To je to. Dileme, ako je ona ikada i postojala, više nema. Nogomet je zakoračio u potpuno novu eru u kojoj će video tehnologija kao pomoć sucima biti sastavni dio igre. To je, čak i ako zanemarimo gol-tehnologiju koja se u praksi koristi na svim velikim natjecanjima, sadašnjost; pitanje budućnosti tek je kako će izgledati detalji.
FIFA je još početkom studenog poručila da je napravljen “nevjerojatan napredak” u razvoju tehnologije koja bi nogometu predstavila sudačkog video asistenta (VAR – Video Assistant Referee; naviknete se na terminologiju, trebat će vam). Ekipa na čijem čelu je nekadašnji engleski sudac David Elleray, pionir u korištenju mikrofona, osmislila je sustav koji će video suca uključivati u odluke vezane za četiri segmenta igre – golove, penale, crvene kartone i ‘zamjenu identiteta’ (šifra Joe Šimunić).
Nije to nikakav revolucionaran potez. Video tehnologija se u sportu koristi više od stotinu godina.
Nešto manje od godinu dana prije otvaranja Olimpijskih igara u Stockholmu 1912. švedski je inženjer Ragnar Carlstedt patentirao mjerač vremena koji se aktivirao na ispaljivanje signalnog pištolja – modificiranog Smith & Wesson revolvera. Glavni sudac na cilju imao je prekidač koji je pritiskao kada bi prvi trkač završio utrku – taj prekidač je zaustavljao vrijeme pobjednika, ali i automatski aktivirao kameru koja je bila instalirana na ciljnu crtu i čija je fotografija u slučaju potrebe odlučivala u tijesnoj utrci. Prva i jedina takva u Stockholmu bila je ona na 1.500 metara, u tadašnjim sportskim medijima etiketirana kao najveća utrka svih vremena. Anonimni Arnold Jackson, kasnije najodlikovaniji britanski general Prvog svjetskog rata, osvojio je zlato s 0,1 sekundu boljim vremenom od tadašnjeg svjetskog rekordera, Amerikanca Abela Kiviata i njegovog sunarodnjaka Normana Tabera. Zahvaljujući nečemu što bismo lako mogli nazvati pretečom video tehnologije u sportu.
Fotofiniš je postao standard u svim sportovima koji uključuju utrke, a tehnologija se razvijala dalje i ulazila i u ostale sportove. Američki nogomet, hokej, košarka, baseball, tenis, ragbi, kriket, odbojka, badminton, judo, teakwando, mačevanje; gotovo da nema discipline i sporta u kojem suci nemaju barem nekakvu asistenciju video tehnologije.
Kada je nogomet u pitanju, stvari na prvu izgledaju prilično jednostavno. Sudac dobiva još jednog pomoćnika, onog koji stvari vidi bolje nego ostali; postoji li dilema, rješava se lako. Igranje rukom, ofsajd, penal, isključenje? Pregledamo snimku, odlučimo prema pravilima, idemo dalje. Ne može bolje.
Ali praksa je tu teoriju pobila relativno lako. Ideja je testirana u nekoliko manjih liga i na Svjetskom klupskom prvenstvu i gotovo u pravilu je stvari dodatno komplicirala te ponudila više pitanja nego odgovora. Štoviše, kada sam na papir složio sva pitanja koja je trebalo postaviti u ovom tekstu, izgubio sam se u moru nejasnoća koje bi se danima dale analizirati.
Ivan Ivković je na Tribina.hr dobro objasnio dilemu s korištenjem video snimke u konačnoj odluci i razlici između sportova; pitanja poput slobodnog sudačkog uvjerenja, 50-50 situacija, malicioznosti namjere i više su nego legitimna; jednako kao i ona o prekidima igre, trajanju donošenja odluka, namjernom prekidanju igre… Pitanja je, kažem, bezbroj.
Ukratko, točno znamo što FIFA hoće: pomoći sucima da pogreške smanje na minimum. Znamo i to da igrači, treneri i navijači žele isto: što manji utjecaj suca na tijek i rezultat utakmice. Znamo i da suci žele svaku moguću pomoć kako bi na kraju dana donosili prave odluke. Samo, dakle, ne znamo kako to misle izvesti, s obzirom na specifičnosti nogometa kao igre, ali i primjene njegovih pravila.
Međutim, upravo su to tri stvari koje me muče kada je u pitanju video tehnologija u nogometu.
Krećemo li zapravo s pogrešnih polazišnih točaka?
Da se razumijemo, jasno je da se sudačke pogreške žele svesti na minimum; to je logično i potrebno. Ali analiziranje svake odluke nas dovodi do pitanja gubimo li time jednu vrlo važnu karakteristiku nogometa kao igre – negativne emocije. Znam da ovo neće dobro leći nogometnim puristima, ali želimo li zaista nogomet potpuno očišćen od sudačkih kontroverzi?
Timesov Matthew Syed postavio je u svom komentaru dobru tezu – osnovna greška onih koji žele vidjeti eliminaciju svih pogrešaka iz igre je to što pretpostavljaju da su negativni osjećaji nužno i loši. Istina je da su ljudski osjećaji o kojima smo najviše ovisni i koji nas često pokreću upravo ljutnja, ogorčenje i gnjev. Ili kako je psiholog David Brin objasnio, “osjećaj ljutnje i sramote može biti toliko snažan da mu se ljudi rado vraćaju”.
Uostalom, ako ste aktivni navijač nekog nogometnog kluba ili reprezentacije, pokušajte se prisjetiti pet najdojmljivijih, najemotivnijih trenutaka koje apsolutno nikada nećete zaboraviti. Većina je izazvala frustraciju – promašajem, izgubljenom titulom, utakmicom, sudačkom odlukom – ili j oslobođenje od te frustracije, poput pobjede nad mrskim i u vašim očima protežiranim rivalom nakon godina čekanja, trofej ili plasman negdje, gol u zadnjoj minuti…
Kao kao nogometni navijači, žrtve smo Stockholmskog sindroma. Možete li zamisliti nogomet bez nepravde i frustracije? Preciznije, možete li zamisliti da uživate u njemu?
Priču o dva penala za Slobodu kojima je Velež izgubio titulu čuo sam mnogo puta više nego onu o osvojenim kupovima; priču o penalu za Francuze u Parizu i ofsajd Edina Džeke protiv Nigerije prepričao sam stotine puta; povijesnu pobjedu u Litvi rijetko kome spominjem.
Dio je to nogometa. Na kraju krajeva, izazivaju ili pobjede i korektno suđenje ili porazi i pogreške veću reakciju? Što češće izaziva dugotrajne rasprave za šankovima i na tribinama, svađe među prijateljima, debate, satirične komentare, gifore i memeove? Kao kao nogometni navijači, žrtve smo Stockholmskog sindroma – ne kažem da itko od nas svjesno uživa u tome, ali možete li zamisliti nogomet bez nepravde i frustracije? Preciznije, možete li zamisliti da uživate u njemu?
Ako ste realni i korektni, priznat ćete da i uz sve nepravde i pogreške u barem tri četvrtine slučajeva bolja ekipa na terenu pobjeđuje. Štoviše, većina emocija koje pokazujemo prema sucima nepravedne su i bespotrebne uvrede; ne razmišljamo o njihovom poslu, vremenu za reakciju, okolnostima, vanjskim faktorima.
Što nas dovodi do druge pogrešne premise: svi želimo da suci sude pošteno.
Lažemo. Ne želimo.
I dok mi navijači barem nismo direktni sudionici, igrači i treneri jesu. Zato, uostalom, i traže video tehnologiju, argumentiraju je odlukama koje za njih znače život; granicu između otkaza i ostanka na poslu, zarade i prehrane njihovih obitelji. Ali nitko od njih ne odbija bonuse za nepravedne pobjede, ne mari za otkaze onima u drugim klupskim bojama.
Da igrači žele da je svaka odluka fer i poštena, sami bi pomagali sucima. Ako želite pravdu, ne treba vam ni kamera ni računalo da vam je pokažu. Da ljudi iz nogometa žele čistu pravdu, ne bismo gledali simuliranje i lažne ozljede, valjanje i vriskove nakon iole jačeg starta, ne bismo svjedočili igračima koji ignoriraju činjenicu da su svjesni pogrešne sudačke odluke, ali je prešute jer im ide u korist. Penal u devedesetoj minuti: lopta je protivnika udarila u prsa, ne u ruku. Neće li izvesti penal, zabiti gol? Neće li trener biti heroj? Neće li navijači proslaviti pobjedu? Neće li tražiti opravdanje u drugim sudačkim odlukama?
Jebiga, nogomet.
Pravda je važna samo kada je u pitanju prvo lice množine; mnogo je važnija pobjeda.
Treća pogrešna pretpostavka su sami suci. Možda jednostavno živimo u takvom društvu, no malo je nas koji vjerujemo da su suci samo ljudi koji griješe. Naravno, ima i takvih, vjerojatno su češće takvi, ili slučajno griješe ili jednostavno ne znaju bolje, ali što nam je podloga za vjerovanje da su sami suci pošteni i da žele video tehnologiju kao pomoć?
Ako su suci nepošteni i prljavi – a brojne afere na Balkanu u posljednjih pola stoljeća su pokazale da ih itekako ima takvih – zašto bi još jedan od njih iza ekrana predstavljao preveliku razliku? Plan je da bivši iskusni suci budu ti koji će za početak preuzeti ulogu VAR-a; recimo, u Hrvatskoj je najstariji sudac elitne skupine Ante Vučemilović-Šimunović i on bi mogao biti video sudac za koju godinu, kad završi karijeru s utakmicama poput posljednje u 2016. Stotine je sudačkih odluka koje odgledamo iz desetine raznih kutova i svejedno su mišljenja oko njih podijeljena, a debate nastavljaju trajati danima – znači, nije nas pretjerano teško uvjeriti da ne vjerujemo svojim očima.
Dakle, sve i da doista želite nogomet bez nepravde, ovime ga svejedno nećete dobiti.
Sve nas to vraća na početak – nije upitno hoće li nogometni suci uskoro imati pomoć video tehnologije; naravno da hoće. Ali pitanje – je li nogometu potrebna video tehnologija – je i dalje itekako legitimno.
Stvari poput gol-tehnologije savršene su za nogomet; lopta, čip i sat, bez komplikacija, bez prekida, bez dodatnih pravila ili pitanja. Pitanje nudi jednostavan da ili ne odgovor, lopta je prešla ili nije, nema priče. I sigurno je da je prostora za napredak na sličan način još jako puno i da će u godinama koje dolaze biti predstavljeno i dobrih i loših stvari.
Međutim, najjači argument za uvođenje revolucionarnih promjena u suđenje kroz pomoć video tehnologije jest da je postizanje čiste pravde moguće i poželjno.
A nije.
Nogomet je jedinstven upravo zbog svoje nesavršenosti, nepravednosti i okrutnosti.