Na posudbi

Velika Raza

Jedna od najboljih europskih košarkašica ikad, odsad i u FIBA-inoj Kući slavnih

Dvije stare i izblijedjele timske fotografije gotovo savršeno opisuju sportski i životni put, ali i lik i djelo Razije Mujanović.

Na prvoj su košarkašice ekipe Jedinstvo Aida koje proslavljaju još jedan trofej. Igračice su poredane za rutinsku fotografiju, njih pet stoji, pet kleči, ali gotovo sve su vesele, podignutih ruku i očigledno slave. Razija Mujanović u sredini je reda, gleda ravno u onoga tko je napravio fotografiju, s rukom podignutom prema licu koje djeluje iznenađeno i šokirano, kao da joj nije jasno kako je moguće da joj se sve ovo događa.

A djevojčici Raziji vjerojatno tih 1980-ih i nije bilo najjasnije što se to sve oko nje događa. Ratkovići su maleno selo na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine s jedva 1.000 ljudi. Razija, koja je odrastala u radničkoj obitelji s još tri sestre i dva brata, bila je odlična učenica i maštala o tome kako će otići u veliki grad i izučiti ekonomsku školu. Međutim, Raza se oduvijek izdvajala od svojih školskih prijateljica. Ona je još s 13 godina izrasla do 187 centimetara, koliko su u to vrijeme imale i neke od najviših igračica jugoslavenske ženske košarkaške lige.

Mali je to kraj, vijesti se brzo šire, i priča o velikoj maloj Razi brzo je došla do Mihajla ‘Mikija’ Vukovića. Tada još uvijek relativno nepoznati srpski trener Jedinstvo je preuzeo 1977., još dok je bilo tek amaterska družina. U prvoj utakmici u kojoj je vodio svoj novi klub Tuzlanke su poražene s 40 razlike, ali Vuković je u ovoj sredini vidio priliku za razvoj talentiranih djevojčica. Skupljao je najbolje iz regije, a kada je 1980. ušetao u malu osnovnu školu u čijim je učionicama sjedila Mujanovićka,  klub je već doveo do Prve savezne lige.

Međutim, zbunjena Raza s košarkom se tu susrela prvi put; Vuković je nastavniku tjelesnog ostavio jednostavni program po kojem je Raza radila i vježbala, prije nego što se s 14 godina konačno preselila u Tuzlu i automatski pridružila prvom timu. Naravno, nastavila je rasti, na kraju je došla do 202 centimetra i njena visina bila je velika prednost, ali i samo startna prednost. Vuković je u u njoj vidio ogromni talent, dijamant kojeg valja polako brusiti, i Razija je još kao djevojčica počela dobivati važnu ulogu u ekipi Jedinstva.

Bila su to drugačija vremena; klub je izdašno pomagala tuzlanska tvornica obuće Aida, a trener je imao povjerenje i sve vrijeme svijeta da napravi ono što je planirao. A Vuković je imao velike planove za Razu i ekipu. Nakon borbe za ostanak, Jedinstvo se prvo profiliralo u stabilnog prvoligaša, a onda – nakon što je Vuković na klupi već sjedio za današnje vrijeme nevjerojatnih 10 godina – godine 1987. osvojilo i prvu titulu prvakinja Jugoslavije.

Mujanović je do tada već prošla sve omladinske selekcije nekadašnje države i dogurala do statusa jedne od najstandardnijih igračica A tima. Jedinstvo je titulu osvojilo i iduće godine, a onda je došlo vrijeme i za egzekuciju vrhunca Vukovićeva plana – napad na titulu prvakinja Europe. U to vrijeme ženski se Kup prvaka igrao tako da se kroz kvalifikacije dolazilo do finalne skupine, iz koje bi opet dvije najbolje ekipe igrale super finale. Dominirao je Primigi iz Vicenze (koji je u međuvremenu dva puta mijenjao ime; bio je i Zolu i Fiorella), koji je u šest godina slavio pet puta, a još 1984. izgubio u finalu (pobijedio ga je Levski Spartak iz Sofije). Godinu ranije Jedinstvo je s četiri poraza propustilo plasman u super finale, ali 1989. se u finalnoj skupini našlo na drugom mjestu – dakako, iza Primigija, koji je u Vicenci slavio s velikih 24 razlike.

Jedinstvo je u finalu – koje se još igralo u Italiji, u Firenci – bilo apsolutni autsajder. Ali Jedinstvo je tog 22. ožujka imalo Razu Mujanović. Mikijevu petorku tada su svi ljubitelji košarke znali napamet: Mara Lakić, Naida Hot, Stojanka Došić, Zorica Dragičević i Raza Mujanović, a jedino je njih pet i postizalo poene. No, Razija je bila apsolutno dominantna: do onoga što bismo danas nazvali posljednjom četvrtinom već je imala 27 poena, uz tek dva promašaja iz igre. Na kraju je zabila 35 od 74 koliko je postiglo Jedinstvo. Gazzetta ju je počastila naslovom ”Gigantska Mujanović prekinula seriju Vicence”. Zbunjena djevojčica sa sela samo je htjela učiti školu, a postala je najbolja igračica u Europi.

Uvijek najbolja, uvijek dominantna, ali daleko od pažnje koju je morala i trebala imati

Na drugoj fotografiji košarkašice opet slave. Sedam je djevojaka; dvije iznad glave drže veliki pehar, ostale su vesele i nasmijane i grle trenera Vukovića. U lijevom kutu, pomalo izdvojena i isključena od svega, s peharom namijenjenim najboljoj igračici finala, stoji Razija Mujanović. Skromna, povučena, tiha, daleko od centra pažnje.

Ovaj je put Mujanović u dresu Dorne iz Valencije, ali priča je apsolutno ista. U Španjolsku je prvi stigao Miki Vuković i počeo praviti jednu od najdominantnijih ženskih košarkaških ekipa tog vremena, spojivši Mujanović s Natalijom Zasulskajom. U Španjolskoj nisu imale ozbiljnog konkurenta, ali nisu ni u Europi. Do Final Foura u Bariju stigle su bez poraza u sezoni, a onda ondje lako dobile Sporting iz Atene te kijevski Dinamo i osvojile titulu prvakinja Europe. Raza je zabila 31 poen; te je sezone bila najbolji strijelac Kupa prvaka sa 27,3 poena po utakmici te hvatala 9,1 skokova u prosjeku. Do danas je samo Clarissa Davis imala bolju sezonu u Europi kada su poeni u pitanju, a Mujanović je proglašena najboljom igračicom kontinenta.

Raza je nakon trijumfa s Dornom proputovala čitav svijet i baš svugdje bila najbolja igračica. S Jugoslavijom je osvojila srebro u Seulu, na Svjetskom prvenstvu u Maleziji, kao i na dva Europska prvenstva. Ratnu Bosnu i Hercegovinu je 1993. vodila do neočekivanog zlata na Mediteranskim igrama. Okušala se i u WNBA; bila je u Detroit Shocku kao jedna od prvih Europljanki u ovoj ligi, ali nakon solidne sezone (9,06 poena u prosjeku, 5,1 skokova) odlučila je da Amerika nije za nju. U karijeri je osvojila 12 titula prvaka, te je na kraju četiri puta bila prvak Europe. I baš nigdje nije trofeje samo skupljala, nego ih je gradila svojim rukama i donosila drugima; igrala je u Španjolskoj, Italiji, za Zagreb i Dubrovnik, a provela je neko vrijeme i u Brazilu.

Uvijek daleko najbolja, uvijek tako dominantna na terenu, ali daleko od pažnje koju je morala i trebala imati u svojim igračkim danima, koju bi morala imati danas. Priča je to njenog života i njene karijere. Razija Mujanović najbolja je košarkašica u povijesti bivše Jugoslavije, jedna od najboljih u Europi i na svijetu ikada i ne treba nam Kuća slavnih da nam to potvrdi. Ipak, to što ju je FIBA – dok je u domovini ignoriraju i prave se da ne postoji, iako ona ponavlja da silno želi raditi i pomoći ženskoj košarci koja je u BiH gotovo mrtva – uvrstila među najbolje svih vremena u generaciji s Dream Teamom, Tonijem Kukočem, Dušanom Ivkovićem i Shaquilleom O’Nealom samo po sebi govori dovoljno.

Raza Mujanović je, kako to lijepo Gazzetta napisala zlatne 1989., ništa drugo do košarkaški gigant.