdi i prebrzo se strovalio s velike visine. Prošao je i blatnjav put od provincijalca i nepoželjnog malog seljaka te zaradio poštovanje sarajevske čaršije. Izborio se i sa tada teškom, često i neizlječivom reumatskom groznicom koja je u svoje vrijeme završavala karijere; prognozirali su mu da će teško hodati na svojim nogama, a on je kasnije njima stvarao magiju.

Protutnjao je i najtežim drumom, onim na kojem beogradski novinari i izbornici nisu vidjeli Safeta i neke druge Safete. Na poziv je igrama natjerao Marka Valoka i stručnu komisiju, a onda utrpao dva Mađarima i tri Rumunjima u rasponu od sedam dana, kasnije razbio Talijane i Argentince i pretvorio se u krila reprezentacije. Krila koja su isti novinari i izbornici potkresali nakon Svjetskog prvenstva u Španjolskoj i Papeta svrstali u najveće tragičare u povijesti nogometa.

Pape Sušić nije bio svjestan da će za nogometni Pariz on biti najvažniji arhitekt, najvažniji pisac, najvažniji glumac i najvažniji slikar u njegovoj povijesti

Od dna do vrha, s kojeg su ga na kraju gurnuli, do 28. je Pape prošao sve. I došlo je vrijeme da ode i zaradi, ali – za razliku od dobrog dijela ostalih – i da pokaže da je vrhunski igrač za vrhunsku razinu nogometa.

Ljeto je 1982. Put je bio samo jedan, preko Jadrana u najbolju i najbogatiju ligu. Prvi je stigao Inter, uglađeni gospodin s leptir-mašnom i papirom na kojem je bilo mnogo nula, više nego je Safet i očekivao. Potpis, inicijali, sve što treba i Sušić je bio Interov. Nije prošlo ni par dana, stigao je jednako uglađeni gospodin, jednako slatkorječiv i jednako uvjerljiv. Torinova ponuda bila je valjda bolja, bogatija, a gospodin je obećao da neće biti problema s Interom, da papir koji je potpisao nije isti kao ovaj na koji je svoje ime i inicijale stavio tada. Ugovor, predugovor, pismo namjere, sve je zvučalo kao strani jezik, pravne gluposti o kojima nije želio razmišljati. Za Papeta bolje nije moglo; bilo je to ostvarenje najboljeg sna. Ne samo da je para bila odlična, da je osigurao egzistenciju, nego se uvrstio tamo gdje mu je i bilo mjesto, među najbolje na svijetu. Fantastična prilika za vrhunsku završnicu vrhunske karijere.

Nije prošlo ni mjesec dana, a Sušićev svijet se srušio. Samo on zna što se zaista dogodilo, što su mu ispričali ti uglađeni i prgavi Talijani; možda je bio pohlepan, možda je bio previše zanesen vlastitim uspjehom, možda nije bio dovoljno bistar, možda samo bio previše bezobrazan i nije se držao vlastite riječi i možda je ovo bila šamarčina kakvu samo karma može pljusnuti. Talijanski savez nije imao milosti – Safet Sušić ne može u Italiju, ne nakon što je potpisao ugovor s dva kluba u isto vrijeme. Takve se gluposti ne praštaju.

Deset godina ranije uspješni izdavač Francis Borelli je u Parizu za istim stolom okupio čudnu ekipu koju su Francuzi nazvali Le gang des chemises roses – banda ružičastih košulja. Na čelu je bio Borelli, a u probranom društvu našli su se Daniel Hechter (dizajner), Alain Cayzac (marketinški stručnjak), Bernard Brochand (političar), Charles Talar (producent) i Jean-Paul Belmondo (glumac). Svima je zajedničko bilo – osim bogatstva, naravno – to što su živjeli u Parizu i obožavali nogomet. Zadatak su dobili direktno od Jacquesa Chiraca, tadašnjeg gradonačelnika: staviti najveći francuski grad na francusku nogometnu mapu. Međutim, Pariz tog vremena bio je nogometna provincija i sva njegova svjetla i bogatstvo koje su uložili nisu previše pomagali. Brzo su ušli u Ligue 1, ali ondje nisu imali šanse. Lutali su sredinom ljestvice i gledali u leđa klubovima poput Marseillea, Saint-Etiennea, Nantesa i Monaca.

Inter i Torino Papetu su se dogodili u najgorem mogućem trenutku; Borelliju i nogometnom Parizu bili su savršena slučajnost.

Sušiću Eiffelov toranj, Louvre, Notre-Dame i Haussmannovi široki trgovi i bulevari nisu značili ništa. Nije ga bilo briga za Montmartre i njegove kafiće i umjetnike, za obale Seine i romantiku. Safet Sušić je bio nogometaš i znao je Pape da je Pariz na periferiji francuskog i europskog nogometa. Ono što su njegovi Zavidovići bili na jugoslavenskom nogometnom nebu, to je Pariz bio u Europi. Nogometna selendra. Ali nije imao izbora, dvadesetosma je gazila, bilo je vrijeme za odlazak i bilo kakvo podebljavanje računa. Ponuda iz Pariza bila je nogometno neprivlačna, korak unatrag čak i u odnosu na Koševo i Sarajevo, ali Pape je znao da je jedina i da druge neće biti.

Jebiga, sad ili nikad.

Mi na Balkanu volimo preuveličavati, volimo mitove i legende, ali činjenica je da je drugi nogometni život za jugoslavenske nogometaše gotovo po pravilu bio tek prebrojavanje novca i kupljenje nekad manje, nekad više zasluženih lovorika. Kada je u jednom tjednu svojom glupošću potpisao prva dva ugovora, a onda silom prilika parafirao i treći, Pape Sušić nije bio svjestan da je za sebe odabrao potpuno drugačiju ulogu. Nije bio svjestan da će ustvari za nogometni Pariz on biti najvažniji arhitekt, najvažniji pisac, najvažniji glumac i najvažniji slikar u njegovoj povijesti. Nije bio ni svjestan da će u narednih devet godina i 344 utakmice Safet Sušić pisati ranu povijest kluba koji je do njegovog dolaska bio tek zanimljiva, ambiciozna, ali i neuspješna nogometna priča.

Sušić je u PSG stigao u ljeto 1982. i bio jedan od najzaslužnijih što je momčad obranila trofej francuskog kupa, ali se i prvi put borila za naslov prvaka; završila je treća. Godinu kasnije četvrta, a onda je Sušić 1986. predvodio PSG do prve titule prvaka u povijesti. Klubom će kasnije prodefilirati mnoga velika imena, doslovce stotine njih; igrali su ondje (još za Papetova vakta) i Vahid Halilhodžić i Zlatko Vujović, osim njega velika zvijezda bio je i Luis Fernandez, a Parkom prinčeva trčkarati će, između ostalih, i George Weah, David Ginola, Ronaldinho, Youri Djorkaeff, Rai, Pauleta i Zlatan Ibrahimović. Pored svih njih, navijači su Sušića prije nekoliko godina proglasili najboljih igračem u PSG-ovoj povijesti.

Listopad je 2011. Bosna i Hercegovina na pragu je svog prvog plasmana na veliko natjecanje. Izbornik je Safet Sušić, a momčad predvođena Edinom Džekom i Zvjezdanom Misimovićem izborila je baraž i preostala joj je još utakmica sa Francuskom u Parizu, utakmica u kojoj bi pobjedom izborila direktni plasman na Europsko prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini.

Na stranu sad to što mislim o njegovim trenerskim kvalitetama, izbornik je bio jedan od najboljih trenera ikada za suradnju. Baš uvijek se javljao i odgovarao na sva pitanja novinara; tog je dana rekao da ga pričekamo ispred hotela, da vozi pariškim ulicama. Nas desetak čekalo je ispred; Sušićev Lexus nakratko je stao na ulici, on je istrčao s vozačkog mjesta na koje je valjda prešao netko drugi. Vozači iza već su postali nervozni, sirene su parale zrak a Pape se mahanjem rukom pokušao ispričati. Vozač autobusa brzo je istrčao i krenuo prema Sušiću, izgledalo je kao da će ga napasti, ali čovjek ga je poljubio i dugo držao zagrljenim. Dovoljno dugo da pritrče i drugi vozači; svi su mu željeli pružiti ruku, zagrliti ga, a on nije odbijao nikoga. Centar Pariza stao je pred Papetom.

Safet Sušić stavio je Pariz na nogometnu mapu Francuske i omogućio mu da uopće dođe u situaciju u kakvoj je danas; da su mu vlasnici najbogatiji na svijetu i da su zahvaljujući njima kompetitivnim na međunarodnoj sceni. Pape je naslikao, napisao i projektirao najvažniju francusku nogometnu priču današnjice.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.