Na posudbi

U ime oca

Meho Kodro i njegov tužni amanet sinu Kenanu

Kiša tog ranog zimskog dana za ljubljanskim Bežigradom nije prestajala padati. Nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine je igrala tek šestu službenu utakmicu u svojoj povijesti i – nakon poraza prvo od Grčke i a onda i Ćirine Hrvatske u bazenu Bologne – još uvijek čekala svoje prve natjecateljske bodove. BiH je apsolutno dominirala otvaranjem utakmice, a na semaforu je pored sata na kojemu je istekla 30. minuta već bilo 1-0 nakon što je Elvir Bolić zabio majstorski gol na prvu stativu.

Nermin Šabić je s desne strane loptu produžio do omalenog Sejada Halilovića, ovaj jednostavnim driblingom izbacio suparničkog braniča i loptu prebacio na drugu stranu. gdje ju je primio Bakir Beširević. Nije baš teško zaključiti da je BiH tih godina bila ovisna o Hrvatskoj nogometnoj ligi i njenim, hajde da upotrijebimo i taj pojam, zvijezdama. Tadašnji Osijekov bek nekako je neočekivano potegnuo pas po zemlji i lijevom našao Mehu Kodru na vrhu slovenskog šesnaesterca. Ovaj je slabo primio loptu, malo se spetljao, ali ju je nekako iščeprkao između Slovenaca i u padu je poslao ispod domaćeg vratara.

Mnogo je velikih i važnih golova u svojoj karijeri zabio Meho Kodro ali malo ih je proslavio s toliko emocija kao taj u Ljubljani.

Ljutito je preskočio reklame, zatrčao se prema navijačima kojih je tog dana na starom ljubljanskom stadionu bilo u popriličnom broju, i u stilu Hulka Hogana zamalo sa sebe počupao jeftini, ofucani i vodom natopljeni tamnoplavi dres pokušavajući što više puta poljubiti grb. Malo tko je ustvari u tom trenutku i znao što je Kodri zaista prolazilo kroz glavu.

Bio je to prvi gol – od samo tri koliko će postići – u to vrijeme daleko najboljeg, najpoznatijeg ali i najkritiziranijeg i najosporavanijeg bosansko-hercegovačkog nogometaša.

Bosna i Hercegovina možda jest te kasne 1996. bila stara jedva 180 minuta natjecateljskog nogometa, ali već tada je imala duboko razvijenu neobjašnjivu ljubav prema nogometašima od koje je veća bila samo mržnja i zavist prema najboljima koje ima. Pisao sam mnogo puta o mentalitetu mahale od kojeg pati sport u BiH, pogotovo nogomet; njega je reprezentacija i njeni navijači ustvari samo naslijedila iz tradicije klupskog i reprezentativnog jugoslavenskog nogometa. Mostar je još specifično okruženje – možda usporedivo sa Splitom u tom kontekstu – u kojemu je od svih podjela najvažnija ona na građane i došljake.

Činjenica da Kodro nije odgojen u strogom gradskom centru automatski ga je svrstavala među ove druge, a njegov sportski put napravila težim. Za prvu momčad Veleža debitirao je u Prištini, pred 20.000 navijača u svibnju 1985., već u idućoj utakmici protiv Osijeka startao u početnih 11, a 12. lipnja zabio i svoj prvi gol za Rođene i to za poravnanje protiv Sarajeva. U međuvremenu je u prvenstvu Jugoslavije zabio 48 golova (i još četiri u kupu i jedan u Europi, protiv Dortmunda) – što ga čini 10. strijelcem Veleža svih vremena – ali nikada nije mogao biti njegova glavna zvijezda. Čak ni onda kada je postao njegov najbolji strijelac i probio se u jugoslavensku reprezentaciju.

Međutim, bližio se rat i Kodro je bio svjestan da je za uspjeh u karijeri potrebno pronaći klub u inozemstvu.

Dvije najbolje ponude došle su od tada devetoplasiranog bundesligaša Borussije Mönchengladbach i 13. momčadi u Primeri, Real Sociedada. U San Sebastianu su tih godina napravili svojevrsnu revoluciju – odrekli su se tradicije po kojoj su za klub mogli nastupati samo igrači rođeni u Baskiji, pa su dovodili nogometaše poput Johna Aldridgea i Daniela Atkinsona, a Kodro je došao kao dar s neba. Meho će u iduće tri sezone uvijek postizati dvoznamenkasti broj golova – u prvoj je zabio 13, u idućoj 12.

Onda je u kolovozu 1993., dok je u njegovu Mostaru bjesnio rat, dobio Kenana – drugo od svoje troje djece.

Kenan Kodro ne igra u sjeni onoga što je njegov otac napravio za reprezentaciju i zemlju – nego usprkos onome što je reprezentacija i ova zemlja uradila njegovu ocu

Bila je to sezona u kojoj je eksplodirao i zabio 23 gola; prvi strijelac prvenstva je bio Romario s 30, a još samo Davor Šuker s 24. Godinu kasnije Šuker je stao na 17, koliko je imao i Vladimir Gudelj za Celtu, a Kodro se za Trofej Pichichi utrkivao s Ivanom Zamoranom. Čileanac je na kraju zabio 28 a Kodro 25, što je bilo dovoljno da se svidi nikome drugome do Johanu Cruyffu.

Nizozemac je insistirao na dovođenju Kodre, kojeg je pridružio Luisu Figu, Pepu Guardioli, Gheorgheu Hagiju, Ivanu de la Peni i Robertu Prosinečkom. Međutim, Barca nije osvojila ništa, Cruyff je dobio nogu, a Kodro – koji će nakon toga igrati za Tenerife, Alaves i Maccabi Tel Aviv –  je zamijenjen mladim Ronaldom. Te je godine Meho za Barcu odigrao 44 utakmice i zabio 15 golova u svim natjecanjima, uključujući i dva u domaćoj pobjedi nad Real Madridom.

Bosancima i Hercegovcima to je bio razlog više da ga poštuju manje.

Za reprezentaciju je prvi put igrao dok ona službeno nije ni postojala. Mili Hadžiabdić, nekadašnji Veležov i Hajdukov igrač, došao je na ideju da ekipa odigra utakmicu protiv Fortune iz Düsseldorfa. Klub je s klupe vodio još jedan Veležovac, Aleksandar Ristić, a za njega igrao Vlatko Glavaš. Priključio se i legendarni Enver Marić, a njihov poziv Kodro nije želio odbiti. Prvu službenu utakmicu u Tirani morao je propustiti jer igralo se usred prvenstva, ali nije onu protiv Albanije u Zenici koja je završila 0-0.

Svi su – vjerojatno i sam Meho – očekivali da će mu tadašnji izbornik Fuad Muzurović oko ruke staviti kapetansku vrpcu, ali nije. Štoviše, nakon poraza u Kalamati od Grka, Muzurović za utakmicu protiv Hrvatske nije ni pozvao Kodru; u sastavu je bio Amir Teljigović, koji je u to vrijeme igrao u Južnoj Koreji.

Kodro je bio dežurni krivac. Navodno je upravo prije utakmice sa Slovencima izbornik u svlačionici održao bukvicu o zalaganju onih igrača koji su rat proveli u inozemstvu. Kodro, eto, nije dovoljno trčao i nije se dovoljno trudio, zvuči tako poznato; zamalo je pokupio stvari i otišao. Nije, nagovorili su ga da ostane, a on je zabio taj dan Slovencima i slavio kao nikada prije. Kodro je na kraju zahvaljujući stručnjacima na klupi i katastrofalnoj organizaciji Saveza skupio tek 13 nastupa za nacionalni tim.

U siječnju 2008. napravio je najveću grešku karijere i vjerovao da u Bosni i Hercegovini nogomet vode i prate ljudi kojima je stalo do nogometa. Preuzeo je izborničku funkciju, vodio je reprezentaciju u tri utakmice a onda odbio voditi momčad na prijateljsku utakmicu u Teheran, koju je savez zakazao bez njegovog znanja. Dobio je otkaz, navijači su podigli revoluciju koja je ugašena brzo i lako – NSBiH ga je zamijenio jedinim čovjekom koji je bio dovoljno glasan da mu demagogijom pomogne, Ćirom Blaževićem. Ćiro je napravio i rezultat, Kodru i podršku su najednom svi naprosto zaboravili.

Dvadeset i jednu godinu nakon što je Meho Kodro zabio svoj prvi gol za reprezentaciju, prošao sva maltretiranja i nepoštovanje izbornika i devet godina nakon što su mu gotovo svi još jednom okrenuli leđa, prošlog vikenda je u Portugalu svoj prvi gol postigao još jedan Kodro. Mehmed Baždarević dao je 24-godišnjem Kenanu priliku protiv Gibraltara, a on je – onako, baš u očevu stilu, glavom – zabio svoj prvijenac i bio jedina pozitivna točka čitavog ovog užasnog reprezentativnog tjedna za Bosance i Hercegovce.

Štoviše, Kenan Kodro jedan je od rijetkih igrača u ovoj – možda i u svakoj drugoj? – generaciji bosanskohercegovačkih reprezentativaca oko kojeg nema baš nikakvog razdora – nitko se ne buni kada ga se poziva, nitko na njemu ne trenira strogoću, izbornik mu daje priliku (već ima tri nastupa), novinari ga hvale na sav glas, a navijači vole i traže u momčadi. I možda je to tako baš zato što se Kenan rodio u San Sebastianu, što je igrao samo za Real Sociedad II i Osasunu prije nego što je ove sezone prešao u Mainz. Možda upravo zato što njegova karijera zasad nije ni približna onome što je napravio njegov otac; najbolja sezona bila mu je prošla, kada je postigao sedam golova, a za Mainz još uvijek čeka prvi.

Ali ono što je sasvim sigurno jest činjenica da Kenan Kodro, za razliku od većine drugih sinova poznatih očeva, za reprezentaciju ne igra u sjeni onoga što je Meho napravio za nju i zemlju – nego usprkos onome što je reprezentacija i ova zemlja uradila Mehi. I zato možda ima jedinstvenu priliku da bude poštovan i voljen u BiH barem onoliko koliko je trebao biti njegov otac.