Na posudbi

Što je, pobogu, tim Srbima?

Priča o smjeni izbornika koji je reprezentaciju konačno odveo na SP

I točno kad misliš da si se svega nagledao i naslušao u ovoj – usudim se izazvati bijes stalnih komentatora i nazvati je našoj – ludoj paralelnoj stvarnosti, nogometnom Upside Downu koji su nam ustvari drugi stvorili, i kada misliš da ne postoji više ništa što bi te moglo iznenaditi i prestrašiti, negdje kroz ljigavu sluz izvuče se još jedno pužoliko biće i polako raste dok se najednom ne pretvori u monstruma koji nastavlja tamo gdje je njegov smaknuti prethodnik stao.

Hrvatska se nekako iskoprcala u Kijevu i uhvatila rezultat koji joj je produžio nadu u plasman na Svjetsko prvenstvo preko nejakih ali upornih Grka, a sve to nakon što je loše igre i loše rezultate glavom platio ionako izgubljeni i nikada jednostavnom logikom shvaćeni Ante Čačić. Zlatko Dalić je sjeo na klupu u Ukrajini, sjedit će na njoj i protiv Grčke, ali u HNS-u tvrde da on nije izbornik nego samo vršitelj dužnosti, moguće i prijelazni, i to bez ugovora. Što u praksi Hrvatsku valjda čini selekcijom koja barem službeno nema izbornika. I, realno, nije to neko čudo; davno je bilo vidljivo da je Hrvatska za Čačićevu krhku nogometnu protezu ipak preveliki zalogaj, a njegova je smjena u posljednji trenutak bila logična – ako zbog ničeg drugog, onda zbog želje da se izazove osjećaj šoka među igračima.

U najmanju je ruku jednako logičan potez koji je napravila Bosna i Hercegovina. Još jedan (nešto malo manje, doduše) uvaženi stanovnik te paralelne stvarnosti, koji nije produžio ugovor Mehmedu Baždareviću. Pogubio se Mecha, kako mu s naglaskom tepaju Francuzi, u analiziranju prezimenima sličnih Ciprana i Grka, istih onih zbog kojih je sada na brzom biranju Daliću, i ispustio priliku da osvoji barem drugo mjesto i BiH vodi do tradicionalnog ispadanja u baražu. Možda su i Bosanci (kao što su njihovi iskusni sunarodnjaci Hercegovci na privremenom radu u Zagrebu) trebali barem malo riskirati i pokušati barem jednom šokirati vlastitu svlačionicu, ali – sabura, ljudi – nisu, pa je BiH tek danas bez izbornika, a još odavno bez šansi za nastup na Svjetskom prvenstvu.

Ali što je, pobogu, tim Srbima?

Hrvati su kiksali – otkazali treneru. Bosanci su se osramotili – otkazali treneru. U redu. Ali Srbi su nakon osam godina izborili prvo veliko natjecanje, i to iz skupine s tri sudionika Europskog prvenstva u Francuskoj. I još su to napravili s momčadi koja je u najmanju ruku prosječna. I sada su u prilici da nakon velikog slavlja naprave i prave pripreme i bez ikakvog opterećenja odu na Mundijal i ondje se još uz malo sreće nadaju solidnom rezultatu koji bi zemlju i njen nogomet podigao na noge i bio solidna baza za nadogradnju u budućnosti. I što naprave? Ne samo da otkažu treneru, nego ga otjeraju kao psa i od svega naprave bizarnu cirkusku predstavu.

Ili, da parafraziram staru narodnu – logiko, i Bogu si teška.

Slavoljub Muslin je reprezentaciju preuzeo u svibnju 2016., otprilike u doba kada je nitko nije želio. Nakon tipično balkanskog nastupa u Južnoafričkoj republici, gdje su dobili Nijemce a izgubili od Gane i Australije, Srbi su propustili tri velika natjecanja i ispali iz top 50 svjetskih reprezentacija. Nakon Radomira Antića probali su, uključujući i vršitelje dužnosti, pet različitih izbornika (Radovan Čurčić je vodio ekipu u dva navrata) ali apsolutno ništa nije funkcioniralo kako treba. Muslin je došao u trenutku kada su reprezentaciji leđa okrenuli svi – ne samo navijači, kojih je na otvaranju kvalifikacija na Marakani protiv Republike Irske bilo tek 7.896, nego i mediji i agenti koji nisu više nacionalni tim ni vidjeli kao pozitivni izlog za njihove plaćenike.

Međutim, ispostavilo se da je Muslin ustvari savršen izbor. Čovjek je to koji je radio u 17 klubova kojima je zajednička poveznica njegove vladavine bio nogomet koji, da ostanemo politički korektni, zovemo pragmatičnim. Nije on nikakav vrhunski i veliki stručnjak, ali za ovakvu situaciju bio je odličan. U Srbiji je radio u dva navrata, oba puta u Crvenoj Zvezdi za koju je ranije i igrao, i osvojio je ukupno tri titule prvaka i jedan kup, a na nogomet koji je bio sve, samo ne lijep na oko.

Izbornik s bilo kakvim autoritetom ili autonomijom ne odgovara nikome, a pogotovo ne onome tko stvarno upravlja savezom i reprezentacijom

Muslinov recept je prilično jednostavan – on nema nešto što bi se moglo nazvati klasičnim stilom ili sustav kojeg preferira, nego se prilagođava realnim potrebama momčadi, uz napomenu da je prioritet ne primiti gol. Taj je recept bio savršen i za ovu Srbiju iz jednostavnog razloga jer je tako Muslin bio u stanju biti među rijetkima koji će prihvatiti činjenicu da je to selekcija sastavljana od limitiranih individualaca i da joj prije svega treba struktura i dobra organizacija i disciplina kako bi ostvarila rezultat. Srbija je igrala ružno, dosadno, skoro pa negledljivo, ali je radila ono što je najvažnije – skupljala je bodove. Na kraju je završila prva u skupini i osigurala plasman na Svjetsko prvenstvo.

Dakle, nije Muslin pao s neba – u Srbiji, odnosno u njihovu Nogometnom savezu, jako su dobro znali o kome se radi i kakav nogomet igraju momčadi koje on predvodi. Ipak, samo par tjedana nakon što je osigurana viza za Rusiju u javnosti se pojavila priča o smjeni izbornika, uz loš i dosadan nogomet kao jednu od prvih teza i argumenata njegovih protivnika.

Da, Srbi su osam godina gledali velika natjecanja bez svog nacionalnog tima i u isto to vrijeme još 10 od 18 Večitih derbija koji su završili s jednim ili nijednim golom da bi naprosto zaključili da im je, eto, sada kada su počeli pobjeđivati, to sve ružno i dosadno.

Dakako da je takav banalni estetski razlog ništa drugo nego vrh ledenog brijega. Druga priča koja se potencirala u posljednjih nekoliko mjeseci bila je ona o nepozivanju “najboljih koje Srbija ima”. Muslinov je izbor na početku malo kome bio zanimljiv, nije bilo mnogo onih koji su željeli vezati ime uz reprezentaciju; ali kada su došli prvi uspjesi, mnogi su željeli na taj vagon. A to nije išlo onako kako su agenti i ljudi u FSS zamislili.

Naime, osim što je samouvjeren i rigidno pragmatičan, Slavoljub Muslin je i jako tvrdoglav čovjek. Navodno spada i u onu skupinu trenera  – a vjerujte, ta je skupina mnogo veća nego se o tome priča – koja od nogometaša traži svoj udio u transferu i više puta su ga bivši igrači optuživali za to. Oba je puta Zvezdu napustio u kontroverznim i konfliktnim situacijama i obavijen velom (javne) tajne. Ali, činjenica je i to da je poznat po tome da će učiniti sve da neutralizira bilo kakav utjecaj na momčad sa strane. Tako je u sezoni 1999./2000., u kojoj se Crvena Zvezda za titulu prvaka borila s Obilićem, na gostovanju na Vračaru momčad na teren poslao direktno iz autobusa, a na poluvremenu je igrače zadržao na terenu i ondje im davao instrukcije. Obilić je bio čedo Željka Ražnatovića Arkana, umjetni klub koji je dvije godine ranije osvojio titulu prvaka tadašnje Jugoslavije, a posjete svlačionici njega i njegovih prijatelja često su odlučivale pobjednika.

Ne postoji izbornik na svijetu kojemu se ne zamjera pozivanje ovog ili onog, ali u Srbiji su od toga preko noći napravili tragikomičnu situaciju. Muslinu se spočitavalo nepozivanje mladih igrača koji su prije tri godine na Novom Zelandu bili U20 prvaci svijeta, a isturen je bio Sergej Milinković-Savić. Muslin se branio jednostavnim i sasvim logičnim objašnjenjem – Milinković-Savić, koji za Lazio zaista igra odlično, nije se uklapao u njegov sustav i momčad, a on nije želio mijenjati momčad koja ostvaruje pozitivne rezultate. Velika većina ostalih ‘Novozelanđana’ – a nekoliko ih je bilo u selekciji – jednostavno nije napredovala željenom brzinom da bila dovoljno dobra za reprezentaciju. Prosto k’o pasulj, rekli bi Srbi.

Nastup jednog igrača u principu je važan njemu, njegovom agentu i obitelji, pogotovo u situaciji u kakvoj je bila Srbija, ali slučaj ovog mladog nogometaša bio je ustvari samo još jedan izvrstan okidač. Milinković-Savić bio je samo kozmetika kojom se Muslin lijepo mogao označiti kao staromodni dripac kojemu je razvoj nogometaša za budućnost zadnja rupa na svirali. Udarilo se na emocije javnosti i lansiralo je to lavinu koja se na izbornika sručila doslovno preko noći – uključena je medijska mašinerija, internet trolanje i komentiranje ondje je odavno profesionalizirano, i za samo par dana Muslin je od heroja postao persona non grata.

No, naravno da ne treba biti genijalac da se iz neutralnog kuta zaključi kako dosada i jedan igrač nisu smijenili izbornika – uradili su to, kao što bi uradili u Hrvatskoj i BiH, oni kojima njegova autonomija i tvrdoglavost najviše smetaju.

Predsjednik Srbijanskog nogometnog saveza izvjesni je Slaviša Kokeza. Nogomet je igrao za FK Brodarac iz Novog Beograda, gdje je radio i kao funkcionar. Prema Googleu, nakon ugostiteljske karijere posvetio se različitim poslovima, među kojim je najuspješniji onaj s IT-jem. Ustvari najvažnija kvalifikacija koju ima je ona da je dres Srpske radikalne stranke promijenio kada i današnji srpski predsjednik Aleksandar Vučić, čiji je navodno dugogodišnji i jako blizak prijatelj. On se nije pretjerano bavio politikom, imao je važnijeg posla. Nekako, valjda uz pomoć više sile, je dospio do uprave Crvene Zvezde, a onda postao i jedini protukandidat bivšem predsjedniku Saveza, Partizanovcu Tomislavu Karadžiću. Taj je bio crni vrag, pa su mu u Srbiji po svaku cijenu željeli vidjeti leđa, ne primijetivši usput da je sjahao Kurta da bi uzjahao Murta, samo u drugom dresu.

Po isprobanom receptu ovaj je nogometni anonimus preuzeo apsolutnu kontrolu u srpskom nogometu.

Priča vam je jako dobro poznata, samo su imena malo drugačija. Stvari su postavljene po UEFA-inim i FIFA-inim standardima po kojima radi i HNS ili NSBiH; svi imaju jednako pravo glasa, pa je dovoljno praviti male usluge i povlastice nižerazrednim analfabetima i sebi osigurati jeftine ruke za svaku važniju odluku. Važni se odbori popune istim tim lojalnim, vjernim i pohlepnim ljudima i apsolutna vlast je zagarantirana. I u slučaju da postoji opozicija – a srpski nogomet duboko je podijeljen prema pripadnosti večitim rivalima – ona je nemoćna da bilo što učini, pogotovo kada diktator za najboljeg druga ima predsjednika države koji je do jučer bio premijer.

U takvom stanju stvari izbornik s bilo kakvim autoritetom ili autonomijom ne odgovara nikome, a pogotovo ne onome tko stvarno upravlja savezom i reprezentacijom. Neki tamo Kokeza je odabrao Muslina, ali očito ga je pogrešno procijenio, pa mu, nakon što je ovaj uspio u nemogućem, nije preostalo ništa drugo nego napraviti poneku diverziju i vratiti stvari na svoje mjesto. To što su se usput savez i zemlja osramotili i dospjeli na naslovnice zbog bizarne odluke, to nikoga nije briga. To što se usput javnost ponovno podijelila, ni to nikome nije važno. A nije važno ni to što je pokvarena dobra atmosfera, najbolji mogući momentum, i što će Srbija – bez obzira tko bude izbornik – na kraju na Svjetsko prvenstvo otići pod teretom svega onoga što se dogodilo u posljednjih mjesec dana.

Dakle – što je, pobogu, tim Srbima?

Nije im ništa, sve je u redu i onako kako treba biti i točno onako kako je i u Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini. I kod njih – doduše, na svoj poseban način – postoji netko tko vedri i oblači, netko tko je iznad sviju i svega, netko tko ima apsolutnu kontrolu i tko bez da ikome odgovara donosi odluke bez obzira koliko one idiotske i glupe bile. Neko apstraktno i ružno biće koje vlada ljigavim, sivim i prljavim nogometnim Upside Downom. Zajedničkim paralelnim nogometnim svijetom u kojemu živimo.