Valdés je nakon te katastrofe mogao do kraja utakmice u panici napucavati u nepovrat sve lopte koje su mu se približavale, ali nije. Nastavio je ciljano sudjelovati u pas-igri; Barcelona je na kraju slavila s 3:1 i makar privremeno spasila na kraju ipak izgubljeno prvenstvo. Pep Guardiola je u svom nekonvencionalnom stilu na kraju pohitao pohvaliti svog vratara, ogromnoj pogrešci unatoč.

“Mnogi bi vratari nakon toga lansirali lopte ‘nebu pod oblake’, ali Víctor je nastavio igrati”, izjavio je na presici. “Radije bih da povremeno gubimo takve lopte, nego da gubimo kontinuitet u načinu kako želimo igrati.”

Vratari, ti samotnjaci nogometne igre, žive od raznih specifičnih psihofizičkih predispozicija, ali najvažnija komponenta za uspjeh je mentalna snaga. Mogućnost da jedna katastrofalna pogreška poput ove Valdésove odredi tijek karijere najveća je upravo kod njih, čisto jer ih izolacija na terenu stavlja u znatno manje situacija, samim tim i manje mogućnosti za ispravak velike pogreške. Nećete baš redovito biti u prigodi obraniti 10 stopostotnih prigoda nakon jedne greške zbog koje će vas publika uzeti na nož. Ta razina pritiska kod mnogih vratara stvori kompulzivnu potrebu za perfekcionizmom, a onda i patološki strah od neuspjeha.

Valdés je do Guardiolina dolaska na klupu 2008. već odigrao 250 utakmica za Barcelonu, s kojom je bio višestruki osvajač Primere i s titulom Lige prvaka, osvojene pobjedom u onom finalu protiv Arsenala u kojem je obranama izludio Thierryja Henryja. No, veći je dio dotadašnje karijere prezirao ono što radi od svoje osme godine.

“Užasavala me pomisao na to da me svake nedjelje čeka nova utakmica”, priznao je Valdés jednom prilikom. “Bila je to, da budem blag, posebna vrsta patnje, jer nisam shvaćao svoju ulogu. Na kraju sam razmišljao kako radi toga moj život praktički nema značenja, nema smisla”.

Za većinu je vratar tek posljednja točka obrane, onaj koji je dovoljno lud da, osim što rukama i nogama brani da lopta uđe u gol, po potrebi na nju ide i ‘glavom kroz zid’ u opasne duele. Izolirana jedinka o kojoj puno toga ovisi, zadnja brana između pobjede i poraza. Ta perspektiva je ona koja je lomila Valdésovu psihu, a i psihu mnogih drugih elitnih vratara. No, Guardiola je u svojoj ideji obrnuo uloge i postavio ravnotežu između uloženog i dobivenog. Za njega vratari nisu zadnja točka obrane, već prva točka napada; njegova filozofija ih stavlja u punopravnu ulogu 11. igrača na terenu. Onaj od kojeg sve kreće, a tek onda, negdje u pozadini po potrebi i završava. Zato je i hvalio Valdésa te prosinačke večeri, jer je ovaj pokazao da shvaća tu promjenu paradigme.

“Guardiola me naučio gledati nogomet na potpuno drugačiji način. Rekao mi je da gledam nogomet na televiziji i da pokušam shvatiti igru, jer inače nikada neću naučiti uživati u predivnom poslu, već ću ga gledati isključivo kroz prizmu želje za uspjehom”, dovršio je svoju retrospektivu Valdés. On je definitivno bio elitni vratar i prije Guardiole, ali je njegovim dolaskom postao i elitni igrač; redefiniranjem uloge dovršio je svoju potragu za smislom, nakon čega je osvojio sve moguće momčadske trofeje.

Na La Volpeovim postulatima Guardiola je napravio još jedan progresivni korak u nogometnoj evoluciji. Golman se tako konačno izvukao iz vječne omče samoće

Guardiola je mnoga svoja učenja igre prikupljao od svog mentora Johana Cruyffa, ali inkluziju vratara u svoju viziju morao je učiti i iz drugih izvora.

Finale Svjetskog prvenstva 1978. bila je posljednja utakmica koju je Jan Jongbloed odigrao za Nizozemsku, koja je u finalu s 3:1 poražena od domaćina Argentine. Bio je učenik Rinusa Michelsa, kojeg je u svoju viziju totalnog nogometa ovaj ukomponirao po uzoru na Gyulu Grocicsa, čuvenog vratara mađarske ‘Lake konjice’ i prema kroničarima preteču onoga što danas znamo pod anglizmom sweeper-keeper. Iako su te 1978. pravila podrazumijevala i to da suigrač u bilo kojem trenutku i na bilo koji način može vratiti loptu u ruke vrataru, Jongbloed je svejedno bio primjer netipičnog, proaktivnog golmana. Njegov je nastup s klupe pratio Ricardo La Volpe, treći vratar argentinske reprezentacije koji se tada okitio naslovom svjetskog prvaka iako na turniru nije zaigrao ni minute.

Po završetku igračke karijere La Volpe je preuzeo trenersku ulogu, većinom u Meksiku, gdje je kao trener s pedigreom popriličnog ekscentrika ostavio ogromni trag; što kroz klupski, što kroz reprezentativni nogomet. Kada je Guardiola 2006. stigao u Meksiko, gdje je u Axocopánu pohodio trenersku školu, na poziv Juanme Lilla je i par mjeseci proveo igrajući za Dorados de Sinaloa, u kojem je i službeno zaključio svoju igračku karijeru. Tijekom boravka u Meksiku susreo se pobliže s učenjima Marcela Bielse, ali i La Volpea, koji je te 2006. vodio meksičku reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj.

S vremenom je njegov kult u meksičkom nogometu prerastao u stilski pravac koji je počivao na građenju igre iz zadnje linije s vrlo aktivnom ulogom vratara, što je podrazumijevalo i visoku razinu tehničke spremnosti i sklonosti igre s obje noge. Guardiola je bio fasciniran tim pristupom zvanim Salir Jugando, kojem je 2006. posvetio i kolumnu u španjolskom El Paisu. Tada je, između ostalog, napisao i ovo:

“Ricardo La Volpe biheviorističkim pristupom razvija svoju ideju izgradnje napada preko svojih braniča. Njihov je zadatak automatizmom, u suradnji s vratarom, širiti igru po duljini igrališta kao da je riječ o gumenoj traci; tu će radnju ponavljati i stotine puta ako treba, sve dok se njegova zadnja linija ne nauči kretati zajedno poput zaljubljenog para na ulici”.

La Volpe, kao i Bielsa, predstavlja ekscentrika i vizionara koji nije imao neki značajniji uspjeh u trofejnom smislu. No, njihove specifične filozofije zajedničke su po tome što ih je Guardiola po potrebi prisvajao, kao što je prisvajao i modificirao ideje još nekolicine svojih uzora, usavršivši ih u konačnici u jednu cjelinu. Salir Jugando i Lavolpisti uvelike su utjecali na Guardiolino promoviranje vratara u aktivnog člana momčadi, s jednakim potraživanjem tehničkih kvaliteta koje se uklapaju u činjenicu da moderni vratar ima sedam puta više dodira nogom po utakmici od onih rukom.

Víctora Valdésa je, primjerice, tek usavršio kalkuliranom intervencijom kojom mu je dao novu ulogu. U Bayernu je imao Manuela Neuera, čiju je dotadašnju prizmu vratarskog egzibicionista pretvorio upravo u ono u što je uvjerio Valdésa: da je njegova prava uloga ona najdubljeg playmakera, s dijagonalama vičnima toj poziciji i dodavanjima koja više nisu samo lateralna, već koja presijecaju suparničke linije.

Danas u Cityju ima Edersona, čija je napredna uloga također jako dobar primjer transformacije vratara pod Guardiolom.

Luđak si dok tvoje ideje ne uspiju, govorio je davno Bielsa. Guardiola je bio luđak dok je u posjedu tjerao Neuera na dijagonale s polovice igrališta, kao i dok ga je cijela euforična engleska javnost otvoreno vrijeđala kada je Joea Harta, najboljeg engleskog vratara, odbacio nakon samo par tjedana u Manchesteru. Kvaka je u tome što je Hart možda dobar vratar, ali nije i dobar igrač.

A to jednostavno nije dovoljno.

Jedini način postojanja u neslobodnom svijetu, govorio je samoprozvani borac protiv nihilizma Albert Camus – koji je, dakako, bio nogometni golman – je taj da postanete toliko apsolutno slobodni da je vaše postojanje čin pobune.

Ne znam je li Guardiola proveo mnogo vremena čitajući Camusa kao što je proveo proučavajući La Volpeove postulate, ali pobunom protiv ograničavanja vratarske uloge napravio je još jedan progresivni korak u nogometnoj evoluciji. Golman se tako konačno izvukao iz vječne omče samoće, one koja ih odvaja od drugih još otkako je 1909. godine i službeno uvedena odredba po kojoj vratari moraju nositi drugu boju dresova u odnosu na suigrače.

That’s how you fight loneliness…