Na posudbi

Tenk među Topnicima

Može li Sead Kolašinac dati Arsenalu ono što mu već dugo nedostaje?

Kada je u ljeto 1941. nacistička Njemačka započela Operaciju Barbarossa i invaziju na Sovjetski savez, njemački su generali ostali iznenađeni načinom na koji su ruski tenkovi T-34 lakoćom dominirali u borbi s unaprijeđenim i do tada savršenim Panzerima. Na insistiranje generala Heinza Guderiana, pionira tenkovskog ratovanja, i pod supervizijom Alberta Speera i samog Adolfa Hitlera, već u zimu 1942. Daimler-Benz i  Maschinenfabrik Augsburg-Nürnberg AG (MAN) analizirali su ruske tenkove i na osnovu njih dizajnirali svoje verzije. U ožujku 1942. Hitler je odobrio MAN-ov prijedlog i već do rujna tvornica u Nürnbergu isporučila je prototip tenka Panzerkampfwagen V Panther, jednog od najmoćnijih oružja Drugog svjetskog rata. Do ljeta je Panther već bio na Istočnom frontu i imao svoje vatreno krštenje u legendarnoj Bitci kod Kurska.

Gotovo 75 godina kasnije sličnom se logikom vodio i Arsene Wenger.

Dobro, dobro… Možda je usporedba malo pretjerana, ali ratna terminologija u modernoj Europi – i ne, tu ne računam naše pretjerano ratoborne prostore – ionako se najviše koristi upravo u nogometu. Uostalom, radi se o Topnicima i činjenici da je njihov francuski vojskovođa – koji je zadnju titulu prvaka osvojio s Nepobjedivima u sezoni 2003./04. – u posljednjih nekoliko godina većinom ekipu gradio na lakom topništvu. Nije to samo slučaj s prošlom sezonom; već jako dugo je bilo očito da Arsenovom Arsenalu nedostaje agresivnosti i svojevrsnog mangupluka, igrača s mudima koji neće proplakati na prvi ozbiljniji start i koju kap krvi.

Isto tako, s vremenom je postalo jasno da Wenger nije u stanju takvog dizajnirati i razviti u vlastitoj radionici. Sumnjam da netko Arsenovu radionicu zamišlja kao prljavi kanal zamazan motornim uljem iz kojeg vire odbačeni rezervni dijelovi i zaboravljeni alat; on radi u steriliziranom laboratoriju čiji rezultati se strpljivo čekaju mjesecima i čije produkte konkurencija lako otkupi većom lovom.

Kad već pretjerujem s usporedbama, nije uzgred reći da je Wenger pokušavao i s kupovinom modernih francuskih tenkova, ali ako znate da im se danas jedini operativni tenk zove (It is I?) Leclerc, da je do inflacije bio najskuplji na svijetu i da je zbog visokih troškova održavanja i čestih kvarova danas gotovo pola njih nefunkcionalno, onda vam je jasno kako je ta priča završila za Arsenal.

Na kraju se Wenger okrenuo valjda jedinom čovjeku s adekvatnim nadimkom – tenk.

Nahvalio ga je i Wenger, hvalili su ga i novinari, neki navijač ponudio mu je koitus sa svojom suprugom, a Theo Walcott bio je prvi koji je na glas izrekao riječ ‘tenk’

Čini mi se da sam ovu rečenicu ponovio nekoliko puta kada sam pisao o bosanskim igračima, ali zaista je i priča Seada Kolašinca tipična. Rođen je u dijasporskoj obitelji koja je silom prilika natjerana na gastarbajt, pa mu pored mjesta rođenja stoji Karlsruhe. Odgajan u radničkoj obitelji u kojoj je otac Faik radio u tvornici Mercedesa, Sead se okrenuo nogometu i u njemu postao tipični Nijemac – izuzetno discipliniran igrač sjajnih radnih navika. Njegovo nogometno umijeće nikada nije bilo upitno, ali u tinejdžerskim danima Kolašinac nije bio jedan od onih supertalentiranih momaka o kojima piše svaki drugi hipster i od kojih se u startu očekuje mnogo. Međutim, snažni i beskompromisni lijevi bočni sve je nedostatke nadomještao ogromnom borbenošću i predanošću.

Nakon Karlsruher SC-a te avantura u Hoffenheimu i Stuttgartu, skrasio se u Schalkeu, preko kojeg je došao i do njemačke U18 reprezentacije, a do 2013. igrao je i za preostale dvije omladinske generacije aktualnog svjetskog prvaka. U međuvremenu se u Schalkeu probio do prve momčadi; usprkos ozljedama te ozbiljnim smjenama uspona i padova u pet sezona skupio gotovo 100 nastupa. Na Veltins-Areni je brzo stekao renome čvrstog momka; igrača koji nema granicu kada je u pitanju rad i trening, ali i koji granicu između agresivne igre i faula prelazi poprilično često.

“Ako dobijem poziv u reprezentaciju BiH, hodat ću do Sarajeva ako treba”, poručio je u vrijeme dok je još bio aktualni mladi njemački reprezentativac i brzo kupio navijače nacionalnog tima za koji je prvi put zaigrao u studenom 2013. u porazu od Argentine (2-0).

Safet Sušić ga je poveo i na Svjetsko prvenstvo, prvo i jedino veliko natjecanje koje je BiH dosad igrala, a on ga je otvorio na najgori mogući način. U prvoj utakmici – opet protiv Argentine – postigao je autogol. Pokazat će se to kao jedan od ključnih trenutaka za Bosance u Brazilu. Naime, iako je ostatak utakmice odigrao dobro i pokazao da gol nije ostavio nikakve posljedice na njegove performanse, Safet Sušić je nekako zaključio da je psihološki nedovoljno stabilan, pa je protiv Nigerije zaigrao s revolucionarnim i naivnim sustavom bez lijevog bočnog. Sušić je pogriješio, BiH je izgubila i ispala, a Kolašinac postao dio mita jedne generacije koja će još dugo za šankom prepričavati što je moglo biti da je igrao te noći u ljepljivoj i memljivoj Cuiabi.

Prošlu je sezonu Kolašinac završio kao statistički jedan od najboljih lijevih bočnih u Bundesligi. U 35 nastupa u svim natjecanjima imao je tri gola i sedam asistencija, a u prvenstvu je bio na 20 posto uspješnih centaršutova. Za usporedbu, Nacho Monreal je bio na pola toga.

Međutim, ono što mu je dalo prioritet na Arseneovoj listi u potrazi za oklopnjakom koji služi za potporu pješaštvu jesu tri važnije stvari. Prva je njegova izvedba u defenzivi, gdje je prema WhoScored bio 11. po broju oduzetih lopti u Bundesligi i najbolji u Schalkeovoj momčadi po broju i efikasnosti startova. Druga je činjenica da je Kolašinac polivalentan igrač koji je pored prirodne pozicije lijevog bočnog u stanju – ne vrhunski, kao što smo vidjeli u nedjelju – odigrati i na poziciji stopera, ali i kao defenzivni ili lijevi vezni. I jasno, treća i najvažnija stvar je ono što je Arsenalu najviše nedostajalo.

Testisi, muda, jaja, kako već hoćete.

Međutim, nije Kolašinac igrač bez mana. Prije svega, u karijeri se počesto mučio s ozbiljnim ozljedama. Nikada u sezoni nije odigrao više od 25 ligaških utakmica, a lanjskih 35 u svim natjecanjima mu je najviše u jednoj. Usto ima problema s kontrolom lopte i kratkim dodavanjima, daleko je od savršenog u igri glavom (bez obzira na nedjeljni pogodak) i njegova forma često varira.

Nakon (polu)natjecateljskog debija i gola u Community Shieldu protiv Chelseaja, Kolašinac je brzo postao ljubimac suigrača i navijača. Nije to ništa čudno, takvi igrači lako kupe naklonost; svatko preferira one koji glavom idu tamo gdje drugi ne bi kopačkom i to je normalno. Nahvalio ga je i Wenger, hvalili su ga i novinari, neki navijač ponudio mu je koitus sa svojom suprugom, a Theo Walcott bio je prvi koji je na glas izrekao riječ ‘tenk’.

Kada je nacistička vojska na Istočnom frontu mjesecima prolongirala ofenzivu čekajući na isporuku Panthera, inženjeri su upozoravali da nisu dovoljno testirani i da imaju previše nedostataka. Ali Hitler je insistirao da se uključe u borbu, pa je već u siječnju 1943. počelo je njihovo prebacivanje na front. Njihov početni učinak bio je zastrašujući i Hitler je bio oduševljen – na samom početku Bitke za Kursk uništili su nevjerojatnih 267 protivničkih tenkova. Međutim, nakon samo pet dana borbe od 184 Panthera na prvoj crti ostalo je operativno samo njih pet.

Do ljeta ih je stiglo ukupno 200, ali prva dva su izgubljena već dok su se iskrcavali s vlaka. Motor im se zapalio. Do početka borbe zbog kvarova na motoru, gusjenicama ili oružju izgubljeno je još 14 komada. Nakon prva dva dana borbe upotrebljivo ih je bilo tek 40, a nakon što je Hitler 12 dana nakon početka naredio i kraj ofenzive, njemačka vojska je na raspolaganju imala ukupno 38 operativnih Panthera, od kojih je većina već bila popravljana. Više od polovice neupotrebljivih tenkova nije stradalo u samoj borbi, nego zbog vlastitih tehničkih nedostataka.

Panther će se do kraja rata pokazati kao izvrsno bojno oružje, ali tek nakon što su otklonjeni brojni nedostaci koje je imao. Od prvog kontingenta imali su ogromna očekivanja, ali preuranjeno guranje u vatru i bespotrebna euforija početnim rezultatima pokazali su se fatalnim.

Arsene Wenger je u Seadu Kolašincu gotovo besplatno dobio odličnog i polivalentnog defenzivca čija igra potvrđuje da ga se s razlogom uspoređuje s tenkom. Međutim, Kolašinac je i dalje mlad igrač s ograničenim iskustvom i ogromnim prostorom za napredak, igrač kojeg bi veliki pritisak, pretjerana očekivanja i prerano guranje u vatru mogli skupo koštati. Wenger mora naučiti na vlastitim i tuđim pogreškama – euforija ne koristi ni njemu, ni Kolašincu, na kraju krajeva ni navijačima. Samo strpljenje i povjerenje od Kolašinca mogu napraviti igrača kakav u teoriji može biti.