Na posudbi

Radost i patnja Damira Džumhura

Igra ovog osebujnog tenisača savršena je ilustracija života Bosanaca

Damir Džumhur je, siguran sam da to već znate, već dugo najbolji bosanskohercegovački tenisač koji i nastupa pod zastavom te zemlje. Jedini je Bosanac koji je konstantno među najboljih 100 igrača na svijetu. Prošlog je vikenda napravio još jedan ogromni korak naprijed. U svom drugom finalu ove sezone – i drugom finalu ikad – osvojio je i prvu ATP titulu u karijeri; u Sankt-Peterburgu je u tri seta svladao Talijana i u tom trenutku 29. igrača svijeta Fabija Fogninija. Na putu do povelikog pehara, solidne love i najvažnijeg trijumfa u karijeri izbacio je Paola Lorenzija, Marcosa Baghdatisa, Liama Broadyja i Jana-Lennarda Struffa. Odigrao je dobar turnir, iskoristio povoljan rasplet u ždrijebu i napravio rezultat karijere. Usto je ispunio i svoj cilj za ovu sezonu; želio ju je završiti među 50, a trenutno je 40. igrač na svijetu. Sasvim solidan tjedan za tenisača njegova ranga.

Ali da bismo razumjeli kako stvari funkcioniraju u svijetu vrhunskog sporta, često je najvažnije staviti ih u pravu perspektivu. Recimo, u perspektivu BiH tenisa kao sporta.

Titula koju je Džumhur osvojio u  Rusiji jest bila prva u njegovoj karijeri, ali je ona još važnija zbog činjenice da je prva u povijesti BiH tenisa. I 40. mjesto na svijetu možda nije ogroman rezultat za vrhunskog tenisača, vrlo vjerojatno nije ni rezultat adekvatan Džumhurovom potencijalu niti njegov krajnji domet, ali je opet najbolji plasman jednog tenisača u povijesti Bosne i Hercegovine. Zemlje u kojoj je tenis, kao i svaki drugi sport, tek kolateralna žrtva aktualne društvene i političke situacije. Zanemarite sada činjenicu da je to omiljeni sport prljavo bogatih licemjera koji se u ovoj zemlji izdaju za političare; profesionalcima je jednako teško – ako ne i teže – kao i svakoj drugoj sportskoj grani u BiH.

Džumhurova 20-godišnja karijera ustvari je savršen primjer krvavog kozjeg puta koji individualni sportaši iz Bosne i Hercegovine moraju proći da bi uopće i imali priliku natjecati se s drugima, kamoli osvojiti bilo što.

Njemu je, recimo, bilo 14 kada je Ivan Dodig, tada prvi reket Bosne i Hercegovine i standardni član Davis kup reprezentacije ove zemlje, odlučio iskoristiti ‘Džoker putovnica’ i promijeniti zastavu. Dodig se, dakako, osjećao Hrvatom i želio je predstavljati Hrvatsku, ali jedan od razloga za to bilo je i katastrofalno stanje u bosanskom tenisu i odnos prema igračima. Dodig je u to vrijeme razmišljao i o prestanku igranja, ali je na kraju napravio najbolji izbor za svoju karijeru.

Džumhur nikada i nije imao takvu priliku; on je svoju karijeru morao prilagođavati danoj situaciji.

Ima nešto neobično, nešto gotovo perverzno u uživanju u gledanju mečeva koje posljednjih godina na Touru igra Damir Džumhur

Njegov je otac bio zaposlen u  tvornici u Konjicu, 40-ak kilometara od Sarajeva, i ostao odsječen od obitelji kada je započela opsada grada. Trudna majka izbjegla je s Grbavice i Damir se rodio doslovno pod granatama koje su tog 20. svibnja 1992. zapalile olimpijsku dvoranu Zetru. Otac im se uskoro pridružio, a s prvim primirjem upravo je na terenima u blizini Zetre – koja će godinama kasnije biti i domaćin danas nepostojećeg sarajevskog Challengera – otvorio školu tenisa. Damir se odmah zaljubio; s pet je počeo trenirati, s 12 osvojio svoje prvo prvenstvo države. Do 18 je dospio do četvrtfinala juniorskog Wimbledona i trećeg mjesta na ITF-oj svjetskoj juniorskoj listi. I opet, sasvim solidno.

Profesionalac Džumhur, koji je pobjedom u Rusiji podigao BiH na noge i najednom postao heroj nacije, imao je kroz svoju karijeru, kao i svaki drugi individualni sportaš u BiH ili nikakvu ili minimalnu podršku sportskih i državnih struktura.  Debitirao je s 19 u kvalifikacijama Zagreba, trenirao ga je – vjerojatno silom prilika – otac, daleko od skupih kampova i specijalista, a s čeličnom voljom i malo novca Džumhuri su obilazili svijet i skupljali bodove prvo na Futuresima a onda i Challengerima, i Damir se polako probijao u svijet odraslih.

Još kada je 2015. izborio mjesto u top 100, Džumhur je postao najbolje plasirani igrač u bosanskoj povijesti (izuzevši Amera Delića, koji je prvo igrao pod američkom a kasnije BiH zastavom) a s vremenom je počeo ići uzlaznom putanjom i skidati velike skalpove. Prošle sezone dobio je Rafu Nadala u Miamiju, onda je u Monte Carlu skinuo Tomaša Berdycha, a ove je godine dobio i Stana Wawrinku. U srpnju je uhvatio polufinale Los Cabosa, onda kolovozu dogurao do finala Winston-Salema gdje je prejak bio Roberto Bautista Agut, igrao i treće kolo US Opena te sada osvojio i svoju prvu titulu.

Međutim, Damir je i specifičan tenisač, igrač ogromnih uspona i padova.

Samo ove sezone je neobjašnjivo gubio i od u tom trenutku 550. igrača na svijetu, Daniela Muñoza de la Nave u Lisabonu, kvalifikanta Attile Balazsa u Umagu i kvalifikanta Cedrika-Marcela Stebea u Hamburgu. Na prva tri turnira sezone (Chennai, Australian Open, Sofia) ispadao je u prvom kolu, u svibnju uvezao pet poraza (Marin Čilić u Istanbulu, Thomaz Bellucci u Rimu, Andreas Seppi u Lyonu, Nicolas Kicker na Roland Garrosu, De la Nava u Lisabonu) i, izuzmemo li Challenger u Bloisu, dobio ukupno 12 od 25 mečeva na ATP turnirima prije Los Cabosa.

Ali valjda zato i ima nešto neobično, nešto gotovo perverzno u uživanju u gledanju mečeva koje posljednjih godina na Touru igra Damir Džumhur.

Čak i ako niste emotivno vezani za njega, ako ste zaljubljenik u igru ili ste tek slučajno naletjeli na njegov meč, sasvim sigurno je da nećete ostati ravnodušni na njegov tenis i njegovu pojavu. Džumhur je sam po sebi osebujan tenisač; kao jedan od najnižih na Touru (175 cm) ne može se uzdati u servis, limitiran je i svoje najjače oružje mora tražiti u kretanju i dugim poenima, što je donekle i (samo ponekad) pretvorio u prednost. Usto je i u najmanju ruku čudan i ekscentričan karakter; (pre)često u sukobu sa suparnicima, sucima, gledateljima, reketima, crtama na terenu… S otprilike svima. I najčešće sa samim sobom.

Njegovi navijači najbolje znaju koliko je njegov tenis uvijek drugačiji i nepredvidljiv. Blesava i frustrirajuća mješavina uspona i padova, velikih pobjeda i katastrofalnih poraza. Serija savršenih poena koja vas dovede do ekstaze, potpune ushićenosti i veličanja ljubavi prema tenisu, pa nagli i brutalni pad koji dođe iznenada, nakon jedne greške ili sudačkog previda i razbije vas (i Damira) kao udarac maljem i natjera da se zgrčite u položaj fetusa te tako gledate meč i molite da prestane i konačno završi patnju.

Džumhurova igra možda je i prečesto savršena ilustracija života prosječnog Bosanca i Hercegovca u posljednjih 20-ak godina; linija koja ide prema gore, a onda se dogodi nešto što promjeni stvari i u nervozi i frustraciji odjednom se počne rušiti i vući sve prema dolje sve dok ponovno ne promijeni smjer. Na kraju se uhvatite kako skoro pa bolesno uživate u tome; u neizvjesnosti i kombinaciji bolnih tupih udaraca u trbuh koji dolaze u serijama i adrenalinskih šokova koja vas dižu visoko i zbog kojih imate osjećaj da je samo nebo granica. Džumhurova igra i patnja njegovih navijača kao ilustracija života.

Ali, istina je i to da je Damir Džumhur već sada je uspio.

I to ne samo da je uspio gledajući iz crne bosanske perspektive. On je u posljednje dvije godine – pogotovo u posljednja dva mjeseca – napravio rezultat koji je, s obzirom na sve što je prošao i način na koji ga je gradio, vrijedan pažnje i više od onoga što je djelovalo kao njegov maksimum i limit. U Winston-Salemu je najavio, u Sankt-Peterburgu potvrdio svima oko sebe i najviše upravo sebi da može i više. Samo stvari treba postaviti u realne okvire, imati realna očekivanja i malo ljepšu perspektivu. I tenis kakav je igrao u posljednjih dva mjeseca pretvoriti u kontinuitet.