Prilično sam siguran da ne postoji niti jedan trener na bilo kojoj nogometnoj razini koji se u jednom trenutku nije uhvatio fraze o svima za jednog i jednom za sve te važnosti momčadi i njenog kolektivnog duha. Dosadni čarobni krug ponavljanja uvijek istih floskula je stereotip koji je nogomet s vremenom pošteno i zasluženo zaradio, pa nije čudo da tu priču pričaju svi koji s loptom imaju bilo kakvih dodirnih točaka; od manje ili više sposobnih funkcionara, jednako maštovitih nogometnih novinara, neizostavnih igrača, pa do pasioniranih navijača i pasivnih promatrača.
No, bez obzira na to što je ta fraza i floskula koja se toliko ponavlja ustvari i istinita, kada na kraju lošeg dana podvučemo crtu i tražimo krivca onda ga tražimo isključivo u individualcu. Prilično je jednostavno; nogomet ustvari nikada ne prašta. U njemu se baš rijetko ili gotovo nikada traže stvarni uzroci, čak ni kada se o njima raspravlja i kada su očigledni. U nogometu se ne preuzima odgovornost, ne za stvarno, ona se isključivo nameće – od traženja rješenja važnije je prinijeti žrtvu čiju će krv s jednakim žarom piti i oni čija bi glava u principu trebala biti na istom tom panju.
Uzmimo za primjer prošli vikend.
Naravno da je i meni jasno da je najgori dio trenerovog posla izaći pred javnost poslije teškog poraza i objasniti kako je uspio svoju momčad dovesti do takve katastrofe. Malo je onih koji će izaći pred novinare – doduše, to je napravio, recimo, Slaven Bilić prošlog vikenda – i reći “kriv sam”. Jürgen Klopp je pričao o kolektivnoj krivnji momčadi, ali je potezom usred utakmice jasno gurnuo Dejana Lovrena pod jureći autobus. Jest ga Nijemac kasnije branio i tvrdio kako nije bio gori od ostalih, ali izmjenom nakon pola sata jasno ga je izdvojio i prepustio masi, zaštitivši ne samo sebe i svoje odluke, nego i one na terenu koji su bili jednako loši, ali automatski i manje krivi.
Prvi poraz sezone, i to kod Huddersfielda, doživio je i Manchester United, a Jose Mourinho odlučio se za drugačiji pristup. Nije on nesklon izdvajanju individualca kao apsolutnog krivca, daleko od toga, ali ovaj put to mu jednostavno nije trebalo. Dovoljno je bilo zaštiti sebe – učinio je to žestoko kritizirajući pristup svojih igrača, skrenuvši fokus s banalnih stvari poput činjenice da je United u gol šutnuo triput iako je imao 78 posto posjeda lopte. Na ruku mu je išao splet okolnosti; nije bilo potrebe za upiranje prstom u momentu kada se Victor Lindelöf spotaknuo preko istog onog panja i savršeno se namjestio pred histeričnu masu s kamenjem u ruci.
Jatu morskih pasa dovoljna je i kap krvi.
Društvene mreže raščerečile su mladog Šveđanina onako kako su nekoliko sati ranije skakale po Lovrenovoj glavi; bez milosti. To je što je Lindelöfu ovo bio skoro pa premierligaški debi, i to u utakmici u kojoj je United bio potpuno bezidejan i izgubljen prema naprijed, i to što je imao sat vremena da stigne prednost domaćina a da nije ozbiljnije zaprijetio, njegovim dželatima ne znači apsolutno ništa.
What would you rather have in your defence?
RT – A rock
❤ – Lindelof pic.twitter.com/nOzZIunMNn
— ShotOnGoal (@shotongoal247) October 21, 2017
U jednom Twitter-‘glasovanju’ trostruko je više ljudi tvrdilo da bi u obrani radije imali kamen – i to ne pretjerano impresivni kamen – nego Victora.
Sličan je put prije devet godina prolazio izvjesni srbijanski stoper koji je u to vrijeme za solidnih sedam milijuna funti prešao iz moskovskog Spartaka u Manchester United. Bilo je to, istina, drugačije vrijeme; nisu postojale društvene mreže, ne u današnjem obimu, i nije baš svatko imao priliku ispričati što misli o prestrašenom i potpuno izgubljenom nejakom braniču koji je predstavljen kao veliko Unitedovo pojačanje.
U svom vatrenom krštenju je Nemanja Vidić, koji je ove subote proslavio 36. rođendan, na gostovanju kod Blackburn Roversa bio toyboy Davida Bentleya. Arsenalov propali talent postigao je tri gola, a frustriranog Vidića bilo je posvuda. Srbin je, priznao je to u nekoliko intervjua koje je dao nakon završetka karijere, u tom trenutku – baš kao što vjerojatno Lindelöf radi sada – sumnjao u vlastitu sposobnost i odluku da zaigra za United. Vidić je bio dominantan u slaboj srpskoj ligi, onda je igrao dosta dobro i u Rusiji, ali tek kada je došao u Englesku, shvatio je da se radi o višoj razini; tehnički i fizički zahtjevnijoj.
“Sir Alex je mene i Evru poslao da igramo s rezervnom momčadi kod Blackburna” opisao je u intervjuu za ESPN Vidić svoj dolazak u Manchester. “Stigli smo u siječnju i trebali smo prilagodbu. Nakon 45 minuta trener rezervi Rene Muelensteen je ljutito viknuo ‘enough’ i ostavio nas u svlačionici. Bili smo grozni. Ljudi su se pitali tko smo, kako je moguće da mislimo da možemo igrati za United, a tako smo loši u utakmici rezervi. Istuširali smo se i onda dugo sjedili, pitajući se što radimo ovdje”.
Manchester United Josea Mourinha i nakon dvije godine djeluje kao improvizacija kojoj je jedini cilj kratkoročni rezultat
To da igraču treba vrijeme prilagodbe – na koje navijači ne žele računati – nije nikakva novost ni tajna. Lindelöf je igrao na gotovo amaterskom nivou u Švedskoj, onda je dugo bio u Benficinoj rezervnoj momčadi da bi na kraju u dominantnoj momčadi portugalske lige pokazao kako se radi o jako dobrom obrambenom igraču. Lindelöf je tek na početku svoje karijere u Manchesteru – dosad je skupio sedam nastupa i 67 premierligaških minuta i suditi mu tako rano bilo bi ne samo besmisleno, nego i izrazito glupo.
Uostalom, Nemanja Vidić postao je jedan od najboljih defenzivaca u povijesti Manchester Uniteda, s kojim je osvojio pet titula prvaka te ukupno 15 trofeja, među kojima je i onaj iz finala Lige prvaka u Moskvi 2008. Četiri je puta bio u najboljoj momčadi lige, triput u najboljoj momčadi Europe. Sir Alex Ferguson dao mu je kapetansku vrpcu, iako su u klubu bili i Paul Scholes i Ryan Giggs i Gary Neville.
Međutim, možemo li stvarno očekivati da Lindelöf krene tim ili barem sličnim putem? Odnosno, imaju li Šveđanin i Srbin barem iste početne pozicije, kako se čini?
Tu se vraćamo na suštinu; na priču o kojoj Mourinho (i Unitedovo čelništvo) izbjegava pričati već drugu godinu i zbog koje i jest tako glasan. A činjenica je da je Manchester United u kojemu se Vidić izgradio i profilirao potpuno drugačiji klub od Manchester Uniteda u kojemu se od Lindelöfa očekuje da napravi isto.
Upitan kako je uspio toliko napredovati, Vidić je jednostavno objasnio stvari – nosio ga je klub i njegov pobjednički mentalitet. Nosio ga je Sir Alex ogromnim povjerenjem koje je imao u njega, ali prije svega sve ono što se oko njega događalo. Vidić priča kako mu je na početku bilo čudno što poslije treninga nikoga nije bilo u svlačionici, da bi kasnije otkrio da su svi suigrači ustvari nastavili individualno raditi i unaprjeđivati se. Fergusonov United bio je, kao i svaki drugi klub, divlji teritorij na kojemu se svaka zvijer morala boriti za sebe, ali je u isto vrijeme izgradio poseban mentalitet u kojemu su momčad i njeni interesi bili na prvom mjestu. Bilo je i neuspješnih projekata, poput onog Paula Pogbe ili Gerarda Piquea, bilo je i promašaja kada su u pitanju pojačanja, ali jedna stvar je bila neupitna – interes i uspjeh momčadi bio je iznad baš svega. Vidića i sve vidiće Manchestera tog vremena stvorila je Unitedova kolektivna karizma; klub koji je bio mnogo više od običnog kluba.
A to je nešto što ovaj United, barem gledajući sa strane, nema.
Jasno je bilo da će prijelaz sa Sir Alexa Fergusona na obično ljudsko biće biti brutalan i da će United biti u problemima. I bilo je nekako i za očekivati da će klub taj prelazak dočekati nespreman. I jesu spržene godine s Davidom Moyesom i Louisom van Gaalom, ali veliki povratak starog Uniteda trebao je napraviti Jose Mourinho; on je taj kojemu je dan novac i, što je važnije, vrijeme i dovoljno kredita da napravi što želi. Problem je što – opet kažem, prema onome što dosad gledamo – Portugalac radi stvari potpuno pogrešno. Njegov United možda je kvalitetom i rezultatima i igrom bolji nego Moyesov ili Van Gaalov, ali njegov United kao organizacija, kao klub i kao momčad jednako je sterilan i bez mirisa i okusa kakve je imao United Vidićevog vremena.
Jasno, proces vraćanja pobjedničkog mentaliteta i karizme mnogo je duži i kompleksniji od samo dvije sezone, i moguće da će se nešto skoro promijeniti, ali suština je u tome da se u ove dvije godine s Mourinhom kao kapetanom najvažnijeg broda u engleskom nogometu ne može vidjeti ni početak tog procesa. Štoviše, ovakav Manchester United samo je još jedan ‘obični’ klub, onaj koji sreću kupuje novcem i čija se priča vrti oko egotripova njegovih najvećih zvijezda – nekada Zlatana Ibrahimovića, nekada Paula Pogbe, nekada čak i Marouanea Fellainija, a najčešće samog Josea Mourinha.
Manchester United Josea Mourinha i nakon dvije godine djeluje kao improvizacija kojoj je jedini cilj kratkoročni rezultat, koji će na kraju možda i napraviti. Ali u takvim uvjetima ne stvara se pobjednički mentalitet, ne stvara se dinastija i priča koja je veća od bilo koje druge, koja je veća od običnog nogometnog kluba, priča koju je United imao desetljećima. Ne stvara se karizma u kojoj je momčad jedina važna i u kojoj je individualac samo kotačić koji garantira da će stroj funkcionirati besprijekorno. U takvim uvjetima od igrača poput Victora Lindelofa ne stvaraju se legende, nego ih se pretvara u skupocjene žrtve jarce čiji je slatki okus krvi važan samo da ispere mnogo gori okus. Onaj koji ostavlja stagnacija.
