Nazovite to autocenzurom ako hoćete, ali u sportskom novinarstvu – kao, uostalom, i u sportu uopće – postoje stvari koje nitko nikada neće izgovoriti naglas.
U našoj su branši dva osnovna razloga za to. Jedan je taj što komentatori i kolumnisti, kad jednom postanu (uvjetno rečeno) popularni, to žele i ostati. Koliko god to pokušavali sakriti, u ljudskoj prirodi je da žele biti voljeni, a i novinari – među kojima je ionako previše egomanijaka – su ljudi pa će zato većina radije ići niz dlaku javnosti i držati se populizma nego izložiti vlastiti stav. I, nedajbože, pogriješiti – ili, još gore, doći u konflikt s ionako probirljivom publikom. Pogotovo to pravilo važi u novije vrijeme: ranije ste još mogli pustiti nešto u print i dobiti tek poneku reakciju na ulici – ljudi ionako rijetko kritiziraju nekoga u lice – ili pismo nezadovoljnog čitatelja, no danas većina strepi od komentara i želi lajkove. A za podignut palac gore morate se svidjeti većini.
Drugi je razlog, da upotrijebim i izlizanu frazu tamo gdje joj nije mjesto, sportske prirode. Naime, pravilo je da dok god netko ima sportski rezultat, dok god osvaja bodove i trofeje, zabija golove ili koševe, prebacuje mrežu, trči, biciklira ili skija bolje i brže od ostalih, ima svojevrsni imunitet na kritike. Odnosno, da budem precizniji, na ozbiljne kritike.
To su, recimo za primjer, razlozi zašto su novinari godinama šutjeli na nelogične, neobjašnjive i neljudske rezultate koje je Lance Armstrong pravio na prijelazu s prošlog na ovo stoljeće. Tko se usudi, ako zanemarimo par časnih izuzetaka, za doping javno prozvati ljubimca nacije i čovjeka koji se izliječio od raka, a onda osvajao Tour kao od šale? To je, također, razlog zašto ste rijetko čitali o kockarskim problemima Michaela Jordana ili o teškoj naravi Dražena Petrovića. Ili, koliko često u domaćim medijima čitate o razlogu zbog kojega Sandra Perković ne može biti nominirana za najbolju svjetsku atletičarku? Zašto gotovo svi, uključujući i državne organe, ignoriraju činjenicu da je Luka Modrić aktivno sudjelovao u pranju novca, i to još i priznao?
Status i mnogo veći od toga u Švedskoj već godinama ima Zlatan Ibrahimović.
Naime, ovaj napadač, koji je u listopadu proslavio 35. rođendan, u svojoj zemlji ima status – da se ne uvrijede vjernici na usporedbi – jednak Bogu. Doslovno. Ima armiju štovatelja, ima radikalne zaluđenike i one koji promoviranju njegove pozitivne strane, a uskoro će kao rijetki živući Šveđanin imati i spomenik, i to ispred stadiona na kojemu igra rival njegova Malmöa. Naravno, ima on i protivnike, one koji sumnjaju u njegove sposobnosti, ali ti su u manjini i potpuno su nečujni. Ili namjerno šute, jer apsolutno svaka kritika na račun Boga izaziva pobunu ljutite mase.
Nije više važno što je istina, a što nije – važno je što Zlatan kaže
I gotovo pa ništa drugačije nije ni u ostatku nogometne Europe. Danas je normalno imati man crush u Ibrahimovića; on je dečko iz naroda, koji je iz ničega došao do vrha, čije su izjave domišljate, vrckaste i smiješne, njegovi golovi spektakularni, a godinama na leđima nosi svoje klubove i njima redom osvaja trofeje. Savršeno.
No, je li stvarno tako?
Da se razumijemo, nije ovo pokušaj debatiranja na temu je li Ibrahimović vrhunski igrač ili nije. Odgovor na to pitanje zna svatko tko zna zbrojiti dva i dva. Jedan je od najboljih centarfora današnjice; igrač je to koji je zabio 470 golova u karijeri koja se protegnula na šest zemalja, osam klubova i u kojoj je osvojio 31 trofej. Čovjek ima 35 godina i treći je strijelac engleske lige. I to je sasvim dovoljno za zaključak da je vrhunski, gotovo pa savršen igrač.
U gotovo svakoj ekipi u kojoj je igrao, Zlatan je imao status najboljeg i najvažnijeg igrača, status koji je zaslužio golovima. I možete ga voljeti ili mrziti, možete biti potpuno indiferentni prema njemu, ali to je činjenica koju mu nitko ne može oduzeti. Od prvih dana u Malmöu pa sve do danas.
No, podvučemo li crtu i dođemo do konačnog pitanja koliki je Zlatanov značaj za nogomet u cjelini, dolazimo i do prve velike dileme.
Koliko je Ibrahimović zaista pridonio modernom nogometu?
Dok se oko njega događala svojevrsna revolucija, Zlatan je ‘samo’ odrađivao svoj jednostavan posao – zabijao je golove. Nije imao ključnu ulogu u razvoju tiki-take, nismo gledali lažnog Zlatana ni Zlatanov gegenpressing, nisu se na njegovim leđima gradili novi stilovi i novi sustavi. Ibrahimović je uvijek bio izuzetno važan, ali samo jedan kotačić kojeg su na kraju dana svi relativno lako mijenjali – i oni koji su ga obožavali i oni koji ga nisu voljeli. Inter je titulu prvaka Europe osvojio nakon što je prodao Zlatana, isto je ponovila Barcelona, lako ga je zamijenio i Ajax, a nema sumnje da će i PSG povratiti svoju trenutno izgubljenu dominaciju u Francuskoj.
I nije tomu ‘kriv’ Zlatan. On je izvukao maksimum svojih mogućnosti, dao i više nego što je njegova realna kvaliteta i pretvorio se u najboljeg centarfora svog vremena. Ali, središte moderne igre više nije bio napadač, pogotovo ne takav profil napadača. Nogomet Zlatanovog vremena bio je, uvjetno rečeno, Guardiola vs Mourinho nogomet; igra posjeda protiv igre čvrste obrane i brze tranzicije, a ni u jedan od ta dva sustava ne uklapa se Ibrahimović. I zato je – uvjetno rečeno – bio ostavljen po strani.
Međutim, njegov kult u nogometu nastao je na drugim, možda i važnijim temeljima.
Prvo je zauvijek promijenio ne samo švedski nogomet, nego i društvo u cjelini. On je prva prava švedska zvijezda koju je iznjedrila ulica i koja ima imigrantske korijene kojih se ne stidi. Njegova je priča sve ono što tipičan švedski nogometaš – bolje rečeno, tipičan Šveđanin – do njegove pojave nije bio; dolazi iz malog i neuglednog predgrađa, sa stranim prezimenom na leđima i uspio je usprkos društvu koje je gušilo njegovu individualnost. To je priča s kojom se danas može poistovjetiti mnogo više klinaca nego ikada prije; slika švedskog društva drastično se promijenila. Desetljećima su uspješni u ekonomiji, dizajnu, marketingu, ali i sportu, zahvaljujući svojoj disciplini, timskom radu i skromnosti. Svemu onome što Zlatana baš i ne krasi.
Svojom anti-osobnošću osvojio je i ostatak Europe. Nakon što je objavio najbolje prodavanu autobiografiju Ja sam Zlatan, postao je sve ono što ostatak nogometnog svijeta nikada nije bio i protuteža savršenim superzvijezdama. Imigrant, kradljivac bicikla, teakwando majstor, s ocem alkoholičarom i majkom koja ga je tukla kuhačom dok ne bi pukla, mladi buntovnik, onaj koji je svakome – od roditelja druge djece u mlađim kategorijama do Pepa Guardiole u Barceloni – sve govorio u brk i nikada se nije povlačio.
Njegov stav “ja sam najbolji koji je ikada hodao planetom” u kombinaciji sa spektakularnim golovima i realno – osim odlaska u Barcelonu – dobrim izborom klubova, pretvorio ga je u nepobjedivog u očima javnosti. Birao je ići tamo gdje će biti u stanju dominirati i gdje će svojim glasnim, agresivnim i pomalo arogantnim pristupom i golovima lako pokriti svoje nedostatke.
Tako je bilo sve do odlaska u United, ali do ovog ljeta već je stvorio kult kojemu ni loši nastupi u serijama ne mogu ništa. Jer u nogometu je sve stvar perspektive. Recimo, u osam ligaških utakmica zabio je jednom i kao prvi Unitedov napadač, logično, bio jedan od glavnih razloga zašto je momčad 13 bodova iza vodećeg Chelseaja. No, zabio je i sedam u posljednjih šest utakmica i nitko neće stvari postaviti u perspektivu “Zlatan, čovjek koji je izgubio titulu prvaka”, nego “Zlatan, čovjek koji drži United u utrci za prvaka”.
David Lagercrantz, koji je za Ibrahimovića pisao njegovu autobiografiju, javno je priznao da je neke dijelove ukrasio i da je ona djelomično fikcija – koju je Zlatan odobrio, svjestan da mu samo može donijeti publicitet koji ne može biti loš.
I tu dolazimo do priče s početka.
Zlatan Ibrahimović se, možda neplaniranim i nesvjesnim, ali vrhunskim PR-om doveo u situaciju u kojoj se više nitko i ne usudi ući u raspravu koliko je zapravo dobar i što je istina, a što nije. Jer to nije važno – važno je što Zlatan kaže.
Na terenu je tek jedan od najboljih (i rijetkih) centarfora svog vremena; vrhunski igrač koji ima mnogo savršeno prikrivenih mana. Ali je izvan njega najveći manipulator i samim time najveći nogometni majstor koji je ikada hodao planetom.
