Na posudbi

Rastanak na rubu ponora

Mehmed Baždarević prokockao je sve što je imao

Bez obzira koliko ste ih svjesni, bez obzira koliko se za njih pripremate, rastanci vas najčešće dočekaju jednako nespremnog. Kao najavljeni imaginarni udarac šakom u trbuh; čak i kada znate da dolazi, ništa ne možete učiniti da izbjegnete onaj odvratni osjećaj da je ruka nekako probila kožu, da je unutra i da vam netko odjednom brutalno hladno okreće utrobu.

Valjda je zato sasvim normalno da smo se tako osjećali u subotu navečer u Sarajevu. I da se osjećamo tako i danas.

Bili smo – mi, kao navijači reprezentacije Bosne i Hercegovine – svjesni svega. Bili smo mi svjesni da je kraj ove priče napisan još u Nicosiji. Ili malo prije toga, kad smo propustili dobiti u Pireju. Pa onda tim zbunjenim, frustrirajuće dosadnim, napornim, iritantnim ali prije svega nogometno slabašnim Grcima još dopustili i da Zenicu napuste neporaženi. Ili, da ne kompliciramo previše, kad smo gledali bilo koju utakmicu BiH u zadnjih godinu i kusur dana i mučenje sa svima. Baš svima, uključujući i Gibraltar.

I nismo mi baš budale; svjesni smo mi već dugo i da imamo limitiran tim, limitiranog izbornika, da nemamo domaće prvenstvo kao osnovu i bazu, da nam je omladinski nogomet polumrtav, da je Nogometni savez katastrofalno organiziran, da nam neznalice nogomet vode u propast. Svjesni smo da je kao posljedica svega toga Bosna i Hercegovina na putu prema dolje, prema dosadi, lažnoj nadi i žabokrečini u kojoj žive amaterske reprezentacije, na putu koji sada izgleda kao da na njemu nema skorog zaustavljanja.

Ipak, kada je Škot William Collum odsvirao kraj lude utakmice s Belgijom te konačno i službeno potvrdio da Bosna i Hercegovina neće igrati na Svjetskom prvenstvu, tek tada smo se i mi rastali od sulude ideje i lažne nade da bismo idućeg ljeta u Rusiju mogli putovati kao sudionici Mundijala, ili čak da bi ova generacija možda mogla postati konstanta na velikim natjecanjima. I zato je taj zadnji zvižduk koji je proparao Grbavicu došao baš kao udarac u trbuh, kao rastanak od prve ljubavi.

Ali ono što je stvarno zajebana stvar s takvim rastancima ustvari je miris.

Miris ostaje. On se nakon posljednjeg zagrljaja – nakon što vas razdvoji posljednji zvižduk – uvuče u svaku poru i ostaje tu jako dugo. I izbija u nosnice sa svakim uzdisajem. Prvo da te podsjeća na sve ono što je bilo; na trenutke poput onog kada se blatnjava lopta prevaljala preko crte u Kaunasu, kada je BiH prvi put odslušala svoju himnu na Svjetskom prvenstvu, ili kada se – podsjeća miris i na banalne stvari – našla u prvom šeširu izvlačenja kvalifikacija za Europsko prvenstvo. Ali najviše da te podsjeća na ono što je moglo biti. Što je trebalo biti. Što je moralo biti.

Na stranu sada svi ovi dugoročni problemi, sve realne prepreke i splet okolnosti, na stranu i čitava ova malo patetična priča, realnost je da je Bosna i Hercegovina i trebala i morala izboriti plasman prije svega na Europsko prvenstvo prošle godine, a onda i barem drugo mjesto u ovoj jadnoj i čemernoj skupini u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Rusiji. To je činjenica. Fakat.

Što nas dovodi do još jednog očekivanog i sasvim logičnog rastanka od kojeg će utroba, barem nas koji mu mašemo, ipak boljeti malo manje. Rastanka sa selektorom Mehmedom Baždarevićem.

Da se razumijemo, Baždarević je jako dobar čovjek. Onoliko koliko smo od njega vidjeli u razgovorima, javnim nastupima, ponašanju pored terena i privatnim druženjima, i Meši će se večeras utroba okretati od nervoze, tuge i bola. On je čovjek koji je posao izbornika radio s emocijama i srcem, potpuno unutra i s mnogo ljubavi prema reprezentaciji, zemlji i nogometu generalno. Međutim, stvar je u tome da emocije i srce i čitava ova patetika pripadaju nama na tribinama, a ne ozbiljnim trenerima. Srce i karakter čovjeka na kraju dana u ovom poslu ne znače apsolutno ništa ako nisi dovoljno dobar na terenu.

A to Mehmed Baždarević nije bio.

Treba biti i iskren, Meša na početku nije imao ni sreće. U prošlim kvalifikacijama gurnut je u vatru nakon dva teška i potpuno bespotrebna poraza protiv Cipra i Izraela, za koje su najveći krivci bili grobari BiH nogometa koji se službeno izdaju za članove Izvršnog odbora. Oni su, naime, odlučili zadržati Safeta Sušića nakon što je čitav svijet – onaj koji makar površno poznaje nogomet, dakle ne i oni – vidio da nakon Svjetskog prvenstva stvari između tadašnjeg izbornika i igrača ne štimaju. Plaćeno je to tim porazima i uništavanjem atmosfere, a da nitko nije odgovarao; Baždarević je vadio vrelo kestenje iz vatre, ali i onda kada je ispao u baražu od Iraca imao logičan i savršen alibi. Nije (samo) do mene.

Njegova Bosna i Hercegovina generalno je bila bez sistema, bez organizacije, bez duha. Bez igre, bez plana, bez krvi

Međutim, istina je i to da je Baždarević u tri godine s reprezentacijom BiH imao manje-više idealnu situaciju koja se zove ‘sve u svojim rukama’. Imao je prije svega sasvim solidnu momčad. Dakako, ne vrhunsku, ne ekipu koja garantira rezultate, ali ekipu koja se mogla lijepo posložiti, prilagoditi uvjetima i iskoristiti činjenicu da se u dva uzastopna navrata našla u slabašnim skupinama sa nogometnim mediokritetima. No, Meša tu priliku nije iskoristio; pričao je mnogo, obećavao puno, a ustvari je lupao demagogije, bavio se trivijalnostima, pokušavao je, možda i podsvjesno, podršku kupiti riječima. A na terenu nije pravio ništa.

I nije to nikakav dojam, nije to osobni zaključak, to je činjenica koju bolje od bilo čega potkrepljuju rezultati. Ovise one o mnogo toga, ali suhe brojke su surovo iskrene – Baždarević je do večeras dobio 13 od 24 utakmice koje je vodio kao izbornik. Među tih 13 spadaju četiri trijumfa u prijateljskim utakmicama (Luksemburg, Švicarska, Japan, Albanija), te ukupno devet pobjeda u kvalifikacijama. Baždarević za pojasom ima pobjede nad Andorom, Ciprom i Gibraltarom po dvaput, Izraelom, Walesom i Estonijom.

Izgovorite to naglas – ako i sumnjate, bit će vam stvari malo jasnije.

Izgubio je, istina, samo šest utakmica, ali je izgubio triput od Belgije (primivši 12 golova), prijateljsku od Španjolske, odlučujući baraž od Irske, te upisao najbrutalniji poraz karijere od Cipra, na kojemu je njegova momčad – valja naglasiti, u utakmici u kojoj bi skoro osigurala baraž – na poluvremenu imala 2-0 a izgubila 2-3. Dakle, ukratko, Meša Baždarević je izgubio skoro svaku iole jaču i važniju utakmicu u kojoj je vodio Bosnu i Hercegovinu.

Najbolja stvar za jednog trenera je imati sve u svojim rukama i ne ovisiti o drugim momčadima. U se i u svoje kljuse, rekla bi stara narodna. Najgora stvar za jednog trenera, ona koja ustvari najbolje potvrđuje da nije dovoljno dobar, jest ispustiti takvu situaciju. Baždareviću je to uspjelo dvaput – u dvije utakmice s Irskom u baražu, te u čitavim ovim kvalifikacijama, pogotovo u njihovoj završnici gdje je prvo imao zicer s Ciprom, a onda i popravni protiv Belgije i Estonije.

Nikad niti jedan izbornik u povijesti BiH reprezentacije nije imao takav luksuz, nije imao toliko vremena i prostora, toliko prilika da se pokaže i dokaže koliko je imao Mehmed Baždarević. I sve ih je prokockao. Apsolutno sve. Nije se nametnuo kao autoritet u svlačionici, nije imao kontrolu nad momčadi ili je barem tako izgledalo sa strane. Nije se pokazao kao barem solidan taktičar, kao čovjek koji se spreman adaptirati potrebama svoje i protivničke momčadi. Nije se pokazao kao trener koji razumije utakmicu, kao trener koji je u stanju reagirati u pravom trenutku i okrenuti vodu na svoj mlin. Njegov selektorski opus sveo se pod jednu rečenicu koju je izgovorio i previše puta.

Ne znam što nam se dogodilo.

Njegova Bosna i Hercegovina generalno je bila bez sistema, bez organizacije, bez duha. Bez igre, bez plana, bez krvi. Od početka do kraja. Mijenjao je Baždarević formacije, preturao igrače po pozicijama, gurao imena umjesto realne kvalitete, gubio se u vlastitim planovima i skicama, a da nije napravio baš ništa. Tek poneki rijetki bljesak, poneko dobro poluvrijeme, poneko solidno izdanje koje ni u ludilu nije dovoljno da, kada se podvuče crta, ono što zapišemo ispod nje bude barem blizu pozitivnog.

Ispod nje piše samo to da nije dobio niti jednu veliku utakmicu. Da je izgubio neke koje nije smio. Da se nije kvalificirao u Francusku. Da se nije kvalificirao u Rusiju. Ispod njegove gotovo tri godine stoji crta ispod koje debelim velikim slovima danas piše to da nije uspio. Nedovoljan, jedan. I to i na popravnom. Mehmed Baždarević jednostavno za ovu reprezentaciju u ovom trenutku i stanju stvari nije bio dovoljno dobar trener.

Rastanak od Baždarevića večeras je sasvim logična i normalna stvar koje je, i pored boli u (samo njegovom) trbuhu, zbog svega nabrojanog svjestan i sam Meša. Ali on će već nekako preživjeti, naći neku novu privremenu ljubav, i možda pokazati da je bolji nego što se na klupi BiH činilo. Ne bi bio ni prvi ni zadnji koji je napredovao i promijenio se. Ali za razliku od njega, ljudi iz Nogometnog saveza nakon još jednog bolnog rastanka nemaju taj luksuz. Oni su do sada pravili katastrofalne korake, donosili samo pogrešne odluke i reprezentaciju doveli na rub amaterizma.

Sljedećim pogrešnim korakom mogu je i gurnuti u ambis.